Sadržaj objavljenih depeša upućenih iz američkog veleposlanstva u Zagrebu u State Department a koje je objavio WikiLeaks nije ni eksplozivan ni senzacionalan, uostalom među objavljenim depešama nema ni jedne tajne depeše, a mnoge sadrže izvještaje o javnim zbivanjima
ZAGREB Udvorničko pismo Ive Sanadera predsjedniku SAD-a Georgeu W. Bushu nakon hvatanja Sadama Huseina, zahtjev za hitnu pomoć Hrvatskoj zbog katastrofalnih požara, ocjena da je Luka Bebić mnogo bolje i prijateljskije lice Sabora prema svijetu nego što je to bio Šeks, zabrinutost hrvatske vlade zbog posjete iranskog predsjednika Mahmuda Hatamija Zagrebu, tek je mali dio onoga što sadrže 1.152 depeše upućene iz američkog veleposlanstva u Zagrebu u State Department a koje je objavio WikiLeaks. Sadržaj depeša nije ni eksplozivan ni senzacionalan, uostalom među objavljenim depešama nema ni jedne tajne depeše, a mnoge sadrže izvještaje o javnim zbivanjima.
U opisu je posla diplomata da čitaju i tisak, pa su tako američki diplomati pročitali intervju s zamjenikom premijera Goranom Granićem u Novom listu od 22. travnja 2003. godine i o sadržaju intervjua izvijestili nadređene. Granićev intervju ocjenjuje se kao pucanj u nogu vlastite Vlade, a procjena je da je njime osramotio Vladu. Taj je intervju objavljen samo nekoliko dana nakon posjeta glavne haške tužiteljice Carle del Ponte Zagrebu. Diplomati su tada govorili kako Carla del Ponte hrvatsku suradnju s Haškim sudom ocjenjuje nepotpunom, ona ju naziva suradnjom »a la Croatie«. Na novinarsko pitanje o tome Granić je kazao kako su se neki diplomati pokazali nedorasli svom poslu. Graniću nije bilo teško kazati da je riječ o članovima britanskog veleposlanstva, američkom veleposlaniku, ranije španjolskom, potom nizozemskoj vladi, ali tu ne ubraja novog nizozemskog veleposlanika, kao i »još neki površno informirani diplomati u Zagrebu. Tu svakako ubrajam i predstavnika nekih međunarodnih institucija u Hrvatskoj«, kazao je Goran Granić u intervjuu za Novi list.
Ivo Sanader kao predsjednik HDZ-a i mandatar za sastav Vlade poslao je 14. prosinca 2003. godine pismo predsjedniku Bushu »ushićen viješću o hvatanju Sadama Huseina, s najvećim zadovoljstvom Vam čestitam na ovom uspjehu«. U pismu Sanader nije zaboravio napomenuti da je Bushevo veličanstveno vođenje svjetske zajednice u borbi protiv terorizma »inspiracija za sve nas«. Kao budući premijer najavio je da je spreman učiniti korak naprijed u aktivnom angažmanu Hrvatske u međunarodnoj borbi protiv terorizma, a odnose sa SAD-om vidi kao ključni stup hrvatske vanjske politike. Tašti Sanader nije zaboravio pohvaliti sebe, pa je Busha upozorio na svoj komentar objavljen u ožujku 2003. u Wall Street Journalu u kojem je naveo da zlo nije metafizička apstrakcija.
Vanjska politika
Američki su diplomati bilježili i razilaženja u vanjskoj politici između predsjednika Stjepana Mesića i Sanaderove Vlade. Uoči posjeta Hatamija Zagrebu u ožujku 2005. ocijenjeno je da Vlada ne uspijeva koordinirati vanjsku politiku s Mesićem i »vidljivo je nervozna zbog posjeta Hatamija i strahuje da bi se taj posjet mogao uvrijediti zapadne sile«. Mesić je od veleposlanika Ralpha Franka zatražio mišljenje o temama koje treba pokrenuti u razgovoru s Hatamijem, a Budimir Lončar je kazao Franku da je to način na koji Mesić pokazuje svoju predanost poboljšanju američko-hrvatskih odnosa. Američki diplomati zaključili su da Mesić vidi Hrvatsku kao nasljednicu Titove politike nesvrstanosti i zato putuje u Iran, Libiju ili Siriju, ali ti odnosi su zasnovani na kulturnoj i ekonomskoj suradnji.
Predsjednik Sabora Luka Bebić zasigurno će biti zadovoljan kad pročita što je veleposlanik Robert Bradtke izvijestio o njemu malo nakon što je Bebić preuzeo dužnost predsjednika parlamenta u siječnju 2008. godine. U Bebićevim riječima vjerno odjekuje Sanader, Bebić je snažan čovjek HDZ-a kao i njegov prethodnik na mjestu predsjednika Sabora Šeks, ali Bebić »predstavlja mnogo bolje i prijateljskije lice Sabora prema svijetu«, a Bradtke vjeruje »da će naša suradnja sa Saborom biti mnogo produktivnija pod Bebićem«.
U kolovozu 2007. Bradtke je zatražio se da preko USAID-a hitno pomogne Hrvatskoj s 50.000 dolara zbog katastrofalnih požara kako bi se odmah pribavila odgovarajuća oprema koje posebno u području Dubrovnika nema dovoljno. »Hrvatska je pouzdan saveznik i u našem je interesu da joj pomognemo«, pisao je Bradtke.
Pričaonica i ništa nova
Američki su se diplomati osvrnuli i na Energetski summit zemalja Jugoistočne Europe kojega je organizirao Mesić a na kojemu je bio i ruski predsjednik Vladimir Putin u lipnju 2007. Summit je zapravo ocijenjen neuspješnim, gotovo kao pričaonica bez ikakvih bitnih novosti, a dojam je Amerikanaca da je razlog za održavanje summita bio Putinov dolazak u Zagreb. Čak ni razgovor Mesić-Putin nije donio ništa nova.
Hrvatsko-slovenski granični spor eskalirao je i uoči slovenskih parlamentarnih izbora 3. listopada 2004. godine. Dva dana o tom zaoštravanju odnosa veleposlanstvo izvješćuje State Department i piše da se Hrvatska boji kako će tu politizaciju Slovenija koristiti kao članica Europske unije protiv Hrvatske koja je tada iščekivala datum početka pregovora, a što je bilo moguće stopirati s jednim glasom protiv među članicam Unije. Taj dugotrajni spor neće nestati ni nakon slovenskih izbora, navode američki diplomati. »Predizborno politiziranje može objasniti oštre izjave i provokacije s obje strane, ali ozbiljno pitanje slovenskog doživljavanja sebe same kao pomorske države i hrvatski kompleks manje vrijednosti prema Sloveniji održava granični problem živim od neovisnosti i nastavit će se i nakon slovenskih izbora 3. listopada«.
Jedna kratka depeša odnosi se na uhićenje generala Ante Gotovine u prosincu 2004. Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić kazao je američkim diplomatima neposredno nakon uhićenja da je ono rezultat višemjesečne suradnje hrvatskih i španjolskih vlasti te da su Obavještajna služba, Protuobavještajna služba i Haški sud bili uključeni u hvatanje. To su Amerikancima, nezavisno od Bajića, potvrdile i hrvatske obavještajne službe.
Veleposlanik James Foley analizirao je prijedlog proračuna za 2010. godinu i zaključio da on odražava političku realnost u Hrvatskoj koja ide na uštrb fiskalne realnosti. »Vlada i vladajući HDZ naprosto nemaju političke volje u ovome času da provedu potrebne reforme i srežu hrvatski javni i socijalni sektor«, piše Foley, ali i navodi da ni SDP ni bilo koja politička stranka nema realistično rješenje za proračun.
