Propagandnog neukusa je s obje strane – HDZ u spotovima koristi iste elemente kao i Joseph Goebbels (kult ličnosti, tradicija, povijest), dok Kukuriku koalicija sa svojim Planom 21 neodoljivo podsjeća na najgori film svih vremena, Plan 9 Eda Wooda
Predizborna kampanja još nije službeno počela. Neslužbeno jest. Evo se lijepe plakati po ulicama. Uvijek to počinje lijepljenjem plakata. A zašto uopće plakati!? Vrag bi ga znao. Jer, to što je do sad polijepljeno, govori nam malo i ništa, i tjera potencijalne glasače da plakatu okrenu leđa, a ne da o poruci s plakata i sekunde razmišljaju.
U praksi to može izgledati i ovako. Mjesto radnje, recimo Zagreb i to zato jer u metropoli kampanje vazda najprije započinju. Autobus gradski vozi iz Novog Zagreba ka centru. Malo prije zadnje stanice, one koja se smjestila pokraj Bandićevog besplatnog parkirališta, tog vrhunskog predizbornog trika koji plakata s objašnjenjem ne traži, stislo se na trošnom zidu nekoliko jumbo plakata. Na jednom od njih i golema brojka 21 zakeljena usred blijedo crvenog (ne daj bože da je žarko crvena op.a.) tek malo žutom obrubljena krugu. Kukuriku koalicija je to. A poruka na plakatu ova: »Plan 21, plan za buđenje hrvatskih potencijala«.
NLSP, za neke beznačajna nakupina velikih početnih slova, za druge nada u bolje sutra. Nezavisna lista Stipe Petrina, sviđalo se to nekome ili ne, tu je. I misli ozbiljno. Uoči skorih parlamentarnih izbora, na mreži svih mreža već se može vidjeti i koliko je to ozbiljno – promotivni videospot s pjesmom »Ako nećete da vas privare« vrlo eksplicitno kaže zašto ne treba glasati ni za ove ni za one, već »za nas, ljude normalne, s liste Stipe Petrine«.
I iako su u vizualu ove liste dugogodišnjeg kontroverznog načelnika općine Primošten i plava i crvena boja to ne znači da bi ona mogla imati bilo kakvu vezu s tim prevarantskim strankama HDZ-om i SDP-om. Jer »opljačka vas HDZ, razočara SDP, i ostali koji laju kada drugo ne znaju…« pjeva višeglasno iz sveg glasa šibenska klapa »Mirakul« na tekst koji je sastavio Petrina osobno.
Štulićev fan
Skeč samo takav, ako već nije reklama za kakav pripravak koji će oživjeti zaspali nam libido. I bolje bi bilo da je nešto od toga, jer spomen potencijala kao predizborna poruka ne govori ništa. Plana za buđenje potencijala ne treba nikom. Pametnije predizborne poruke zato bi dobrodošle svakom. A nije da ih nije bilo. Nekada davno. Davor Krile, novinar »Slobodne Dalmacije«, čovjek koji je odradio sve izbore dične nam povijesti mlade nam države, tragajući za efektnim sloganom morao se vratiti miljama unatrag, sve do 1988. godine i oglašavanja kongresa tadašnje socijalističke omladine.
– Koliko se sjećam, članstvo se pozivalo na kongres Azrinim, odnosno Štulićevim stihom »sloboda nije božje sjeme, pa da ti ga netko da«. S obzirom na to da se Zoran Milanović, vjerojatno budući premijer, voli pohvaliti kako je fan Đonija Štulića, ne bi pogriješio, ako ne zna ništa pametnije, da je umjesto sivih i bezličnih plakata i pripadajućih im poruka odabrao neki Azrin stih pa ga napisao na jumbo podlozi, kazuje Krile.
No, bezličan nije Stipe Petrina, prvi čovjek Primoštena. Jest da se za stihove i plakat u kojem kaže kako su svi osim njegove nezavisne liste »isto sranje drugo pakovanje« može reći i da je prosto i nekulturno, ali do mase glasačke je poruka itekako došla.
Zagađivanje prostora
A onda i sam zaključuje kako nam klasična kampanja i ne treba, kad se već puca svim oružjima, pa primjerice hapsi Boljkovca ne bi li se anulirao efekt crnih fondova. Da su pak u »rat« plakatima oba velika tabora krenula loše, ne dvoji ni povjesničar filma Daniel Rafaelić. Neukusa je, veli, s obje strane, bilo da se rado o samohvali HDZ-a na račun čišćenja Hrvatske od korupcije, bilo da je u pitanju Kukuriku koalicija sa planom 21 koji Rafelića neodoljivo podsjeća Eda Wooda i Plan 9 from outer space »reklamiran« i kao najgori film svih vremena. Rafealić međutim upozorava kako nas nakon plakat čekaju i gore stvari – propagandni spotovi. Koliko gore zna svatko tko je za nedavno održanog Zagreb film festivala pogledao Rafaelićev izbor najvažnijih predizbornih spotova od 1990. do 2011. godine, od Franje Tuđmana do Ive Josipovića, od HDZ-a do SDP-a, od Željka Keruma do Milana Bandića.
– Spotovi su najskuplji, rade se za novac poreznih obveznika, a najčešće svojom neinventivnošću zagađuju medijski prostor, kazuje Rafealić.
Politička predizborna propaganda nije kod nas novost. Najzabavnija je, kazuje Rafaelić, uvijek ona koja je filmski zabilježena. Sačuvan je tako predizborni kratki film Milana Stojadinovića iz Kraljevine Jugoslavije iz 1936. godine, zatim poslijeratni dokumentarac »Svi na izbore« baš kao i neki drugi slični uratci. No, nakon uvođenja višestranačja 1989. godine postaje sve zanimljivije.
– Naravno, od tada pa sve do sada HDZ kao najjača stranka, odnosno stranka na vlasti i ona koja ima i najviše novaca za političku propagandu, stvara za povjesničare najzanimljiviju kampanju. Najzanimljiviju – jer u svojim spotovima koristi identične propagandne elemente koje je kao kanon uspostavio još njemački ministar propagande dr. Joseph Goebbels. Tu je i podcrtavanje nekoliko u narodu poznatih ideja, njegovanje kulta ličnosti – Tuđman, Sanader, Kosor – kontinuirano pozivanje na tradiciju i povijest, prezentiranje vrlo malo novih ideja da se lakše prime i slično. Sjetimo se samo spota u kojem se dvoje mladih u automobilu svađaju kada vide jumbo plakat na kojem je dr. Franjo Tuđman. On kaže:
Bacanje novca
Rezultat spomenutog je veliki broj spotova koji su uistinu, sa filmskog stajališta, kako kaže Rafaelić, loši. Pri tom ističe kako je jedini kvalitativni pomak pokušao svojedobno napraviti Zrinko Ogresta, no to nije dugo trajalo.
Plakati? Kampanja? Nikad bezličnije, nikad lažljivije!, ne dvoji pisac Ivica Prtenjača. Pače, njegov osvrt na recentnu nam kampanju, baš kao i na one prošle i one buduće, svjedoči da nisu samo novinari na sve kivni, već da je i »običnom« narodu mrvu prekipjelo.
– Jedina dobra stvar u svemu jest ta što će taj nemušti cirkus ove godine trajati najkraće dosad. Ostalo, pa nije vrijedno ni pažnje ni spomena. HDZ nas nažalost ne časti više koncertima kao niti tim da neki ne održe koncerte, još pamtim kretnju kukom stanovitog Houdeka dok je nonšalantno izvodio hit po kojemu stranka za koju pjeva zna. I to čak zna na engleskom! Moram reći da mi to nimalo ne nedostaje. Kampanja se ove godine odvija u sudnicama, u nekakvim spisima koji se svako malo pojavljuju, u snimcima skrivenih kamera i pokajničkim priznanjima. Čini mi se da je tu stvar riješena. Pitanje je samo tko je najmanje ukrao – jakog li pitanja!
Te fraze koje se ponavljaju na tim plakatima, nezgrapne su, lažne i depersonalizirane do same krajnosti. U dobroj su mjeri u potpunom sukobu sa stvarnošću koju živimo. Što mi tko govori? Pročitao sam neke knjige i mogu reći da ne znam. Doduše, malo me je i briga, no ako već trošite silan novac za boju koju će oprati prva kiša i za papir koji će otpuhati prvi vjetar, budite barem malko maštoviti, iskreni, jasni i dajte nešto u što i sami vjerujete, ne skrivajte se iza fraza s kojima se može samo poludjeti ili umrijeti. Ako ne znate sami, neka vam netko kaže kako se to radi. Najgore od svega jest to što će sad nakon objavljenih programa (kupusare!) i plakata, političari krenuti na osvajanje šarmom, to će biti ljigavije od bilo čega. Nema karizme, nema šarma, nema ničega – jer nema čovjeka! Žao mi je samo ministra iz Like, toliko je utega dignuo, tako se lijepo razvio, a ne daju mu na plakat, sram ih bilo, poručuje Prtenjača.
– S druge strane, SDP je u koaliciji s HSLS-om došao na vlast kombinacijom spotova koji prikazuju mlade moderne političare u trapericama kako se druže s popularnim glazbenicima, ili s njima sviraju. Zanimljivo, čim su došli na vlast, sljedeća kampanja je prikazivala krajnje ozbiljne ljude u odijelima. Bizarnost te kampanje svakako je bio spot »Da! Za SDP«. U njemu mladi par pred TV-om kreće u ljubavnu igru, on zastane, kao da ju pita za dozvolu, a ona uzvikne: « Da!«. Ide tekst »Da! za SDP«, nakon čega ih vidimo napokon gole ušuškane u dekicu. Jednako perfidne su bile reklame za SDP u kojem Milanović šeće, a oko njega iskaču u crveno obučeni, kao, slučajni prolaznici. Posebno je u oči upadalo kako jedan od ljudi u crveno boji ogradu! Tome zaista nije potreban komentar, kazuje Rafaelić.
A narodu ostaje da se i dalje čudi čemu to bacanje novca na plakate, spotove, kampanju koja ne govori ništa i koja se ne spušta među narod već nam docira budalaštine s visoka. Na koncu, kad već nemamo k’o Poljaci svoga Janusza Palikota da kampanjom od vrata do vrata šarmira puk, najviše simpatija izmami klasik, kakav predizborni retro trash, recimo onaj skoro pa A4 format na kojem su se stisli portreti k’o za osobnu PGS-ova manekena Daria Vasilića i nasmiješeno lice Ljube Jurčića. Zajedeno su, ne kriju to i dobro im je. A jesu li probudili svoje potencijal, nit se zna, niti je važno.
