ZAGREB – Iako je ministar gospodarstva Tomislav Panenić za naš list prije nekoliko dana kazao kako tek treba vidjeti koje uvjete Slovenija nudi Hrvatskoj za zajedničko zbrinjavanje nisko i srednje radioaktivnog otpada iz nuklearke Krško, ti su uvjeti, doznajemo, poznati već duže vrijeme, hrvatski su stručnjaci napisali argumentirani odgovor Sloveniji, no, kako kažu, trenutačno taj odgovor u tehničkoj Vladi nema tko uručiti Slovencima.

Odgovor, u kojem stoji kako nam ponuda nije prihvatljiva iz više razloga, stoga će Slovencima moći dostaviti tek nova Vlada, a hoće li njena politička odluka biti u skladu s onim što kažu stručnjaci, tek će se vidjeti.

Kapaciteti popunjeni

»Ponuda je teško prihvatljiva, ali mi kao struka to Sloveniji sami ne možemo priopćiti«, kaže nam Saša Medaković, ravnatelj Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost. Ona je, otkriva, preskupa, jer bi nas koštala 300 milijuna eura; sigurnosno je upitna zbog prevelike blizine Save, i ne bi riješila drugi naš nuklearni otpad, nastao u Hrvatskoj.

Struka je zato, kaže, procijenila da bi se odlagalište kod kuće daleko više isplatilo jer nas ne bi koštalo više od 20 milijuna eura, a po milijun eura godišnje odlazio bi, kao renta, lokalnoj zajednici. Kao dovoljno dobra lokacija za to odabrana je Trgovska gora u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Podsjetimo, Slovenija je Hrvatsku u ljeto prošle godine pozvala da zajedno s njom gradi novo odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada iz zajedničke nuklearke Krško, budući da kapaciteti postojećeg odlagališta, koje se nalazi uz samu nuklearku, već odavno nisu dovoljni.

Visokoradioaktivni otpad – istrošeno gorivo nuklearke, nalazi se također unutar elektrane, gdje će i ostati, uz namjeru da se, sredstvima same nuklearke, do 2021. godine sagradi novo, suho skladište. Istrošene šipke urana sad se nalaze u bazenima, njih preko tisuću, a suho bi skladište sa helijskom ovojnicom trebalo jamčiti još veću sigurnost te se smatra trenutačno najprihvatljivijim rješenjem u svijetu danas.

Nisko i srednje radioaktivni otpad nuklearka unatrag 35 godina pohranjuje u odlagalište uz reaktor, koje je, međutim, u funkciji trebalo biti samo prvih pet godina njenog rada, no »privremeno« je i dalje, ukupno 35 godina. Njegovi su kapaciteti gotovo puni pa nuklearka taj otpad već duže vrijeme šalje na spaljivanje u Švedsku, odakle se on vraća kao pepeo – jednako radioaktivan, ali daleko manjeg volumena.

Nuklearka uz postojeće odlagalište gradi novo, no kako je njezin rad produžen do 2043. godine, ni to neće biti dovoljno. Slovenci stoga planiraju do 2020. godine sagraditi novo odlagalište Vrbina, udaljeno oko pola kilometra od nuklearke. U taj su projekt pozvali i Hrvatsku, koja je obećala dati im odgovor do kraja ove godine, na što ministar Panenić odgovara kako su potrebne – dodatne analize.

»Sve su analize u Hrvatskoj napravljene, odgovor je napisan, ali ne i uručen Slovencima. Nude nam zajedničko investiranje u odlagalište Vrbina po cijeni od 600 milijuna eura, u što su uključeni troškovi pohranjivanja otpada do kraja rada nuklearke 2043. godine, ali i nakon njene dekomisije. Ta je ponuda teško prihvatljiva jer dvije trećine iznosa čine porezi – Sloveniji i lokalnoj zajednici, a samo jednu trećinu zapravo troškovi gradnje i kadrova«, napominje Medaković.

Iz tog je razloga, otkriva, za Hrvatsku, umjesto 300 milijuna eura u Sloveniji, puno prihvatljivije rješenje vlastitog odlagališta za polovicu nisko i srednjeradioaktivnog otpda, kojeg smo se međudržavnim ugovorom obavezali zbrinuti do 2023. godine. Kao dovoljno dobru lokaciju struka je odabrala Trgovsku goru u blizini Topuskog i Gline, ali i Velike Kladuše, odnosno BiH.

Neprihvatljiva ponuda

»To nije najpovoljnija lokacija, već dovoljno dobra, a da bi ispunila sve potrebne uvjete, potrebna su dodatna ispitivanja. Vlada, nakon što je usvojena Strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva, mora, u suradnji s lokalnim samoupravama, donijeti odluku da se krene tim putem, odnosno počnu detaljna ispitivanja i razgovori s lokalnim zajednicama«, napominje Medaković.

Slovenska je ponuda, napominje, za struku u Hrvatskoj neprihvatljiva iz više razloga. Osim što dvije trećine visoke cijene od 600 milijuna eura za gradnju odlagališta Vrbina čine porezna davanja, činjenica je da bi Hrvatska tamo mogla odlagati samo svoju polovicu otpada iz Krškog, ne ostali nisko odnosno srednje radioaktivni otpad koji u Hrvatskoj nastaje. »To nisu velike količine, ali postoje, i mi ih negdje također moramo pohraniti«, kaže ravnatelj.

Taj je, u najvećoj mjeri medicinski radioaktivni otpad, sad pohranjen na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu, no i za njega se traži trajnije rješenje. Kako ističe Medaković, ni Trgovska gora ne bi bila trajno rješenje, već odlagalište na period od dvadeset do 30 godina, odnosno dok nuklearka ne prestane s radom i ne bude uklonjena. Dotad i visokoradioaktivno istrošeno gorivo ostaje u Krškom, nakon čega će Hrvatska i Slovenija za sav otpad tražiti novo rješenje – da se on smjesti ili samo u Sloveniji, ili u Hrvatskoj, ili da pak bude pronađena neka treća lokacija, međunarodno odlagalište spremno prihvatiti i istrošeno nuklearno gorivo«, pojašnjava Medaković.

Hrvatska trenutačno, kako kaže, u fondu za troškove zbrinjavanja otpada i dekomisiju nuklearke ima nešto više od 200 milijuna eura, pri čemu bi nas rješenje na Trgovskoj gori, kaže, koštalo samo nekoliko desetaka milijuna eura. »Tehničko bi rješenje stajalo od deset do dvadeset milijuna eura, a po jedan milijun godišnje dobivala bi još lokalna zajednica. Šest milijuna, koliko dobija slovenska lokalna zajednica, dakle po tri milijuna eura godišnje i od Hrvatske, je neodrživo visok iznos«, napominje ravnatelj.

Renta lokalcima

Pitanje je, dakle, hoće li Hrvatska donijeti odluku da svoj otpad skladišti u Sloveniji, što zbog blizine granice, i milijunskog Zagreba nije nimalo sigurnije, a puno je skuplje rješenje nego da ga, jeftinije, sami zbrinemo kod kuće, i novac bude uplaćivan lokanoj zajednici. Otpor građana je, s druge strane, potpuno očekivan i razumljiv, makar stručnjaci tvrde da straha nipošto ne bi trebalo biti, jer su današnja rješenja pohranjivanja nuklearnog otpada vrlo sigurna.

»Osim što bi sudjelovali u 600 milijuna eura teškom projektu, od čega bi 400 milijuna koštali samo porezi, slovenska je ponuda neprihvatljiva i zato što se njihova lokacija nalazi preblizu rijeke Save. Takvo odlagalište u svijetu dosad nije napravljeno«, kaže Medaković.

Slovenija odlagalište u Vrbini planira napraviti do 2020. godine, i to tako da može, ako se predomislimo, primiti i hrvatsku polovicu otpada. »Hoćemo li u posao ići s njima ili sami, vrlo je složeno pitanje, o kojem ne može odlučiti samo Ministarstvo gospodarstva, bez šire javne rasprave«, zaključuje ministar Panenić.

Hoće li milijun eura godišnje – renta lokalnoj zajednici – biti pak dovoljan argument da ona na odlagalište »u dvorištu« pristane, tek će se vidjeti. Istina, riječ je o siromašnim općinama, u kojima, međutim, prevladava mišljenje da će im odlagalište ugroziti poljoprivredu i turizam, a postoji i velika dilema koliko je pametno nuklearni otpad pohranjivati u tolikoj blizini s BiH.