Nije svaki dan da na adresu redakcije stigne mail ovakvog sadržaja: »Poštovani, u prilogu vam šaljem press release i fotografije vezano za koncertnu turneju Gradskog tamburaškog orkestra Križevci u Kini 2026. godine. Orkestar je pokrenuo crowdfunding kampanju kako bi prikupio 30.000 eura za dio putnih troškova do Kine, dok ostatak troškova turneje od 100.000 eura financira kineski organizator Beijing Music and Culture Development.« Uz to je, dakako, tu i kontakt producenta Josipa Berenda i koja brojčica bankovnog računa da onaj kog zanima ulaganje u ime dobra zna kud će i kako će.

Nije svaki dan da stigne mail u kom je štošta i neobično i intrigantno. Crowdfunding kampanje bile su do sada rezervirane za startup projekte recimo, za inovatore, za one koji imaju ambiciju proizvesti najbolje pivo na svijetu ili najbolje tenisice, nikad za orkestar pa još tamburaški. A i ta svota koja se traži čini se zapravo posve mala, ili taman tolika da ne vjeruje čovjek da ti to neki grad, općina, županija, država ne mogu namaknuti kad već kaniš na daleki put da bi vlastitu zemlju glazbom predstavio. Uglavnom, valjalo je po odgovore, u Križevce dakako.

Dogovor je brzo pao, onaj telefonski. I Glazbenu školu Alberta Štrige smo brzo našli, em zato što svatko za nju zna, em zbog onog udaranja po bubnjevima što se kroz debele zidove probijalo na ulicu. Sjedamo u kafiću preko puta dok nam domaćin Josip ne stigne. Čekamo Josipa, a ono evo Igora.

– Vi ste iz Novog lista – pita nas veselo nepoznat čovjek.

Foto Davor Kovačević

– Jesmo – krotko mu odgovaramo.

– Ja sam Igor, Igor Kudeljnjak, dirigent – na to će onaj koji je i dirigent i umjetnički direktor orkestra.

BOGATA POVIJEST

Dirigent je stigao prvi, da bi zatim stigli pred glazbenu školu i producent Josip, i predsjednik udruge Jurica Perharić i dirigentova kćer Dunja. Svi redom članovi orkestra, glazbenici, dobro raspoložena neka čeljad i bome dobro informirana. Ma da ih je i još, ma rade ljudi da bi se u pravilu vikendom okupili pa vježbali. A to što su svi veseli i dobro informirani, to valjda mora tako, jer nije tradicija tamburaška u Križevcima od jučer.

– Kad smo istraživali malo oko tambure u Križevcima, Josip možda najviše od svih, pronašli smo podatke da je u Križevcima prije 151 godinu postojao tamburaški orkestar u sklopu Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima, inače najstarijeg gospodarskog učilišta u Europi. U to vrijeme su i učilište i grad dosta brinuli za kulturu, osnivale su se raznorazne glumačke trupe, glazbeničke, zbor, a osnovano je i Kulturno društvo Plug. U sklopu Pluga djelovao je i tamburaški orkestar s dirigentom. To je bilo prije 150 godina, a to smo zaključili na temelju dokumenata i programa koje smo našli, poput programa svečanog koncerta održanog 1924. godine u povodu 50. obljetnice djelovanja Pluga – priča tako Igor.

Pa su križevački tamburaši na sve spomenuto, kako kaže, jako ponosni.

Foto Davor Kovačević

– Jer je ta naša tradicija, koju u novijoj povijesti naši križevački orkestri nude Hrvatskoj, potvrđena ovim povijesnim podatkom – veli Igor.

Reklo bi se, nakon što je Plug zaorao prve brazde, tamburaši nastavljaju »orati«.

– Trudimo se »orati« dalje i neka raste iz tog sjemena sve što duže.

Eto nas u povijesti, a oko nas sve mladi neki svijet, makar smo nekako očekivali drugačije. Smiju se na ovo glazbenici i zahvaljuju.

– Mislim da sam ja tu najstariji u ovoj sviračkoj ekipi, ali imamo u Upravnom odboru i starije – smješka se Igor.

Inače i dakako svi nazočni, osim novinara, tu nešto sviraju. Predsjednik Jurica bisernicu, brač i to veći sviraju Josip i Dunja.

– Ako se smijem nadovezati, jer moji članovi su jako skromni, Jurica je profesor tambure i radi u Virovitici već dugo godina. Predaje tamburu i uči djecu svirati i to vrlo uspješno. Zato ovo kada kaže da svira bisernicu shvatite krajnje skromno. Josip je također diplomirani glazbenik i sigurno je najdugovječniji učenik naše glazbene škole – objašnjava Igor.

– Još uvijek je učenik!? – zateklo nas malo.

– Ne, nije, ali je vrlo rano počeo i dosta dugo se zadržao. Nije bio ponavljač, već smo ga zadržali zato jer je bio uspješan – uči nas Igor.

– Bit će da ste mu zato dali u ruke prilično velik instrument – velimo.

Foto Davor Kovačević

– Ma on je kao mali bio veliki. Ha, ha, ha – smije se Igor.

DEFICITARNI SA ŽENAMA

Ozbiljan dio Josipove biografije pak kaže da je profesor glazbene kulture, s tim da se više bavi menadžmentom u glazbi. Dunja je, pak, friško u orkestru i to zato što se tek nakon završetka srednje škole može doći u gradski orkestar. Pritom je i mlada matematičarka i glazbena teoretičarka. I svira – brač! Idealan trenutak za pitati koliko je uopće tamburašica u orkestru!?

– Mi tamburaši smo uvijek deficitarni sa ženama, na našu žalost, ali imamo ih šest koje trenutno sviraju – na to će Igor.

– Na vas 30 njih šest. U redu je, makar bi mogla bit’ i koja više – primjećujemo.

– A opet, to više nego saborskih zastupnica – domeće fotoreporter Dado.

– Je li to žene ne vole tamburu, ili ste vi, ne daj bože, »divlji« pa im blizu ne date – šalimo se.

– Mislim da žene vole i tamburaše i tambure, ali činjenica je da su naše članice trenutno u godinama kad su ili pred brakom, ili imaju malu djecu pa im je teško odvojiti slobodno vrijeme dok djeca ne porastu. Ali, vrata su im uvijek otvorena, dapače. Sanjamo o ženskom tamburaškom orkestru – rezolutno će Igor.

U orkestru je 30 aktivnih svirača, a udruga broji 79 članova. Objašnjava Josip da su to mahom oni podupirući članovi koji pomažu u organizaciji, ili jednostavno promiču rad orkestra kroz neke druge djelatnosti. I nije to profesionalni orkestar da se od njega živi.

– Ovo je sve naše slobodno vrijeme koje odvajamo mahom za vikend. Ali ima nas dosta koji predajemo glazbu, ili u glazbenim školama, ili opće obrazovnim školama. Imamo dakako i druge članove koji su primjerice privatni poduzetnici i imaju svoje firme, neki rade u drugim službama tako nas ima svih vrsta. Imamo i jednog pekara, stolara… Svi imaju makar osnovnu glazbenu školu, svi čitaju note – ističe Jurica.

Osnovno glazbeno obrazovanje je minimum, no tim više ili baš zato za svaki je respekt činjenica da se svi svirači redom hvataju u koštac sa zahtjevnim notnim materijalom. Ovaj orkestra svira sve živo, od klasike, do filmske glazbe i jazza.

– Velik broj naših glazbenika je na glazbenim akademijama diplomirao tamburu tako da možda tu leži ovo što ste primijetili da ne sviramo jednostavan program. Ja moram sastaviti program koji i njih zadovoljava, odnosno tako da ih ne podcjenjujem s programom. Ovi koji nisu profesionalno u glazbi, oni se s tim malo teže bore, ali se izbore. Svi su oni odlični tamburaši – nema dvojbi dirigent Igor.

ZDRAVA AMBICIJA

Ti odlični tamburaši sviraju u orkestru koji je, zapravo, mlad. Osnovan je prije pet godina, pa još taman u doba korone taman da se razmišlja duboko o smislu bivstvovanja.

– Osnovani smo krajem 2020. kad se skupila ta kritična masa ljudi da bi pokrenuli cijelu priču. Zbog korone nismo mogli krenuti odmah s probama, već smo krenuli u šestom mjesecu 2021. – kazuje Josip.

– Na što je to sličilo, ta prva svirka – pitamo.

– Uuu, to je bilo prekrasno! Bilo nas je skoro 40 i pripremali smo se za svoj prvi nastup u Kašini, na tradicionalnom tamošnjem susretu tamburaških orkestara. Tema je bila filmska glazba, a mi smo izveli neke uspješnice svjetske i domaće filmske glazbe – prisjeća se Jurica.

Nije ovaj orkestar cijepljen od zdrave ambicije, baš naprotiv. Jako brzo su se oni pojavili svuda i dočepali Beča, zasvirali u onom čuvenom bečkom Musikvereinu. Kako li su se samo Bečanima nametnuli!?

– Svaki program je donio neke nove suradnje i nove prilike, kvalitetno izveden program se uvijek prepozna – jednostavno će Josip.

Prvo je bila Kašina, pa Ohrid u Makedoniji, pa cjelovečernji koncert u Križevcima, Križevcima i posvećen, pa se snimao CD…

– Grad i Ministarstvo kulture prepoznali su naše projekte i financirali ih. Priča za pričom se pokrenula. Godine 2023. bili smo na festivalu u Bratislavi, da bi nakon toga dobili preporuku za festival u Beču – priča Josip.

Prijava za bečki festival bila je posve opsežna, Bečanima je zanimljiva bila i priča o 150 godina tambure u Križevcima, da bi sve kulminiralo nastupom u Musikvereinu i zasluženo osvojenom zlatnom nagradom.

– A odmah nakon nastupa smo dobili poziv za turneju u Kinu – veli Josip.

Foto Davor Kovačević

U malo vremena podosta velikih uspjeha, taman da pitamo kako su drugi tamburaški orkestri u nas na to sve reagirali. Ima li jala među tamburašima!?

– Moja kolegica Petra Vojvodić iz tamburaškog orkestra »Ferdo Livadić« iz Samobora, koji je sjajan orkestar već desetljećima, rekla mi je u šali: »Baš sam ljubomorna na tebe.« Ma znate što, koliko god je tamburaška scene velika i koliko god nas ima, to je i opet Hrvatska. Svi se mi na neki način poznajemo, u kontaktima smo, naši svirači sviraju i u nekim drugom ansamblima… Ja sam uvijek imao sreću da se jedna sjajna ekipa okupila u Križevcima, a okupili su se tu upravo zato jer ih se ne podcjenjuje programski, već ih se hrani onim što većina njih želi svirati – ističe Igor.

CAJKE – NEDOPUŠTENE

A ta većina očito želi svirati sve.

– Posebice se za inozemnih nastupa trudimo pokazati sve što tambura može. Pokazati da tambura nije samo instrument koji se svira po kafanama, nego da ima i fine orkestralne glazbe skladane za tamburu. Najveći hrvatski, i ne samo hrvatski skladatelji, skladali su za tamburaške orkestre, i prekrasnih obrada klasične glazbe ima, filmske glazbe, nekih svjetskih evergreena, pa čak i nekih jazz standarda – priča Igor.

– Samo nemojte cajke zasvirat’ tamburom – molimo ih.

– Znate kaj, vidjeli smo da se tu vrti lova… Ha, ha, ha. Ne, ne. Za to bi trebalo preskočiti jedan visoki zid, a to sam ja – prvo se šali, a onda odagna sav strah dirigent Igor.

Nego, ako je i jasno da su ih prigrlili Beč i Bratislava, sve onomad važni neki gradovi austrougarski, što se to dogodilo da ih hoće Kina!?

– Organizacija bečkog festivala dijelom je i s kineske strane. U organizaciji su Kinezi koji u Europu dovode kineske orkestre i vode ih na turneje po Europi, a onda iz Europe dovode europske orkestre u Kinu. Valjda ih je očarao zvuk tambure – kazuje Josip.

Eto nas lagano do pravog razloga našeg dolaska u Križevce. Crowdfunding! Dva tjedna boravka u Kini, Kinezi plaćaju skoro pa sve, a glazbenicima je ostalo naći 30.000 eura za gdjekoju avionsku kartu. Kome je uopće kampanja pala na pamet?

– Ja sam je pokrenuo jer mislim da je dobro uključiti javnost u cijelu priču, pa da tamburom promoviramo Hrvatsku i Križevce po cijelom svijetu. Mislim da je uključenost javnosti presudna, a opet možemo ovako i sakupiti dio financija. Naravno da ne očekujemo da će crowdfunding kampanja pokriti sve troškove, ali uz pomoć grada, županije, Ministarstva, pokrit će sigurno jedan dosta velik dio troškova koje mi moramo pokriti – poručuje Josip.

I bome, simpatičan je taj njihov tamburaški uplov u crowdfunding svijet, a opet nekako se pripadniku sedme sile čini i mrvu žalosno da se ne može za Kine vrijedan put nać’ realno mali novac već tu negdje u županiji recimo.

– Ja ću se rastužiti ako ne prikupite svih 30.000 eura do kraja listopada koliko kampanja traje, a veze s tamburom nemam – priznajemo.

– Očekujemo mi i neke sredstva i grada i županije i Ministarstva kulture, ali uvijek su to neka ograničena sredstva. Prije svega, velika je birokracija da bi se do nekih sredstava došlo, ali moramo priznati da za sve ostale naše projekte dobivamo sredstva – na to će Josip.

– Vi ste neki pristojan i dobar svijet da biste kukali, vidim ja. Ma, hoće li Kina doć’ u pitanje ako ne skupite novac – pitamo.

– Neće doći u pitanje, mi ćemo te novce skupiti, to je sigurno. I ne želimo mi da se nama nešto da. Mi mislimo da je to apsolutno zasluženo na temelju i onih 30, 40 godina rezultata što ih je tambura dala i gradu, i županiji, i svima onima koji bi takve stvari trebali financirati makar donekle. Mislim da je put u Kinu, koncerti u Kini, jedna krasna promocija koja se ne nudi svakome. I nama je još uvijek nevjerojatno da se to događa – kaže Josip.

NAVIJAČKA SKUPINA

Pa će, dodaje, onako kako je prvi put tambura zasvirala u bečkom Musikvereinu, zasvirati i u Kini. U to ovi glazbenici iskreno vjeruju, baš kao što vjeruju da će se čim više svijeta, ne samo njihovih Križevčana, uključiti u akciju pa makar bilo s najmanjom svotom. Da bi tako moglo biti, pokazao je njima i opet Beč.

– Kad smo išli u Beč, kad smo išli svirati u Musikverein, iz Križevaca je došlo stotinjak ljudi. Sjeli su u bus, otišli u Beč samo da poslušaju naš nastup i vratili se doma. Tu je bilo i staro i mlado – ističe Igor.

– Pa vi imate svoju navijačku skupinu – primjećujemo.

– Tako je, imamo svoje navijače i imamo obavezu da ih činimo ponosnim i u Hrvatskoj i u svijetu – poručuje Igor.

– Ali, navijačka ljubav nema granica, doći će koji i u Peking – kazujemo.

– Ne bi vjerovali koliko mene ljudi pita po gradu mogu li s nama. Bilo bi meni to najdraže, ali s Kinezima nema previše šale. Sve smo dokumente morali poslati, program koji ćemo svirati, broj cipele koju nosimo… No, tko god se na taj poduhvat odluči, garantiramo mu sjajne provode na koncertima – kroz šalu će posve ozbiljno Igor.

Kako zapravo prolazi tamburaška glazba u Hrvata!? Igor ne sumnja da prolazi jako dobro.

– Tamburaša ima danas jako puno, tambura je u svim obrazovnim institucijama i pišu se kompozicije za tamburu. Ima budućnost tambura, a i ovo je jedan od načina koji je promovira – veli Igor.

A mladost i tambura, vole li se?

– Vole se. Dobra je to glazba i za zabavu, a i za poslušat’ je na koncertu. Uvijek je dobra zabava uz tamburu – poručuje Dunja.

BEZ PUNO GOVORANCIJE

Jedini će tu problem biti ako dobiju kampanjom previše novca, šale se tamburaši. Zato su posve ozbiljno već naučili dvije, tri riječi kineskog jezika, zlu ne trebalo. Minimalno će šest koncerata imati orkestar u Kini, sve počinje u Pekingu da bi zatim putovali i svirali od grada do grada. Posvuda će s njima i vodič koji im je na raspolaganju 24 sata na dan. A svirat će im naš orkestra od našeg folklora koji će skladbom proći cijelu Hrvatsku, pa klasične glazbe i filmske, do kineskih nekih melodija prilagođenih tamburi. Hrvatski autori su tu, dakako, u fokusu. Bit će to, kažu nam, sat i pol programa bez puno govorancije.

– Vidim ja, morat ćete se vi i češće okupljati nego li vikendom. Za pola godine je to – velimo.

– Dobro ste to primijetili – grohotom se nasmijaše glazbenici.

– Znači, panike nama – pitamo.

– Kad skužimo tri dana prije Kine da nam fali jedno pet proba, onda će bit’ panike. Ali, to je uvijek tako. Ili, kako je to lijepo rekao moj profesor Uhlik: »Uvijek će ti faliti još jedna proba« – veli Igor.

Uvijek će faliti još jedna proba, ali nikakvog razloga nema da ovoj ekipi pofali 30.000 eura. Nije ovo običan crowdfunding, ovo je tambure vrijedno.

NEŠTO VIŠE OD SAMOG ODRŽAVANJA KONCERATA

Prije nego smo krenuli van, ipak smo se htjeli doma dokazati – vele nam naši sugovornici.

Spominju oni među ostalim kako su nastupali na Susretu orkestara Hrvatskog sabora kulture i tamo osvojili Grand prix i nagradu HDS-a za najbolju izvedbu, baš kao što su nastupali i na Međunarodnom festivalu hrvatske umjetničke tamburaške glazbe u Đakovu i osvojili zlatnu plaketu, a naš dirigent je te godine proglašen najboljim. Ponosni su i na to što je po uzoru na festival za mlade glazbenike u Belgiji udruga u Križevcima pokrenula sličnu manifestaciju koja je ove godine, ovo ljeto, za drugog izdanja okupila 25 ansambala. A tu je drugu godinu zaredom i ljetna škola tambure na Pagu u organizaciji Gradskog tamburaškog orkestra.

– Tridesetak djece bilo je tjedan dana na Pagu, pa su uz puni pansion, more i sunce dobili i školu tambure u kojoj predaju eminentni glazbeni pedagozi. Uglavnom, trudimo se dati i nešto više od samog održavanja koncerata, bilo u Križevcima, bilo u Kini – vele naši domaćini.