Patriotska dreka

Suverenitet je kad naplatiš porez

Jasmin Klarić

Za »suvereniste« argumenti ništa ne znače. Jer netko dira svetu hrvatsku zemlju. Svoj toj ekipi na čelu s Karamarkovim HDZ-om 4.0 valja objasniti jednu vrlo jednostavnu stvar. Dečki i cure, suverenitet nije ono kad negdje zabodeš zastavu. To možeš svugdje

Teško će političkim kroničarima prvog (u nizu?) mandata Vlade Zorana Milanovića biti izbjeći proteklih sedam srpanjskih dana. U vremenima kad se politički život inače već ugasi u buci cvrčaka (Sabor završava s radom do 15. srpnja), Kukuriku vlast puni naslovnice i vodi ratove na nekoliko paralelnih i javno vrlo isturenih frontova.   Jedan su izgubili – odustali su od nade da bi BDP mogao rasti ove godine i od prekjučer je i službena procjena Vlade da BDP u 2012. godini neće rasti. Ali, ni padati, nego da će ostati na 0,0 posto u odnosu na godinu prije. Sretno s tim, poručit će cinični realisti, jer sve ostale relevantne procjene govore o padu od oko 1,5 posto, tako da će i ova »nada u stagnaciju« (brrr… čak i zvuči gadno) vjerojatno završiti na groblju dobrih želja, kao i prethodna procjena rasta od 0,8 posto. Kako će se ta brojka (i još jedna vrlo bitna, broj nezaposlenih), kretati u preostale tri godine mandata najsnažnije će odrediti i ocjenu rada Milanovićeve ekipe. A ta ocjena u stvarnom životu bit će izražena brojem glasova u biračkim kutijama 2015. godine.   No, osim predviđanja stagnacijske nule gospodarstva (koje je i globalno, i dalje, hvala na pitanju, šmrkavo, pod visokom temperaturom i uglavnom pod antibioticima rezova koji mu, čini se, još pogoršavaju stanje), prijelaz srpnja u kolovoz će vjerojatno biti politički važniji po druge dvije stvari: objavom popisa poreznih dužnika i pokušajem (javno priznatim) rješavanja pitanja 1001 kilometar duge granice s Bosnom i Hercegovinom.    

Prijetnje i jaukanja


  Samo oni pritisci koji su javno iscurili, a bila je tu prava oluja uvrijeđenih prijetnji i jaukanja, zbog namjere da se popis poreznih dužnika objavi, pokazuju koliki je otpor bilo potrebno izignorirati da se takva baza podataka složi i digne na web. Ono što se događalo iza kulisa bilo je mnogo opakije. No, popis je vani, a i poplaćalo se milijuna i milijuna proteklih mjeseci da se na njemu ne bi našlo. Velika je to stvar iz mnogo razloga, a najjednostaviji i najbitniji je od svih – transparentnost. Riječ koja je politički isprostituirana do gadljivosti (pozdrav doktoru Ivi i ekipi iz 2003. i 2007.) je, međutim, vrlo bitna za funkcioniranje bilo koje zajednice u ovom stoljeću povezanih i uvijek dostupnih komunikacija. Pa se, tako, primjerice, više ne može dogoditi da premijer manipulira s objavom mjesečnog broja nezaposlenih (pozdrav Jadranki i ekipi iz 2009.), kad je, praktički u lajvu, dnevni broj ljudi na burzi dostupan na webu Zavoda za zapošljavanje. Tako će sad biti i sa svim većim poreznim dužnicima, a valja se nadati i s još mnogo stvari (primjerice, s velikim iščekivanjem valja gledati prema primjeni OIB-a u uvođenju reda u socijalnim davanjima, tako da se ne događa da socijalnu pomoć od države prima osoba bez prijavljenih prihoda, ali vlasnik pet-šest nekretnina koje veselo iznajmljuje).    

Barbarska šutnja


  U javnosti, ovoj našoj, medijski prepariranoj na razinu Big Brothera (i to celebrity Big Brothera), međutim, jedna od osnovnih teza koja se provlači kroz raspravu je – kako je moguće da se dozvolilo bujanje tolikog duga (samo ekipa s Linićeve liste duguje preko 30 milijardi kuna). Načelno je, jasno, teza ispravna i postavlja najvažnije od svih pitanja. Ali, se često zaboravlja da nije država koja je žmirila na dug ista kao i ona koja ga je sad stavila na stup srama. Brčkajući se u toj zabuni mnogi su i osudili »barbarski« potez države. Ne. Barbarska i prefrigana je bila samo šutnja koja je cijelu priču prekrivala dok se nije promijenila vlast u prosincu prošle godine. A da »ta« i »ova« država nisu ni izbliza iste, kao ni stranke koje su se izmjenile na čelu Vlade, upravo dokazuje, na žalost mnogih kojima neHDZ-ovska Vlada izaziva alergijsku rekaciju, baš objava liste poreznih dužnika.   O, da, Šuker je u pravu kad veli da je objava te liste bio dio programa gospodarskog oporavka HDZ-a (onog HDZ-a 3.0, kojeg je vodila Jadranka Kosor). Samo je se nisu usudili objaviti. Samo to.   E, da, HDZ. Stranka koju vodi Tomislav Karamarko doista se ponaša kao da je u svibnju doživjela reset i sad se već slobodno može govoriti o inačici 4.0, koja je kompatibilna sa starijima samo u onim stvarima za koje pretpostavlja da bi se mogle svidjeti konzervativnijim biračima (za koje, usput, kruži neprovjerena glasina kako u Hrvatskoj predstavljaju većinu). Franjo Tuđman, recimo, je super. Osim kad nije.   A nije u sporazumu koji je potpisao 1999. godine s Alijom Izetbegovićem o granici između BiH i Hrvatske. Sluteći fertutmu na jugu, preiskusni predsjednik HDZ-a tad, nekoliko mjeseci pred parlamentarne izbore na koje je HDZ trebao ionako izići kao autsajder, nije inzistirao na ratifikaciji. Račan je u strahu od revolucije koju je baš HDZ valjao ulicama također stvar ostavio po strani, a Sanader… on, zapravo, od gomile otvorenih pitanja sa susjedima (koja postaju dramatičnija kako nam se bliži ulazak u EU), nije riješio – ništa (Kosor makar ima sporazum s Pahorom o arbitraži).    

Sveti pedalj zemlje


  I eto nas u 2012. godini s 1001 otvorenim kilometrom granice prema BiH, koja će uskoro postati granica Europske unije. I čim je vlast izrazila namjeru da se sporazum Tuđman-Izetbegović ratificira, krenula je, jasno, patriotska dreka. Karamarko se, valja priznati, ipak nije gurao u prve redove, makar nije propustio kazati da nije za ratifikaciju. No, propustio je i bilo što kazati Šeksu, koji je, praktički, izjavio kako je Tuđman zbog bolesti bio smanjeno uračunljiv i kako je potpisao loš sporazum (citat: »bolestan i doveden u zabludu«). Desnica se jasno, na sve strane krenula busati u prsa hrvatska i zaklinjati u sveti pedalj hrvatske zemlje (činjenica da ga je »predao« baš Tuđman im doduše stvara stanovite poteškoće, ali kako se vidi iz Šeksovog poučka, ne baš prevelike) i proklinjati one koji bi dali tuđinu hrvatske otoke. Otoke? Zainteresirani slobodno neka »proguglaju« slike Velikog i Malog školja. Čisto da dobijete perspektivu.   Bez obzira na dreku, Vlada se čini prilično odlučnom u namjeri da riješi pitanje granice s BiH. Ukoliko bi u tome uspjela, na više frontova dovela bi se u vrlo dobru poziciju: za očekivati je da bi se onda i priča s Neumskim koridorom rasplela povoljnije za Hrvatsku, a Europskoj Uniji bi se predstavili kao faktor stabilnosti na Balkanu, kakvog nekad u Bruxellesu zazivaju u najhrabrijim snovima. A pritisak na Sloveniju koja opet maše blokadom Hrvatske, bi se umnožio mnogo, mnogo puta…   No, za »suvereniste« ti argumenti ništa ne znače. Jer netko dira svetu hrvatsku zemlju (Franju ćemo opet prešutjeti). Samo, svoj toj ekipi na čelu s Karamarkovim HDZ-om 4.0 valja objasniti jednu vrlo jednostavnu stvar.   Dečki i cure, suverenitet nije ono kad negdje zabodeš zastavu. To možeš svugdje. Suverenitet je kad naplatiš porez.