Dugo, već dugo Hrvatska nije uronila u ovakvo političko crnilo obojano strahom kako se dogodilo u samo nekoliko dana ovog tjedna. Možda još tamo od 2001. godine kad je na splitskoj Rivi Ivo Sanader svjetini koja je zazivala »crne vrane« govorio o herojskim hrvatskim generalima.

  Da će vukovarski Dan sjećanja biti iskorišten za politički obračun s Milanovićevom Vladom bilo je jasno i očekivano. Ipak, sila kojom je Hrvatska simbolički, posred Vukovara, podijeljena na »dvije«, malo koga je ostavila ravnodušnim. I bez pitanja o tome: što je sljedeći potez Karamarkovih istomišljenika u crnim jaknama.

  No, kako je ovo ipak 2013. godina i neke povijesne lekcije su iza nas, valja se ponadati da je nespokoj ipak pretjeran i da su događaji koji su se naredali ovog, četvrtog tjedna u studenome, ipak poticaj koji će izoštriti perspektive nekih događaja i dosege njihovih aktera.

Joe uvrijedio Hrvate

Jedan od njih je svakako stup obrane hrvatske nogometne reprezentacije, Joe Šimunić, koji se nakon plasmana na Svjetskog prvenstvo ponio poput stupine – i s mikrofonom u ruci, pred kamerama poveo tribine u ustaški poklič: Za dom – spremni. Ljekoviti doseg tog čina ne iscrpljuje se u tome što će Joe, kad ga se FIFA dohvati, naredno ljeto izraubane mišiće vjerojatno moći bez stresa odmarati na nekoj od domaćih plaža. Javna sablazan i zazor kojim je u javnosti popraćena njegova eskapada, te vjerojatna kazna koja slijedi mogla bi ljekovito djelovati na one koji su veselo ozdravljali s tribina.

  Naime, ustaški poklič već 23 godine je dio sličnih pučkih okupljanja i sve te godine je u najmanju ruku nezainteresirano toleriran od strane »službene« Hrvatske. Nema utakmice reprezentacije na kojoj se ne »navija« na taj način, a nema, bogami, ni neke pretjerane osude javnosti, kamoli službene reakcije. Što je, uostalom, naci-nostalgija prema vrijeđanju Zdravka Mamića…

  Kazna koja neumitno slijedi stoperu reprezentacije i koja bi mogla osvijestiti barem dio javnosti o tome da je »Za dom spremni« veličanje zločina, nije pritom ona kojom će ga hrvatska država lupiti po džepu. Jer, niti je Šimunićev džep plitak, niti će ljubitelji povijesti u Hrvata edukativnim shvatiti bilo koji potez »komunjarske« vlasti. Ali, kazna kojom će FIFA vjerojatno zatvoriti Joeu vrata Brazila mogla bi vrlo jasno i glasno pokazati kakva ponašanja pristojni svijet smatra sramotnima. A domaće medije, javnost i državu dodatno senzibilizirati na to da su ustašoidni ispadi prije svega uvreda hrvatskom narodu.

  Hoće li netko iz toga nešto naučiti, pa… Hajmo biti optimistični.

»J’accuse« Nikše Spremića

Strah svojim javnim istupima izazivaju i aktivisti homofobne inicijative »U ime obitelji«. Željke Markić i njenih kolega nagledat ćemo se ovih dana u medijima kako se bude zagrijavala referendumska kampanja u kojoj bi većina trebala odlučiti da su manjini neka prava ustavom zabranjena (zasad samo na sklapanje obitelji). No, ako je i cijela ta priča oko referenduma mračna i mučna, ipak je i vrijedila: ustavne promjene kojima će se slični referendumi o ljudskim pravima zabraniti su u proceduri, a mobilizirala je i građansku Hrvatsku izmorenu krizom na akciju.

  Pritom, kad god ubuduće nečija prava budu ugrožena i kad bude trebalo tražiti primjer hrabrosti u javnom istupu kontra valjajuće prijeteće mase, neće trebati ići u arhivima mnogo dalje od ovog tjedna i imena Nikše Spremića, asistenta europarlamentarca Olega Valjala iz SDP-a. Spremić je Željki Markić u nadahnutom govoru na trbini u Bruxellesu za uvod poručio kako je »i katolik, i homoseksualac, i Hrvat, i socijaldemokrat«. Referendum o braku je nazvao »aktom kolektivne histerije«, a mirnoću s kojom je Markić prije njega govorila s banalnošću kojom je o najgorim zločinima na svom suđenju govorio nacistički zločinac Adolf Eichmann. »Sramite se. Sramite se svojih djela. Ako mislite da će vas naš gospod Isus Krist jednog dana nagraditi za ono što danas činite, pazite se jer radite duboko pogrešno«, poručio je Spremić svojoj sestri po vjeri.

  Doista, teško je danas u hrvatskom javnom govoru pronaći tako otvoreno, hrabro i simbolički jasno zauzimanje za vlastita prava kakvo je iskazao mladi briselski asistent. Dijelovi njegovog govora mogli bi, bez pretjerivanja, jednom biti dio čitanki iz kojih će djeca nekog sretnijeg i slobodnijeg vremena učiti o povijesti.

Perković? Koji Perković?

I tako, dok se Hrvatska trese od prijetnji silom i nenasilnog ograničavanja prava manjina, pomalo smo svi skupa zaboravili na lik burne prošlosti koji nas je zabavljao cijelo ljeto i početak jeseni: na bivšeg jugoslavenskog i hrvatskog špijuna Josipa Perkovića. Tresle su se tih dana naslovnice od teških riječi, od sankcija, prevare EU, nepovratnog gubljenja ugleda, zaštite komunističkog zločinca… Ovih dana?

  Pa evo, Europska komisija je objavila svoj mjesečni paket odluka u slučajevima u kojima je u sukobu sa zemljama članicama jer procjenjuje da ne slijede europske obaveze. Odluka ima 248. Sudeći po hrvatskoj medijskoj praksi to bi bio razlog za 248 naslovnica s kojih bi vrištale »sankcije«.

  U tih 248 odluka nema Hrvatske. Zapravo ima. U dijelu u kojem se nabraju zemlje EU koje u potpunosti primjenjuju europsko pravo.

  A Perković? A »prevara« s odgodom zakona?

  Izgleda da je Bruxelles zagrizao. I Nijemci, jer ne pritišću Hrvatsku oko izručenja.

  A u Zagrebu, pak, ustavne promjene kojima se skida zastara s teških ubojstava (pod koja spadaju sva Udbina) stupit će na snagu 1. siječnja. Kako netko ne bi pomislio da se donose kako bi se zaštitio Perković.

  Da zaključimo: iz primjera Joea Šimunića šira javnost bi mogla mnogo toga naučiti. Što je mržnja, što je zločin, što je nepoželjno u svijetu u 2013. godini. Iz primjera Nikše Spremića, pak, što je to osobna hrabrost i kako se javno i jasno bori za svoja prava bez dlake na jeziku.

  I iz primjera Perkovića šira javnost može ponešto naučiti. O funkcioniranju Europske unije, primjerice, ili o političkoj prijetvornosti onih koji su ga desetljećima štitili, a sad ga koriste kao oruđe u borbi za povratak na vlast. Ali, na primjeru Perkovića bi bilo krasno ne samo kad ni nešto naučila šira javnost, već prije svega oni koji je informiraju.