Vjerski blagdan Velike Gospe protekao je, dnevnopolitički gledano, prilično mirno. U središtu propovijedi goleme većine biskupa nije bila za njih uglavnom zla aktualna vlast, nego Jaga Stojak. Ta je primalja iz kninske opće bolnice »Hrvatski ponos« dobila otkaz zato što je odbila sudjelovati u pobačaju i nju su nadbiskupi (Puljić, Hranić, Barišić) istaknuli kao uzor kršćanskog ponašanja koji zbog svojih vjerskih uvjerenja i moralnih stavova trpi nepravdu. Istoga dana kada su oni izgovorili svoje homilije u kojima su se zauzeli za nju, Jaga Stojak vraćena je na posao. 

  Smirivanje strasti na liniji biskupi – vlast ne znači da je Velika Gospa prošla bez politike. Bilo je tu izravnih političkih zahtjeva, poput onog nadbiskupa splitsko-makarskog Marina Barišića. On očekuje »da narodni predstavnici u Hrvatskom saboru konačno revidiraju zakon izglasan još za vrijeme komunizma«, a koji dopušta pobačaj. Nije jasno što je najgore u tom zakonu: to što dopušta pobačaj ili to što datira iz doba komunizma. Zahtjev za zabranom pobačaja je i politički zahtjev, a riječ je o crkvenom evergreenu. Ona naprosto nikada ne može biti »za« pobačaj jer crkva koja bi rekla »idite i pobacujte« umjesto »idite i množite se« ne bi bila crkva. 

 Biskupski angažman

  On je nastavio razvijati svoju tezu o ovoj vlasti kao o odnarođenoj vlasti na kojoj radi od proljeća prošle godine kada je prvi put izrekao tu svoju tvrdnju. Novi dokaz za odnarođenost vlasti vidi u tome što predstavnici vlasti u obraćanju Hrvatima i Hrvaticama »tepaju dragi građani i građanke« i »ne mogu preko usta prevaliti ni ime našega naroda«. Pita se biskup i kako to da u Njemačkoj žive Nijemci, u Francuskoj Francuzi, samo u Hrvatskoj nema Hrvata nego neki anacionalni građani. Ako ćemo pravo, u Hrvatskoj žive i Hrvati (ima i onih koji nisu Hrvati) i građani. U svoj toj nacionalno-politološko-terminološkoj zbrci biskupu Košiću dobro je poslužila i Isusova majka Marija. Kako reče »pa ne zovemo mi Mariju Kraljicom građana i građanki, nego Kraljicom Hrvata, zar ne«. U svemu je tome smetnuo s uma da građanke i građani nemaju kraljicu, ali i to da svaka kraljica, osim eventualno Hrvata, ima podanike, a ne građane. Teško je objasniti što se, ne bi li pojačao svoju tezu o odnarođenoj vlasti, sve pomiješalo kod Košića: republikanstvo, monarhizam, teologija, a u konačnici se sve svodi na korištenje teologije i pučkog vjerovanja protiv republikanstva u navodnoj afirmaciji nacionalnog imena. 

  Biskup Bogović konstatirao je da vlast kao gospodarenje više privlači nevjernike nego vjernike. Njegova je aluzija jasna: na vlasti su nevjernici, a kako i ne bi bili kad su nevjernici vlastohlepniji nego što su to vjernici. Sama činjenica da su nevjernici na vlasti za Crkvu je uvijek indikativna i svaka se Crkva mora, ako nikako drugačije, barem oprezno odnositi prema nevjernicima. Osim toga, takvim se stavom aludira i da je vlast kao gospodarenje, budući da to više privlači nevjernike, ipak nešto više sotonski posao nego li što je božje djelo. Cijela ljudska povijest efikasno demantira biskupa Bogovića. Vlast itekako privlači i vjernike (magnetskom je snagom privlačila i brojne Petrove nasljednike), bez obzira koje su vjere. Vlast, jasno je, privlači i nevjernike. Naprosto, riječ je o ljudskoj prirodi koja nema veze s religioznošću pojedinca niti njegovim političkim ili svjetonazorskim opredjeljenjem. Jer ako vlast više privlači nevjernike, zašto se onda demokršćani u nizu europskih zemalja tako odlučno bore da ostanu na vlasti ili da se na nju vrate? Želi li to Bogović reći da HDZ-ovci nisu dovoljno snažno motivirani za povratak na vlast? 

Cijepanje stanovništva

  Vlast možda i ne odaje dojam da je duboko nesretna što upravlja zemljom u kojoj su velika većina vjernici, vlast je možda zbog toga doista iskreno nesretna. Tko će ga znati, to još nitko nije pitao Zorana Milanovića. No, Miklenić svojom izjavom cijepa stanovništvo Hrvatske, ali i društvo na vjernike i nevjernike, pri čemu su za njega vjernici »vrlo osjetljivi za opće dobro, za legalne i legitimne hrvatske nacionalne, a ne kao vlasti za partikularne interese«. Osjetljivost za opće dobro on vezuje za vjernički status, baš kao i skrb za nacionalne interese. Samim tim jasno je da vlast, budući da je nevjernička (da je vjernička ne bi stvarala dojam o vlastitoj nesreći) i neosjetljiva za opće dobro i ne skrbi za nacionalne interese. Nevjernici, dakle, znaju brinuti samo za partikularne interese, za razliku od vjernika. Nećemo sad o tome tko je veći dio u posljednje 23 godine bio na vlasti, jer većinom su bili vjernici, i koliko se brinulo o nacionalnim interesima, a koliko o partikularnim bankovnim računima. 

  Relativno primirje na relaciji Crkva – vlast u kojem je protekao blagdan Velike Gospe, može biti samo zatišje prije kraja sezone godišnjih odmora i početka jeseni. Evidentno je da Crkva ne voli sadašnju vlast, a sadašnja vlast blago rečeno baš i ne luduje za Crkvom, a zatišje bi moglo prestati već početkom školske godine i novim Kurikulumom zdravstvenog odgoja, a u pričuvi je i za Katoličku crkvu snažna tema referenduma i »U ime obitelji«.