Zbog greške hrvatskog pravosuđa u Strasbourgu su mu dosudili odštetu od gotovo 200.000 kuna, uz opasku da su »zgroženi što pravo oca na kontakte sa sinom nije barem privremeno regulirano«. Od 1993. godine sina je vidio svega tri puta
Teško da će 61-godišnjem Zagrepčaninu odšteta od gotovo 200 tisuća kuna biti ikakva zadovoljština za činjenicu da mu je domaće pravosuđe, zajedno sa sustavom socijalne skrbi uništilo život, odnosno onemogućilo mu da viđa vlastitog sina. Odštetu mu je dosudio Europski sud za ljudska prava u Strasborugu koji je prihvatio tužbu što ju je u ime oca podnijela odvjetnica Ines Bojić tvrdeći da je njezinom klijentu država povrijedila pravo na obiteljski život.
Tužna sudbina snašla je ovog Zagrepčanina još 1993. godine kada ga je supruga ostavila odvodeći sa sobom i tada dvomjesečnog sinčića. Dvije i pol godine kasnije bivša partnerica pokrenula je i sudski postupak tražeći razvod braka, te isključivo skrbništvo nad djetetom. Iako je Zagrepčanin na ročištu 22. svibnja 1998. godine tražio da sud donese barem privremenu odluku kojom bi uredio njegovo pravo na viđanje sina o tome nikada nije odlučeno.
Doznajemo da je otac želeći vidjeti sina došao na njegovu maturalnu večer ponijevši sa sobom fotoaparat kako bi barem snimio svoje dijete. No, majka mu to nije dopustila izazvavši toliki skandal da su na kraju oboje udaljeni sa svečanosti.
Nakon nekoliko nepravomoćnih presuda i žalbi, brak je razveden 29. lipnja 2005. godine, a prema istoj presudi Zagrepčanin je dobio pravo viđati sina i to po rasporedu što ga je odredio sud. Međutim, majka nije bivšem suprugu dozvoljavala da se približi djetetu, pa je morao podnijeti ovršni zahtjev kako bi ostvario pravo na druženje sa sinom. Iako je taj postupak izgubila majka je i dalje zabranjivala ocu kontakte s djetetom. Nije ju pokolebala ni sudska kazna od tri tisuća kuna. Otac je na kraju odlučio zatražiti pomoć policije i sudskog ovršitelja, no nije na vrijeme uplatio predujam troškova ovrhe. Na kraju je rezignirano od svega odustao, te povukao prvi zahtjev za ovrhom. U travnju 2007. godine podnio je novi zahtjev, ali ni njega nije uspio realizirati iako mu je sud dao pravo na druženje sa sinom.
Bivša supruga, naime, uporno se žalila i o tim njezinim žalbama sudovi su odlučivali idućih nekoliko mjeseci. Tada je spis završio na Županijskom sudu u Zagrebu koji ga je tek 2011. godine vratio nižem sudu kako bi ispravio određene pogreške u prvostupanjskom postupku. U međuvremenu je Zagrepčanin podnio i tužbu zbog sporosti postupka, no dok je ona rješavana, 2011. godine, njegov je sin navršio 18 godina, pa je sve postalo bespredmetno.
– Sud je posebno zgrožen činjenicom da do ožujka 2003. godine nadležni centar za socijalnu skrb nije našao za shodno barem privremeno regulirati pravo oca na kontakte sa sinom, a u tom trenutku građanski spor trajao je već gotovo sedam godina. Do tada je otac dijete vidio svega tri puta. Za to vrijeme mogla je biti uništena i najmanja mogućnost ponovnog okupljanja ove obitelji, kao i biološka veza oca i sina. A od nadležnih državnih tijela očekuje se da to spriječe, zaključuje se u presudi što ju je proglasivši Hrvatsku krivom donio Europski sud za ljudska prava.
