Ako bi se sudilo prema svježem broju svakojakih pravosudnih procesa, načelo presumpcije nevinosti u ovakvoj zemlji Hrvatskoj polako gubi teorijske osnove za svoje daljnje postojanje. Omasovljenje svakojakih sumnjičenja, plagiranja, uhićenja, suđenja i izručenja, ostavlja ružan, ali realan, opravdan dojam o tome da u ovoj nedođiji manje-više svi kradu, otimaju, varaju, prepisuju, špijuniraju i isljeđuju. Neka stoga pravni stručnjaci sada dobro razmisle da bi ovo osnovno i, u neku ruku, pomodno krivično načelo valjalo preokrenuti, izvrgnuti svojoj suštoj teoretskoj suprotnosti. Drugim riječima, neka se pokrene procedura kojom će se često zazivana pretpostavka o svačijoj nevinosti jednostavno i konačno zamijeniti s pretpostavkom o očiglednoj i svačijoj – krivnji.  

Za bjelodanu potvrdu ovakvih, srednjovjekovno opskurnih i opasnih teza koje prizivaju crno zlo same crkvene inkvizicije, ne treba listati neku daleku i opjevanu pravosudnu prošlost Hrvata, kojom još i sada dominiraju i odjekuju Sanaderove i HDZ-ove korupcijske afere. Naime, dovoljno je pogledati ovaj sadašnji red vožnje prema istražnom zatvoru, Remetincu, i to u oba smjera, koji u zadnje vrijeme postaje sve frekventniji. Pet-šest unutra, nekoliko van… K tomu, na pomolu su i neka nova, jednako spektakularna uhićenja, pa će trebati razmišljati i o uvođenju novih linija za Remetinec. 

A nestrpljiva iščekivanja o tome čija su to imena u prvom ešalonu izglednih kandidata za iduća sumnjičenja i hapšenje po razno-raznim osnovama – zlouporaba položaja i ovlasti, krupna politička korupcija, pranje novca, eskiviranje poreza, otimačina narodnog novca najgore vrste, krivotvorenje službenih dokumenata… – vjerojatno neće još dugo potrajati. 

Kako god bilo, dotad će se svaki, pa i onaj površni čitatelj novinskih stupaca, gledatelj televizijskih dnevnika i slušatelj radijskih vijesti masovno i neizbježno susretati s već dobro znanim likovima iz hrvatske političko-gospodarske tame.

Afere od formata

 Skandalozne privatne zabave, jasno o narodnom trošku, kao i respektabilan broj nepodopština iz sfere političke korupcije i posvemašnjeg nemorala, čine županicu Marinu Lovrić Merzel najvećom remetinečkom zvijezdom, bez čijeg se umjetnog lika i opskurnog djela ne može zamisliti niti jedan punokrvni hrvatski brejkingnjuz. Svojom popularnošću ona je potpuno zasjenila financijskog superstara, pomoćnika Branka Šegona koji u raspletima svih onih predstečajnih zavrzlama, a najmanje nagodbi uživa posve slobodno, kao ptica na grani. 

Tako se, eto, neminovno i paradoksalno dogodilo to da su se umjesto strateških i spasonosnih investicija, koje od početka svog mandata zaziva ova ćudljiva i neučinkovita vlast marom nekog vrača ili šamana koji u preriji zove kišu, na glavu vlastodržaca sručile afere od formata, pa sada u javnom prostoru odzvanjaju skandalozno denuncirajuće USKOK-ove i DORH-ove top-liste SDP-ovog – dakle ne samo više HDZ-ovog – političkog lopovluka koji se klaunski smiješno pokušava marginalizirati, ušminkati, abolirati, drukčije tumačiti i nazivati. Povremeno se, istina, povrh svega toga čuju i neki bolni jauci; čine se ženski, kao da netko viče i zapomaže da njoj nije mjesto u zatvoru, nego u županijskom uredu koji još uvijek blista od nepatvorenog sjaja i bogobojazne moći. Kada se, međutim, u svoju nevinost ne kune i za slobodom ne tuli ona Marina Lovrić Merzel, performans, štoviše pravi striptiz priređuje SDP-ov gradonačelnik Vukovara Željko Sabo kojem se, također, štošta toga stavlja na operirana pleća, čak i to da je djeci maznuo neke sitne pare. On kaže da nije… 

I tek što su utihnula sva ova potresna zapomaganja uhapšene Marine Lovrić Merzel i otjeranog Željka Sabe, po medijima su se poput tinte ponovo razlili nekakvi crvljivi i smrdljivi ostaci skeleta iz ruzinavih, udbaških ormara koji, sve do nedavno, nisu otključavani i dirani  punih dvadeset i toliko godina. 

Blizu sloma

Možda bi narod, ponosan na svoje spasonosno oslobođenje od terora udbaške čizme, zvijezde petokrake i propale Jugoslavije trebao sada vatrometom slaviti naslovnice koje donose nepobitnu činjenicu o tome da se Hrvatska konačno riješila jednog opasnog nalogodavca, Zdravka Mustača, kojeg u Njemačkoj očekuje Josip Perković. Međutim, to se nekako ne događa. Stvarnost, naime, unatoč izručenjima agenata bivše i ozloglašene tajne državne službe ostaje jednako mučna i turobna, bez sveopćeg vatrometa i slavlja. Ne može niti biti drukčije kada se nigdje ne govori, recimo, o tome da je turistička predsezona, koja otpočinje baš sada, s proslavom Isusovog uskrsnuća, donekle ispraznila one pozamašne i poražavajuće liste koje vodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, a neumitno i uporno pune hrvatske vlade. Posve suprotno – nezaposlenih ih je više nego lani u ovo vrijeme.  To se, izgleda, značajnije neće mijenjati ni u dogledno vrijeme; tako nam barem predviđaju ugledne, inozemne novine, seljačko zdrav razum i domaći ekonomski analitičari. Oni pak upozoravaju: »Nikad nismo bili bliže sloma – javni sektor je ugušio gospodarstvo«. Sva su ova predmnijevanja najvjerojatnije posve nebitna i nevažna za našeg premijera Zorana Milanovića koji veli da i najbolje novine griješe. O svom narodu i stručnjacima ionako nikad nije imao neko visoko mišljenje.

Imućni zaštitar

Da je naš premijer nekako drukčije nasađen, odnosno raspoložen prema javnom mnijenju koje ga je i postavilo na ovu visoko i odgovornu političku funkciju, možda bi on dosad, kao i oni njegovi posilni ministri već imali neko rješenje za crnu statistiku s tržišta rada i gospodarstva, o čemu ovisi budućnost ove unesrećene i unazađene zemlje. 

Možda se po tom pitanju trebao posavjetovati s jednim čovjekolikim divom, Josipom Klemmom koji je zaposlio tolike ljude, a u državni proračun sasuo puste milijune. Državi to izgleda nije bilo dosta, čak ni približno, pa je neki dan uhitila Klemma, čija gorostasna figura ulijeva strahopoštovanje i na daljinu, preko novinskih naslovnica i tv ekrana. Bivši specijalac i predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Orao uhapšen je pod sumnjom »za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona«. Uglavnom, za Klemma se strahuje da se neovlašteno, dakle na prijevaru domogao 3.244.121,73 kuna, odnosno nekih 575 prosječnih hrvatskih plaća. Klemm je, navodno, nešto od svega toga priznao, pa u čarima hrvatskog pritvora nije ni dugo uživao. Bivši ratnik je ekspresno brzo pušten, a sumnjive pare zasad ne vraća i s razlogom nam se u facu smije. 

Ovaj danas imućni zaštitar nije stoga mogao osjetiti niti djelić svih blagodati zatvorskog spa i wellness programa koji je, kako vidimo, kandidata za predsjednika države i monarha Hrvatske gospodarske komore, onog Nadana Vidoševića učinio još ljepšim, još vitkijim. Sve je u ovoj zemlji naopako, tako da nema ništa čudno ni u tome kada se danima glasno i radosno naviješta Vidoševićevo konačno oslobođenje, da bi potom uslijedilo hvaljenje njegove isklesane linije, te degutantno redali pikantni detalji iz njegovog života na slobodi. No, dok je Vidošević objašnjavao svoje zasluge za spas hrvatskih umjetnina koje je bunkerirao na sigurno u skrivenim odajama svoje vučje jazbine,  domaći mediji nisu su se puno bavili nekim drugim delikatnim stvarima, odnosno problemima, poput onog koji se krije u sitnoj vijesti o tome da je Hrvatska i u veljači ove godine zabilježila najveći pad industrijske proizvodnje među zemljama EU-a.

Očito, malo toga ovdje više može rasti, uglavnom sve pada, propada i urušava se, tako i povjerenje širokih masa u to da političke oligarhije ogrezle u kriminal, korupciju, nemoral, laž, klijentelizam i svakojake druge gadosti mogu još nešto učiniti za njih dok oni stenju pod pritiskom bankovnih dugova i krupnog kapitala. Sve češće i pod teretom čizme jakih, uvježbanih i opremljenih  policijskih snaga koje bez milosti i trunke suosjećanja tjeraju svijet iz založenih domova, pokradenih brodogradilišta, devastiranih poduzeća… Vrhuška je naprosto uništila svaku vjeru u poštenost i dobronamjernost hrvatske politike i ostaje tek kratkotrajni užitak i naslađivanje u danima kad neki od njih ipak završi u pržunu. No, to traje prekratko. 

Onog dana kada vidoševići, lovrićke, čobankovići, sanaderi izađu na slobodu, čitav se svijet ponovo sruši, jer postaje kao dan jasno to da je u ovoj državi puno bolje, popularnije i isplativije ipak završiti na stranicama crne, nego nekakve društvene kronike.