Problemi s učenjem, pamćenjem i fokusom, poremećaj pažnje, neki su od najčešćih problema koje detektiraju roditelji kada govore o svojoj djeci – školarcima. Naravno, takvi poremećaji nisu uočljivi samo kod djece, ali se kod njih najviše očituju. Izazovi koje donosi suvremeni trenutak podrazumijevaju ogroman skok razvoja tehnologije te posljedično i, bez da okolišamo, otuđenje djece s okolinom, pa samim time i probleme s učenjem. Naoko, čini se kako su djeca sama sebi dovoljna, u svom svijetu, premda sve ukazuje na nesigurnosti i manjak samopouzdanja kod velikog broja njih.

Problemi s učenjem tada ne staju samo na tome, već impliciraju i puno kompleksnije zajedničke nazivnike. Naime, takvi problemi ukazuju na nedostatke alata koje bi trebali primjenjivati cijeloga života, a nisu nužno povezani sa školskim gradivom. Uz kvalitetnu poduku i holistički pristup, svaki pojedinac može doći do visoke razine motivacije i interesa prema predmetu. Često je uz znanstveni pristup poučavanja neophodan i motivacijski pristup pun podrške prema pojedincu i pomaganje u pronalaženju njegovih naizgled skrivenih sposobnosti, koje često sami ne prepoznaju. Naravno, učiniti prvi korak ka priznavanju da je pomoć potrebna, sam je početak procesa.

Životne vještine

Kroz 20 godina rada u školi, Ivana Maričić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti i povijesti, itekako se susretala sa svim tim problemima kod učenika koje je podučavala. U želji da ponudi rješenje tomu, krenula je sa specijalističkom edukacijom, te je danas licencirana instruktorica Tony Buzan instituta iz Londona, programa za Brzo čitanje kao i licencirana instruktorica Relax Kids programa, a sve je to ukomponirala s ruskom mnemonikom (op. a. vještina koja omogućuje da se povezivanjem slika ili riječi informacija lakše zapamti), te zajedno sa školskim programom.

Sve su to tehnike koje Ivana Maričić upravo s namjerom da pomogne djeci, ali i studentima i odraslima – a to je naučiti kako učiti uz tehnike pamćenja, brzine čitanja i mentalno mapiranje – primjenjuje kao predavačica u pulskom Edukativnom centru Kaizen, kojeg je i osnovala. Kako ističe, upoznavanje s alatima i tehnikama kvalitetnijeg učenja i lakšeg pamćenja već su uvelike utjecale na učenike različite dobi koji su trening prošli, što znači da je riječ o oprobanim i korisnim metodama. Primjerice, za razvoj verbalne inteligencije neophodna je vještina brzog čitanja koju naša sugovornica smatra životnom vještinom, te vjeruje da, kada se tehnike usvoje na adekvatan način, znatno mogu utjecati na opći životni uspjeh. To samo govori da sposobnost učenja ima dalekosežne, pozitivne posljedice.

Upravo kroz vlastito iskustvo iz učionica, uočila je koliki problem postoji s pamćenjem, a već sada, nakon petogodišnje prakse u radu s djecom, ali i odraslima, svjedoči rezultatima onih koji su prošli kroz spomenute treninge te koliko su pomoću njih napredovali. Naime, osim djece, ove su tehnike namijenjene i odraslima, a podrazumijevaju alate kojima se služimo kroz čitav život te se one s vremenom stalno nadograđuju.

Sam pojam ‘kaizen’ označuje promjenu na bolje, odnosno poboljšanje – »uvijek možeš bolje«. Tehnike nisu ništa novo i datiraju još od starih Egipćana. Međutim, mentalni treninzi koji se ovdje provode nešto su što je potpuno drugačije, a unutar cijele Hrvatske, mogli bismo reći i jedinstveno, jer nije poznato da se negdje koristi tehnika ruske mnemonike – odnosno takve specifične mentalne strategije za poboljšanje pamćenja koja ima svrhu olakšati usvajanje informacija koje bismo inače zaboravili, veli Maričić.

– Riječ je o mentalnim treninzima kojima je potrebna brzina. Upravo vježbanjem i stjecanjem te brzine osposobljuje se kako bi se tehnike mogle početi koristiti. Potom se one koriste na različite načine i primjenjuju se u svakodnevnom životu, a samim time u potpunosti mijenjaju svijest. To naravno znači da je potrebno i vrijeme. Kod nas taj proces za djecu traje šest mjeseci, a za odrasle četiri mjeseca, uvodi nas naša sugovornica u priču u kojoj se, prepoznavši teškoće učenika u učenju, čitanju i svladavanju gradiva, profesionalno prepoznala.

Nedostatak motivacije, neorganiziranost i nedovoljna iskorištenost intelektualnih sposobnosti prepreka je velike većine učenika i studenata, no one imaju svoj izvor i rješenje. Je li možda »vraćanje na tvorničke postavke« ono što nam je sada najpotrebnije, pitamo prof. Maričić.

– Tehnike vraćanja na »tvorničke postavke« nisu ništa novo, a danas su potrebnije nego ikada, jer sve ono što je moderno, primjerice mobitel, evidentno ostavlja traga te posljedice na djecu i to nije nešto upitno. Vrlo je statistički i psihološki dokazivo. Ako mene nazove 99 posto roditelja s istim problemom oko djetetove koncentracije i fokusa, a dijete provodi sedam do osam sati na mobitelu, to onda nisu simptomi, već su to jasne posljedice. Ovaj trening ne želim prezentirati kao čarobni štapić, jer se i on mora vježbati te je kao i za sve, i za njega potrebno vrijeme. Počinjemo s testiranjem na početku ciklusa kako bi vidjeli koliko se pamti s klasičnom memorijom. Mogu reći da nas je škola na neki način zakinula, jer to nije nigdje predstavljeno kao važno. Zašto bih pamtila puno manje, kad svi mi možemo, i bez posebne genetske predispozicije, pamtiti više uz pomoć mentalnog treninga i volje – a ona je i ključ svega, postavlja retoričko pitanje Maričić.

Mobitel je doveo do toga da su djeca izgubila volju, svijest o učenju, a nije isključivi problem ni u ishodima učenja, koje roditelji često navode kao ključne kad dovode djecu na trening. U svemu su važni procesi koji dovode do cilja; treninga kao svojevrsnog putovanja. Današnje navike djece, ali i odraslih, svode se na upijanje informacija skrolanjem po mobitelu, ali Maričić navodi da tu ne može biti govora o dugoročnom pamćenju. U tim odnosima »snaga« i učitelji su prespori, jer su baš današnja djeca generacije te iste tehnologije, premda su i odrasli uskočili u vlak tehnološkog napretka. Međutim, kao i svaki drugi napredak i ovaj je »prinio svoju žrtvu«.

– Nema reedukacije učitelja, nema ništa novog u obrazovanju, a sve mora biti jako brzo te sve dovodi do mentalnih poteškoća. Nuspojave su otuđenost, pa i od vlastite obitelji, a to nije tabu tema, jer smo svi mi svjesni da su to ogromni problemi kod osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Učenje postaje problem, jer ne postoji svijest o učenju. Dijete nije imalo priliku zavoljeti učenje, jer uči napamet.

Kad se s tehnikama dođe do ‘aha’ momenta, onda cijeli taj proces učenja postaje put kojim se ide; zna se kako, vratit će se volja, a može se stvoriti i ljubav prema učenju. Djeca koja su prošla ove treninge dala su rezultate iz različitih aspekata i tu ne pričam samo o peticama u školi. Ti aspekti su jako važni, premda će velikoj većini roditelja pokretač biti (ne)uspjeh u školi, ali priča do kraja mora biti posve iskrena. Ako dijete dođe kod nas u centar, u situaciji kad je potpuno otuđeno i neprihvaćeno u razredu, ne priča s roditeljima, a nakon edukacije i mentalnih tehnika se to mijenja, onda je jasno koliko su promjene bazične. Kroz taj put se dolazi do napretka – djetetu se vraća samopuzdanje, jer ono vidi da može i zna kako. Tehnike su puno dublje i teško ih je opisivati, ali kroz njih dijete posljedično osjeća ugodu, oslikava ovaj proces naša sugovornica.

Snažan temelj je u socijalnom kompasu koji svoju snagu crpi iz pravih vrijednosti; od roditelja ili stečenog znanja. On dovodi do izvornih vrijednosti koje daju dobar osjećaj. Maričić odgovornost ne nalazi u školama, već u svijesti o učenju.

– Nakon dva i pol mjeseca mentalnog treninga s osnovnoškolcima, dajem im drugi test, premda to nije smisao, ali kad su rezultati testa takvi da si nakon tog vremena zapamtio 100 podataka, a imao si alate da možeš zapamtiti samo 20, to je taj dobar, pobjednički osjećaj – njima važan. Nakon svega, te će alate implementirati kroz građu, mentalno mapiranje – jer znaju kako to učiniti. Ne postoji program za stjecanje samopouzdanja – to se jednostavno mora trenirati, podsjeća ona.

Roditelji najčešće dijete upisuju u program iz razloga popravljanja ocjena, a iako to razumije, Maričić naglašava da je postavljanje ciljeva i širenje svijesti, primjerice, smanjivanje dnevne upotrebe mobitela, puno snažniji benefit.

– Ne zato što moram, jer mi je to netko rekao i imam puno gradiva za učiti, već bih volio to probati smanjivati pomalo. To je proces za dijete. Ovdje se vježba s brojevima i simbolima, to su tehnike, a kako se to mora konstantno vježbati, s vremenom se postižu jako brzo rezultati i to je očito. Čim se krene trenirati, pomaci su tu, jer je mozak kao mišić. Isti je učinak kao s tjelesnom aktivnosti. Identično radi i naša glava. Fokus je kroz sat vremena na memoriranju podataka. S vremenom to eksponencijalno raste i svi vidimo promjene. One su pogotovo važne zbog samopouzdanja, a time se reflektiraju i na ocjene. Većina uspijeva pomoću volje, a kako smo mi vizualna bića, to dolazi gotovo prirodno, opisuje Maričić.

iStock

Djeca su danas »žrtve« mobitela, a sve se češće uočavaju njihovi problemi s mentalnim zdravljem. Velik broj njih ima slabu koncentraciju. Vježbe potiču fokus na mogućnosti, a njihovim protekom dolazi do modaliteta na koji način i što učiti, odvajanje bitnog od nebitnog, čime se automatski vraća volja i motivacija.

– Najveća mi je radost kad vidim djecu nakon nekog vremena, otvorene i sigurne u sebe. To je bilo dijete koje je bilo zatvoreno u sebe, uvjereno da ne može, a sad je promijenilo svijest i cijeli njegov svijet izgleda drugačije, ohrabreno i osnaženo, vidno dirnuta učincima treninga opisuje ona.

Naučiti kako se uči

Naučiti kako se uči, dovodi do unutarnjeg mira, a kad se barata tehnikama pohrane podataka, u te se ladice uvijek može ponovo posegnuti. Povratne informacije sad već dolaze od današnjih studenata, a to samo govori da je riječ o tehnikama cjeloživotnog učenja, primjenjivog u svakom životnom trenutku. Očistiti glavu od svakodnevnog kaosa dovodi do povratka koncentracije, pa čak i do lucidnih snova. Postati svjesniji tih procesa, pravi je povratak vladanja svojim mislima, uz napuštanje mentalne prakse vožnje na autopilotu. Znanje je najveće oružje, ali i bogatstvo, zaključuje Maričić.

Ovi programi namijenjeni su djeci od petog do osmog razreda, ne mlađima, jer je program intenzivan. Osim toga, postoje programi i grupe za srednjoškolce, studente i odrasle. Ovogodišnji ciklus počinje 2. listopada te naknadni upisi u tekućoj godini nisu mogući. Trening se odvija dva puta tjedno po sat vremena, a sudeći prema broju polaznika do sada, a koji se broji u stotinama njih, značajno je riješio brojne probleme s kojima su se do tada susretali.

Mozak je kao mišić

Povećanje brzine čitanja rezultira automatski i povećanjem razumijevanja. Sporo i pažljivo čitanje podržava naš mozak da čita sporije, sa sve manje razumijevanja. Pravilnim korištenjem tehnika za vježbanje brzog čitanja, mozak razvija kapacitet organiziranja riječi u smislene cjeline.

Učenjem prilagođavanja brzine i dosega svog čitanja, postiže se kontrola nad odabirom odgovarajuće brzine za uspješno svladavanje zadataka. Mozak je kao mišić, ako ga istreniramo, ojačat će i radit će bolje i efikasnije.

iStock

Brzo čitanje predstavlja izazov za mozak, to je specifičan kondicijski trening i temelj kvalitetnog i efikasnog učenja. Brzo čitanje je vještina za čitav život. Loše navike u čitanju poput regresije ili vraćanja u natrag na već pročitani dio teksta, znatno ugrožavaju razumijevanje. Vraćanje na pročitano oduzima otprilike jednu sekundu, a u svakom redu to se napravi barem dva puta. Studentima je to najveći problem jer u knjizi od 300 stranica izgube oko 400 minuta ili šest sati i 40 minuta – i još k tome bez razumijevanja.

Tehnika čitanja riječ po riječ predstavlja još jedan od problema koji sputava u čitanju i smanjuje brzinu za duplo manje pročitanih riječi. Većina učenika već od sedmog razreda osnovne škole čita istom brzinom kao i prosječna odrasla osoba.

To je gotovo isto kao da smo iz matematike naučili nekoliko osnovnih računskih operacija i ostali na tome čitav život. Prosječna brzina čitanja je oko 200 do 400 pročitanih riječi u minuti.

Ukoliko se zaista usredotoči i želi poboljšati svoju verbalnu inteligenciju, može se i povećati broj novih riječi dnevno. Povećanje s jedne na pet riječi u dvije godine dovodi do toga da se postigne rječnik jednak najboljem prosječnom diplomantu.