Štrajk službenika i namještenika na sudovima i državnim odvjetništvima u punom je jeku i ulazi već u četvrti tjedan od njegovog početka 5. lipnja.

Zahtjevi Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika (SDLSN) poznati su javnosti. Traži se porast plaća od 400 eura u odnosu na sadašnja primanja sudskih službenika i namještenika koja se kreću od tek 500 do 600 eura. Država nije uspjela sudskim putem zabraniti štrajk što je obznanjeno i presudom Vrhovnog suda RH koji je prošlog tjedna odbacio žalbu Vlade i Županijskog državnog odvjetništva na odluku Županijskog suda u Zagrebu da je štrajk legalan i legitiman u svrhu zaštite ekonomskih i socijalnih interesa zaposlenika. Država je pokušala osporiti štrajkaško pravo s tezom o obavezi tzv. reprezentativnosti, odnosno brojčanosti sindikalnog članstva.

Trogodišnji razgovori sindikata i resornog Ministarstva pravosuđa oko povećanja plaća u tijelima sudbene vlasti i državnom odvjetništvu nisu urodili plodom, no zbog najave štrajka upravo u pravosuđu, vlada je povećala plaće zaposlenima u državnim i javnim službama za 100 eura, 80 eura i 60 eura u netu. Iako je sindikat pozdravio odluku, to je i dalje nedovoljno za rješavanje pitanja malih plaća u pravosuđu. Razmjerno tim iznosima smanjuje se i zahtjev sindikata. O svemu ovome razgovarali smo s predsjednicom SDLSN-a Ivom Šušković.

Zahtjevi legitimni

Vrhovni sud potvrdio je odluku nižeg suda da je štrajk službenika i namještenika u organizaciji SDLSN-a zakonit i opravdan. Možemo li govoriti o pozitivnom presedanu i za neke buduće sindikalne borbe?

– Definitivno, da. U budućnosti bi se mogle dogoditi i slične situacije da se nekom od sindikata pokuša osporiti pravo na štrajk. U konkretnoj sudskoj odluci javnost je doznala da tzv. reprezentativnost ne može biti uvjet za pravo na organizaciju štrajka. To je objašnjeno činjenicom da nisu u pitanju zahtjevi u vezi kolektivnih ugovora, nego konkretno o visini mjesečnih plaća. Radi se o goloj egzistenciji zaposlenika na sudovima i odvjetništvima. Pitanje zakonitosti država nije pokretala kada su štrajkali suci, liječnici, prosvjetari… Nadalje ovom presudom Vrhovni sud je potvrdio legitimitet naših zahtjeva za reguliranje kolektivnog pregovaranja u pravosuđu s obzirom na našu brojčanu zastupljenost u tom dijelu državne službe.

Najavili ste i mirni prosvjed vašeg članstva. Što očekujete u odnosu na sve ove poruke koje ste iznijeli u javnosti?

– Želimo prvenstveno da se čuju zahtjevi naših ljudi, poručiti da odgovorno obavljamo naše poslove i da zato ne želimo da trpi građanstvo i gospodarstvo. No, u ovom trenutku trpe sudovi, primjerice trgovački sudovi gdje se trebaju obavljati poslovi koji se tiču vlasničkih struktura firmi, pitanja suvlasništva, zabilježbi, stečajni postupci, radnička potraživanja i drugi postupci. Ako govorimo o županijskim sudovima, to su primjerice odluke o istražnim zatvorima, saslušanja svjedoka, a na građanskim sudovima nebrojeni parnični postupci. Jasno je da suci bez sudskih službenika i namještenika ne mogu normalno obavljati svoje poslove. Točno je da se obavljaju samo oni najnužniji, hitni poslovi, no i u takvoj situaciji teško je razlučiti što su hitni, a što manje hitni poslovi. Nažalost, naše članstvo stjerano je u kut, na rub egzistencije jer se od 500, 600 eura mjesečno realno ne može dostojno živjeti.

Selektivno povećanje

Jesu li pregovori sindikata i poslodavca Ministarstva pravosuđa u svojevrsnoj pat-poziciji?

– Od Ministarstva još uvijek nemamo nikakvu valjanu ponudu. Njihovi su argumenti da ne mogu ići na, kako kažu, selektivno povećanje plaća jer su akumulirane anomalije. Govore da postoje 567 različitih dodataka na plaću. No, mi se pitamo jesmo mi za to krivi ili oni kao poslodavac koji osmišljava i predlaže zakone. Ako ne može Ministarstvo pravosuđa, mislim da je krajnje vrijeme da se u pregovore uključi predsjednik Vlade. Vladino predloženo povećanje plaća cijeloj državnoj službi za 60 do 100 eura nije dostatno za rješavanje materijalnog pitanja zaposlenih u sudovima i državnom odvjetništvu. Upravo je to selektivno rješenje koje za nas nema nikakav učinak.

U odnosu na tvrdi stav Ministarstva i Vlade, zanimljivo je kako ste imali uspješne pregovore na lokalnoj razini, konkretnije u Primorsko-goranskoj županiji. Vaš sindikat potpisao je Kolektivni ugovor s PGŽ-om. Je li to model dijaloga, primjer da se ipak može ako se hoće?

– Da, dobro ste primijetili. Mi smo u jedinicama lokalne i područne samouprave reprezentativni sindikat tako i u PGŽ-u. Naše članstvo zastupljeno je na radnim mjestima u gradovima, općinama, županijama, javnim ustanovama i u javnim vatrogasnim postrojbama. Samo u tri godine na lokalnoj razini potpisali smo više od 160 kolektivnih ugovora, sporazume i brojne anekse na ugovore kojima smo ugovorili povećanje plaća i drugih materijalnih prava. No, kad je bila kriza s COVID-pandemijom, znali smo izaći u susret poslodavcu i nismo inzistirali na povećanjima pojedinih stečenih prava na razdoblje koje smo definirali s poslodavcem. Iz svega onoga što smo mogli dosad vidjeti, generalno, na razini države nedostaje empatije i smisla za socijalni dijalog. Posljednje tri godine upozoravali smo na stanje na sudovima i odvjetništvima, a nisu nas htjeli čuti. Sad pak čujemo od njih kalkulacije o smanjenom broju članova koji trenutno sudjeluju u štrajku.

Konkretnije, i dalje stojite s javnom poznatom brojkom da je 5.000 ljudi na sudovima i odvjetništima i dalje u štrajku?

– Da, apsolutno. Pozivam predstavnike Ministarstva da posjete sudove i sami se uvjere koliko nas je u štrajku.