Nema predaje

Teško ćete danas pročitati nešto bolje od priče o Dijani Sorić Dupor, ženi koja je pobijedila opaku bolest

Mirjana Grce

Dijani Sorić Dupor / Foto: S. DRECHSLER

Dijani Sorić Dupor / Foto: S. DRECHSLER

Bio je jedan posve vedar dan i jedan posve slučajan odlazak liječniku s rezultatom jedne slučajne dijagnoze – 1,3 cm iznenadnog šoka i užasa.. Jednostavno sam odlučila da sam ovu bitku već unaprijed dobila i da se radi samo o epizodi mog života koju moram zatvoriti



Dijanu Sorić Dupor upoznali smo nakon što je do naše redakcije došao glas da već dugo želi organizirati humanitarni koncert za projekt »Nisi sama – ideš s nama« – tj. za besplatan taxi prijevoz žena na kemoterapije u zagrebačkim bolnicama. Riječ je o projektu kojega je pokrenula Udruga »Nismo same«, odnosno novinarka i predsjednica te Udruge Ivana Kalogjera nakon svoje borbe s karcinomom. Dijana Sorić Dupor, Zagrepčanka i Riječanka, i sama je bila korisnica te usluge pa humanitarni koncert želi organizirati zato da pomogne drugima, i izrazi zahvalnost onima koji su njoj i mnogim drugim ženama pomagali u vrijeme dok su se liječile kemoterapijom.


Podrška najmilijih


Susret s njom prošlog tjedna u Rijeci bio je kao susret s vedrinom proljeća, s optimizmom i bojama toga godišnjeg doba. Svoju priču nazvala je »Moja ljubičasta priča…«.– Bio je jedan posve vedar dan i jedan posve slučajan odlazak liječniku s rezultatom jedne slučajne dijagnoze – 1,3 cm iznenadnog šoka i užasa. Trebala mi je jedna kava same sa sobom da odlučim biti zdrava i ignoriram bolest od samog početka. Liječnici su mi kasnije potvrdili da mi je to najpametnija odluka koju sam mogla donijeti. Kažu da sve kreće iz mozga. Nitko, pa ni moji bližnji nisu vjerovali da se ni jednog trenutka nisam uplašila za svoj život.

Jednostavno sam odlučila da sam ovu bitku već unaprijed dobila i da se radi samo o epizodi mog života koju moram zatvoriti. Jedini trenutak kad sam zaplakala bilo je saznanje da sve to moram reći mami. Bilo bi teško, ali uz sebe sam imala Nives, moju najbolju dušicu, i sve je nestalo. Uzela me je za ruku, zagrlila i rekla da idemo dalje… i išla sam sve dok nisam pobijedila. Kad imate podršku najmilijih uvijek je sve lakše i ništa nije nemoguće, priča nam gospođa Dijana.


Čudna bolest


Zbog ljubavi se iz rodnog Zagreba preselila živjeti u Rijeku 1986. godine, i od tada živi jednom nogom u Rijeci, a drugom u Zagrebu. Ima dvoje odrasle djece, a kada ju je zadesila bolest odlučila se liječiti u rodnome gradu.




– Do ove bolesti nikad nisam bila u bolnici, osim kad sam rodila. Karcinom dojke mi je dijagnosticiran u prosincu 2017. godine i liječenje je trajalo godinu dana – dvije operacije, 16 kemoterapija i 30 zračenja. Sada sam izliječena i idem samo na kontrole, a nedavno sam ponovo počela raditi. Ta bolest je čudna jer čovjek u njoj ne osjeća nikakvu bol, misliš da si zdrav i da si dobro, a uvjeravaju te da si bolestan.


Znala sam voziti u Zagreb i u autu sama sebi stalno vikati: ja sam dobro, ja sam zdrava. Vikala sam tako da to čuje svaka moja stanica. Zaista se nisam ni u jednom trenutku uplašila za svoj život. Nitko mi to ne vjeruje, ali je tako. Unaprijed se ne treba predavati – samo se treba boriti. Volim pjevati i oduvijek pjevam. Kažu da pjevanje liječi, i ja sam i cijelo vrijeme liječenja išla na pjevanje u moje zborove, kaže ova hrabra žena.


Ljekovita glazba


Zaljubljena u glazbu i pjevanje, sa svojim lijepim sopranom odavno pjeva u poznatom i višestruko nagrađivanom riječkom Zboru Jeka Primorja, kao i u Ansamblu Kaljina, kako kaže, malom sastavu Rusina i Ukrajinaca. Pjevanjem se zapravo bavi cijeli život, jer u Zagrebu je, među ostalim, u Zboru Ivan Goran Kovačić redovito bila prvi sopran. U Rijeci je nastupala i s Alenom Polićem, i kaže da je lijepa suradnja bila između Kaljine i njega, no da se on kasnije odlučio baviti samo svojim OPG-om.


– Svi koji imaju sluha trebali bi pjevati, zapravo glazbom bi se trebali baviti svi ljudi. Svi bi trebali završiti glazbenu školu i to, prvenstveno zato što je to ljekovito, i za dušu i za tijelo, poručuje.


Kada je odlazila na terapije u Zagreb, boravila je kod obitelji i zahvaljujući projektu »Nisi sama – ideš s nama« koristila besplatan taxi prijevoz.


– Do Ivane Kalogjera sam došla slučajno. Šuškalo se da se ženama s mojom dijagnozom omogućava besplatan prijevoz na terapije. Javila sam joj se nakon što mi je sestra iz dnevne bolnice ljubazno nabavila njezin broj. Nije bilo nikakvih posebnih priča, jednostavno me je ubacila na spisak i ja sam, kad god sam imala terapiju nazvala 1717. Divni ljudi taxi službe uvijek su me čekali na unaprijed dogovorenom mjestu ispred kuće.


Nemam riječi kojom bih zahvalila cijeloj toj ekipi. Bili su puni suosjećanja i uvijek spremni reći koju riječ ohrabrenja, iako im to naravno nije ulazilo u opis radnog mjesta. Ta usluga je veliko olakšanje, jer dolazak u bolnicu autom i parkirati ili doći tramvajem, upravo je strašan stres. Mene su znali voziti i prijateljica i sin, ali ponekad se na red za terapiju čeka satima, kaže.


Tisuću eura


Kad je njeno liječenje bilo pri kraju upoznala je i Ivanu.


– I za nju mogu reći samo riječi hvale, jer ona sama dobro zna što znači kad nakon iscrpljujućih terapija ne moraš brinuti o prijevozu nego se jednostavno prepustiti. Njezinoj ideji trebalo bi pružiti podršku ne samo na razini grada Zagreba nego i šire. Takvu besplatnu taxi uslugu trebao bi imati svaki onkološki bolesnik diljem Hrvatske ili bar da kad čovjek doputuje u grad u kojem ide na terapije da ga na kolodvoru čeka takav taxi.


Trebala bi takva usluga postojati i u Rijeci, iako su ovdje udaljenosti manje i promet jednostavniji. Ja sam izračunala da se na mene za taj taxi prijevoz potrošilo oko tisuću eura, i želim im se zahvaliti. Bio bi red da to što se na mene potrošilo bar dijelom nekako vratim. Zato želim humanitarni koncert na kojem bi nastupali moji zborovi, a možda i netko drugi, kaže Dijana Sorić Dupor puna zahvalnosti.


Donacije


Udrugu »Nismo same« može se podržati i pomoći donacijom na račun: (IBAN): HR7224020061100822438; primatelj: Nismo same; Opis plaćanja: donacija.


Bolest promijeni čovjeka


Kako sam se ja postavila prema toj bolesti, tako su se postavili i moji doma. U smislu: ok, to mi se dogodilo i idem to odraditi. Nisam im ostavila prostora da se puno brinu, a i kemoterapije sam prolazila jako dobro. Bolest ipak promijeni čovjeka – promijene mu se prioriteti. Kod mene se to dogodilo na način da ne dopuštam da mi u fokusu budu ljudi koji to nisu zaslužili ni problemi koji to nisu zaslužili.