Sunčica Findak dugogodišnja je novinarka i urednica HTV-a koja svojim osmijehom i pozitivom, ali i krajnjom posvećenošću obrađuje aktualne teme vezane za školstvo. Na njezin novinarski poziv za sudjelovanje u emisijama, koje stvara s ekipom suradnika na HTV-u, ne oglušuju se ni ministri ni znanstvenici. Sve posjedne u školske klupe i postavlja pitanja.

Kako to i nije uvijek jednostavno, otkriva nam u razgovoru priznanjem kako ponekad probdije i cijelu noć tražeći najnovije informacije iz svijeta školstva… Najdraže joj je povjerenje kojim joj se obraćaju učitelji, učenici i studenti, jer to je za nju i njezinu malu redakciju jedino pravo priznanje.
Ipak, tako ozbiljna i poslu posvećena, odaje i svoju ozbiljno neozbiljnu stranu kad je u pitanju druženje i obitelj. Uvijek je spremna za pomoć, akciju i šalu. Ukratko, HTV-ovu novinarku s uvijek gorućim temama uz osmijeh i pozitivu, privatno i poslovno, najbolje opisuje njezino ime – Sunčica.

Svašta novoga

Prošlog ste tjedna imali vrlo zanimljivu i informativnu emisiju Ima li što novo, o početku školske godine uz pomoć gostiju, ministra Radovana Fuchsa, zamjenice ravnatelja HZJZ-a Ivane Pavić Šimetin, predsjednice Udruge srednjoškolskih ravnatelja Suzane Hitrec te profesora zagrebačke IX. gimnazije Tvrtka Pleića, a u emisiju su se uključili roditelji i učenici. Zavrtjeli ste remu sa svih strana i iznijeli gotovo sve moguće scenarije nastavka školske godine s obzirom na COVID-19, koji bi bio vaš osobni stav?

– Radi se o emisiji koja se emitira dva puta godišnje: na početku i kraju školske godine. Ideja je bila da rezimiramo proteklu školsku godinu i upitamo se ima li što novo, kao i na početku nove nastavne godine. Evo već petu godinu, koliko se emitira ova emisija, zaista ima svašta novoga u školstvu.
Najzanimljiviji komentar na tu emisiju bio je jedne gledateljice koja je napisala: »Emisija o školstvu je bila 90 posto o organizaciji nastave za vrijeme korone i danas vidim da je to bilo itekako potrebno. Voditeljica je to pogodila tisuću posto.

I sama vidim da su svi zbog svega malo pogubljeni…«
Da, COVID-19 zaista je bacio mnoge teme u drugi plan. Mnogi su promijenili stil života, navike, prioriteti su se drugačije posložili. Tako i u školstvu, nažalost umjesto da pričamo na početku nastavne godine o reformi, koja je od prošle godine ušla u škole, mi moramo govoriti o pranju ruku, o zaštitnim maskama, vizirima, tko na kojoj udaljenosti sjedi, kako je uređena u školi soba za izolaciju… Ali na svu sreću, i uz dobru organizaciju – ipak je nastava krenula u školama. I ta sretna lica djece kada su napokon prešla prag škola, nezamjenjiva je. Mi možemo kritizirati i pričati kako je naš školski sustav ovakav ili onakav, ali njega čine izvrsni učitelji, profesori i ravnatelji. I to je ta vrijednost koju nikada ne treba zaboraviti. I sada su se pokazali, a i pokazali su se kada je na brzinu trebalo prijeći na online nastavu.

Strahujete li osobno od moguće zaraze?

– Strahujem, da, bojim se, pazim se i ljuta sam na sve one koji olako shvaćaju ovu zarazu. Ne želim se razboljeti, ne želim dobiti ni gripu, niti se zaraziti COVID-om, zašto bih ležala u krevetu i mučila se s temperaturom, disanjem, umjesto da radim, šećem i uživam zdrava s obitelji?!

Jedini ste koji ste u školske klupe smjestili ministre, profesore i znanstvenike?! Kako vam to polazi za rukom, sviđa li se ta ideja vašim gostima?

– Željela sam da se gosti malo vrate u školske klupe i odgovaraju na pitanja. Najprije im je zanimljivo vidjeti te stare klupe, pa smiješno, a na kraju 55 minuta emisije kažu – pa nije baš udobno. Naravno, ni učenici ne sjede u razredima u foteljama, nego eto baš tako – u klupama.

Aktualne teme

Uvijek ste aktualni, vaše su emisije o školstvu uvijek »up to date«, gledanost im je velika, kroz sve ove godine postali ste simbol školskog programa. Pretpostavljam da se informirate i o onom što se događa na svjetskoj sceni obrazovanja, možete li izvesti neku usporedbu s našim sustavom, što biste istakli kao prednosti, što kao nedostatke?

– Kada radim neki prilog, on mora biti prije svega zanimljiv, mora imati uvijek neke nove podatke. Često kada radim teme istražujem, informiram se kako je to u svijetu, što drugi rade, je li to primjenjivo kod nas, znam često izgubiti cijelu noć tražeći neku informaciju ne bi li prilog bio što bolji s novim informacijama. Neki se tomu čude, a ja se čudim njima, jer biti specijaliziran novinar za ovako osjetljivo područje, a nemati širu sliku – neprofesionalno je. Zato me i veseli ovaj posao, jer možeš na nešto utjecati, promijeniti, ukazati, argumentirano kritizirati.

Ne podnosim one koji kritiziraju bez pokrića. Primjerice, jedan dan podupiru prosvjetare kada štrajkaju, drugi dan već imaju primjedbe. Jedan dan ih podupiru i kažu kako su zaista malo plaćeni za ono što rade, a onda se vrlo brzo okrenu i kažu – koliko rade još su dobro i plaćeni. Kada me pitate što treba promijeniti kod nas – onda bih rekla ovako: odnos društva prema obrazovanju općenito, prema prosvjetarima i početi više ulagati u to područje. Mnoge države su to odavno shvatile, kako se kvalitetno obrazovanje višestruko vrati, kao i na svim razinama poštovanje učitelja. Kako očekivati da ga učenik cijeni, ako vidi da ga društvo ne cijeni.

Vaš je trud i posvećenost prepoznata i izvan HTV-a, dugogodišnja ste članica i saborskog Odbora za dodjelu nagrade Ivan Filipović najboljim prosvjetnim djelatnicima.

– Nagrada Ivan Filipović za najbolje prosvjetne djelatnike, također i kroz tu nagradu primjećujem već godinama kako se ljudi sve manje javljaju sa svojim postignućima. Nekako kao da smatraju da njihova djela nisu vrijedna te nagrade. Što nije istina, istina je ta da je sve to odraz njihovog statusa u društvu. Treba ih poticati i stalno naglašavati njihovu vrijednost.

Urednica ste i najmlađe redakcije, kakva su vaša iskustva? Kako prepoznajete generacije koje dolaze, ima li nekih različitosti u njihovom pristupu? Imate li direktnu komunikaciju s učenicima i studentima, obraćaju li Vam se za pomoć?

– Redakcija za školstvo i znanost u IMS-u HTV-a prije 10 godina nastala je na moju inicijativu, a tadašnji urednik Informativnog programa Renato Kunić jedini je do tada imao sluha da je takva redakcija potrebna na javnoj televiziji. U tih 10 godina na jedno vrijeme su je nažalost čak i ukinuli i pripojili kulturi. Moram reći da nikome nije bilo jasno zašto. Na svu sreću ta čudna odluka trajala je kratko. Katarina Periša Čakarun vratila ju je i danas je u redakciji nas pet cura. Sjajne novinarke Dominique Bratović-Vela, Vlatka Kalinić, Irena Košar, Andrea Vatavuk.

Imamo dvije tjedne emisije, povjeravaju nam se važni projekti, nema dana kada ne predložimo neku temu za Dnevnik. Baš smo, izrazit ću se školskim rječnikom – jedan skladan mali razred, koji ima mnogo posla i sve domaće zadaće obavimo na vrijeme i s voljom. Zato često kažem najmlađa redakcija stažom, ali proizvodimo kao velike. Imamo odličnu komunikaciju s učiteljima, studentima, učenicima, često nam se javljaju s problemima, pohvalama, možemo se pohvaliti da imamo zaista širok krug ljudi koji želi pričati u kameru, želi reći što ih muči. Zato i postojimo da bismo to prenijeli javnosti.

Obitelj prosvjetara

Kako ste zapravo dospjeli u redakciju informativnog programa s tolikim zanimanjem za školstvo, što je presudilo? Nije tajna kako ste željeli postati glumicom, koliko je posao tv-urednika blizak glumačkom? Ipak, potrebno je i malo hrabrosti i malo dobre poze za stati ispred kamere i u vašem poslu?

– Pedagoginja sam po struci, svi u obitelji su mi prosvjetari, nekako je to očito sve utjecalo na ovakav put. Cijeli život bila sam okružena knjigama, pripremama za nastavu. Mama je za neke svoje pripreme za nastavu raširila preko cijelog zida u sobi geografsku kartu… Od tatinih rukopisa za knjige i udžbenike, borili smo se za najbolju poziciju u stanu. I kako onda da sve ispadne drugačije?! Hahaha… Ali gluma je bila želja od ranih godina, od školskih predstava do uloga u amaterskom kazalištu »Ivan Goran Kovačić«.

To je bio izazov, putovali smo, imali predstave po cijeloj Hrvatskoj, odlično razdoblje za stjecanje samopouzdanja. Ali nekom treba dva puta da ne uspije na prijemnom pa da shvati da nije za to, a nekom 9 puta. To onaj moj tvrdoglavi ovan nije dopuštao da odustanem. A Bože moj, no nisam ipak rekorderka u pokušajima odlaska na prijamne za glumu. To malo ohrabruje… Ali znate kada pročitate s 18 godina u novinama neku dobru kazališnu kritiku o sebi mislite »Joooj, pa to je to!«. A treba tu puno znoja, truda, talenta.

Sad s 58 godina, znam. A inače, televizija i gluma blage veze nemaju jedno s drugim. I ne, nikakve poveznice nema. Čak ni onaj mit da zbog toga što sam se bavila glumom, nisam imala tremu u vođenju emisija.

Rekla bih da su društvene mreže uvelike utjecale na novinarstvo, naročito je to utjecalo na mlađe generacije kojima ste okruženi. No, vi unatoč svemu privatno niste prisutni na društvenim mrežama, ništa se ne da »iskopati« o vama?!

– Ne, nisam, niti ću ikada biti. Zato imaju i problema moji prijatelji sa mnom, kada nešto slavimo ili putujemo, molim ih da ne stavljaju objave na društvene mreže. Vrlo rijetko uz teško nagovaranje stave neku sliku s nekog događaja.

Nestašna tinejdžerica

Čujem i da ste zaljubljeni u Dobrinj?

– Kada kažete Dobrinj – to je sve: djetinjstvo, mladost, najbolji ljudi na svijetu, prijatelji, fešte, najljepši gradić na svijetu. Da to je ljubav. Dobrinj i ja se volimo više od 50 godina. I što je najljepše, Dobrinjem su zaraženi i moja kći i suprug. Znate, kada pomislite da se u starosti vidite da se negdje možete skrasiti – e to je to.

Negdje sam pročitala da ste kao nestašna tinejdžerica u znak protesta znali s prijateljicom pobjeći na Krk?

– Nije to samo bilo u znak protesta, to je bilo u pubertetu, idemo nekud gdje nas neće naći. Možeš misliti, iz Zagreba smo »zbrisali« za Krk, a s Krka u Opatiju. Naravno, nije dugo trajala ta tajnost. Javili smo se uvijek na kraju gdje smo, jer nisam sigurna da bi se dobro proveli. To je bilo super vrijeme, relativno sigurno, stopirali smo, imali smo šator i ajmo. Uvijek sam imala veliko društvo. Društvo i prijatelji su mi jako važni u životu. Zato jer ih sam biraš. I jako mi je važna vjernost prijatelja. Ja sam takva i takvi su mi prijatelji. Zato tako dugo i trajemo i družimo se.

Što danas činite u znak protesta?!

– Ljutim se. Uh, baš sam originalna, jel’ tako? (smijeh)

Kako izgleda vaš slobodan dan? Sadite cvijeće, čitate knjige ili trčite?

– Slobodan dan, a to je rijetko, odemo suprug i ja na grunt blizu Zagreba, ako je kći slobodna ide s nama, ali to je rijetko. Tamo sam napravila mali vrt i posadila cvijeće. Tako volim cvijeće! Imam ga i doma, pa mi je tata jedan dan rekao: znaš, mislim da malo pretjeruješ. I čitam o cvijeću i znam kada se sadi, ali često to ipak ne uspijeva. Traje nekoliko tjedana i gotovo. Onda drugo posadim. Ozbiljno razmišljam otići na neku edukaciju, jer me to već sada ljuti, kak’ mi ne uspijeva. Ali na svu sreću tu je smilje koje obožavam, a ono me nikada nije iznevjerilo.

Zapravo vi ste vrlo ozbiljno neozbiljna osoba?!

– Da, u poslu ozbiljna, a u privatnom životu – neozbiljna. (smijeh). Tako kažu svi koji me dobro poznaju. Kolegama na poslu uvijek sam na pomoći, prijateljima prijateljica, obitelji – kada me ne naljute izvanjske stvari super mama, supruga i kći.