Sad su stvari postale ipak malo ozbiljnije; od izbora su prošla puna dva mjeseca, a Vlada još nije sastavljena. Štoviše, i dalje se iz redova Mosta zna čuti, doduše sramežljivo, kako su »novi izbori uvijek opcija«. I jesu. Teoretski.

U praksi je doista teško vjerovati da bi se Petrov i drugovi odlučili za još jednu avanturu s biračkim kutijama, s obzirom na to da je prilično očito da mnogi od sadašnjih njihovih zastupnika ne bi uspjeli opet izboriti saborski mandat (u mjesec dana je Most, po jučer objavljenoj anketi Crodemoskop pao s 15,4 na 12,6 posto glasova, a trend je jasan). Novih izbora stoga sasvim sigurno neće biti, barem u narednih nekoliko mjeseci, jer bi oni odgovarali samo SDP-u i njihovoj koaliciji koja je trenutno predestinirana za oporbenu situaciju.

Samo spominjanje izbora, međutim, kao i HDZ-ovo uzvratno medijsko spinanje o dobrim odnosima i stručnjacima iz HNS-a i IDS-a – a koje ima za cilj smanjiti skupu cijenu Mosta, pokazuju kako pregovori o sastavljanju Vlade, na kojima se nekad, neobavezno, pojavi i slučajni mandatar Tihomir Orešković, gadno zapinju. Iako je jeftino naklapanje o praćenju Bože Petrova nakratko uspjelo pomaknuti fokus javnosti sa samih pregovora, činjenica je da su ovog tjedna propale dvije velike ideje HDZ-a i Tomislava Karamarka. Most je, naime, ne trepnuvši, odbio mogućnost smanjenja Vlade već sad, kao i formiranja holdinga u kojem bi bila državna poduzeća. Između ostalog, očito nema još dogovora oko toga kome će pripasti MUP, jer je Karamarko gotovo uvrijeđeno odbio odgovarati na pitanja o toj temi nakon posljednje sesije u Sheratonu.

Za to vrijeme, država – stoji. Sve je na čekanju, jer još nema nove vlasti, dosadašnji ministri su defacto već ispraznili police, a mi smo već skoro na sredini siječnja.

Stvarnost uzvraća udarac

Takvo ponašanje u doista je golemom nesrazmjeru sa svim onim što su oba partnera vladajuće koa… suradnje, uporno pričala u kampanji – o tome kako je zemlja u katastrofalnom gospodarskom stanju, pred slomom i kako treba hitno djelovati. U stvarnosti – jedino što su dosad Karamarko i Petrov hitno napravili je pronalazak Oreškovića i potpisa za Pantovčak. Sve ostalo, zasad, škripi na sve strane i malo je razloga za pomisliti da neće gadno zapinjati i kad jednom, konačno, formiraju Vladu.

Stvarnost, međutim, i inače vrlo loše kotira u Hrvatskoj, a pogotovo u krugovima stranaka koje su, čini se, uspjele osvojiti vlast. No, sad im je krenula uzvraćati udarac.

U stvarnosti je, naime, prošla godina sasvim sigurno gospodarski najbolja od izbijanja krize sredinom 2008. godine. U skoro svim bitnijim pokazateljima, osim zaposlenosti, brojke skaču na način kakav nismo imali prilike vidjeti u zadnjih osam godina, tako da će 2015. sasvim sigurno ostati zapamćena kao točka gospodarskog preokreta. Štoviše, kretanje BDP-a je takvo da bi bilo za očekivati da uskoro prestigne rast prosjeka BDP-a u EU i da Hrvatska tako pomalo krene sustizati poodmakla EU gospodarstva, odnosno popravljati svoju poziciju na ljestvici »Lige prvaka«, kako je Uniju ne jednom znao nazvati tehnički premijer (s tim da ovdje ne bi trebalo podcijeniti narasle zazubice apostola rezova, od kojih neki tvrde i kako je put u blagostanje – povećanje nejednakosti u Hrvatskoj, tako da nije nemoguće da bi gospodarstvo brzo moglo krenuti u suprotnom pravcu od ovogodišnjeg).

No, Most i HDZ su u Banske dvore ujahali na priči o apokalipsi, brzinski pronašli mandatara među onima koji su se u tom trenutku zatekli u Zagrebu, a imaju neke veze s biznisom i – otišli na blagdane.

Od 24. prosinca, naime, pa sve do 4. siječnja, jedine bitne vijesti o sastavljanju nove Vlade bile su one gdje se prošetao mandatar i gdje skijaju čelnik Sabora i predsjednik Mosta. Hitan rad na spasu Hrvatske tako je sačekao da prođu i Božić i Nova godina, pa prvi vikend u 2016.-oj… da bi se konačno sastali Petrov i Karamarko, te, dan poslije, još malo s mandatarom prodivanili u Sheratonu, skupocjenom hotelu u centru Zagreba i idealnom mjestu za pripremu Vlade koja bi nas trebala naučiti štedljivost i fiskalnoj disciplini.

O skromnosti i hitrom »delanju« kao nužnosti spasa Hrvatske nešto bi javnost vjerojatno mogao podučiti i predsjednik Sabora koji je na prvu naznaku blagdana šmugnuo na skijanje, ne čekajući na granici u redu kao ostali Hrvati (koji, usput, očito skapavaju od gladi), već praćen s dva službena auta pod rotirkama. Nema, jasno, ništa sporno u tome da šefa Sabora prati osiguranje, niti da je išao preko reda »zbog sigurnosne procjene«, ali je zaista dražesno kako se, pod rotirkama, zakucao u vlastitu i demagogiju vlastite stranke o užasno teškim vremenima i nužnosti hitnog rada na spasu nacije.

Amateri i stručnjaci

U međuvremenu, dok trudovi koji prate porađanje nove Vlade još traju i još dolaze u dosta dugim razmacima, u medijima, koji su svih ovih godina i bili jedni od solidnijih promotora »virtualne stvarnosti« i najniže političke demagogije, se pojavljuju zanimljive ideje o tome kako ubuduće riješiti pat-poziciju nastalu nakon ovih izbora, pogotovo dok se Most naprasno i pod krajnje sumnjivim okolnostima nije odlučio nogirati SDP i otići s Karamarkom. Pa se, polagano, kao ideja koja bi stabilizirala sustav, iskristalizirala ona o tome da se u Ustavu odredi da mandat dobije relativni pobjednik izbora.

U isto vrijeme se, valja naglasiti, u javnosti diže kuka i motika na a) dvostranačje i b) goleme koalicije koje su u Sabor dovele i minorne partijice.

E, to je već jedna upravo divna komedija zabune, s elementima krajnjeg amaterizma – uz istovremeno, jasno, pozivanje na nužnost da u politici isplivaju stručni kadrovi (koje ćemo, jasno, privući tako što ćemo im smanjiti plaće).

Naime, unošenje samo te jedne, sitne promjene Ustava, bi zauvijek zabetoniralo a) dvostranačje u Hrvatskoj i b) goleme koalicije koje će u Sabor dovesti i minorne partijice. Treći put, kojeg se također unisono zazivlje već 15-ak godina, otkad je postalo jasno da HDZ više nije pretplaćen na izborne pobjede, time bi se praktički ustavno – istrijebio.

Sustav u kojem mandat dobiva relativni pobjednik bi zapravo bio »winner takes it all«, jer s mandatom u rukama je daleko lakše sklopiti većinu, nego bez njega, pogotovo u domaćem izbornom sustavu u kojem čak osam mandata dobijaju pripadnici manjina, koji su, ustvari, sami sebe sveli na potporu većini. Dakle, ovakvom izmjenicom Ustava dobili bi izbore koji bi bili bjesmoučna utrka za relativnom većinom, rezultat čega bi bili još glomazniji koalicijski blokovi, još veći ucjenjivački kapacitet minornih stranaka i još teže protočan sustav za bilo koju političku opciju koja nije pod plavim ili crvenim kišobranom.

No, ništa ne bi bilo čudno za zemlju koja je »na rubu propasti«, a zapravo ima gospodarski uvjerljivo najbolju godinu u posljednja dva puna izborna ciklusa, da demokraciju pokuša »pojačati« izmjenom Ustava koja će pojačati sva ona najkritiziranija svojstva političkog sustava u Hrvatskoj.

Uostalom, mogli bi slično gledati i u ekonomiji u narednim godinama, po principu: »Racionalno smo se ponašali i smanjili neodrživu masu plaća i javnu potrošnju. Neminovini rast slijedi. Slijedi. Slijedi…«.