Bilo je to zapravo davno kad su se osječki supružnici Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz, tada novinari, zaljubili u Afriku. Bilo je davno i kad su u Afriku pošli onako, poput turista i avanturista, no kako to u životu zna biti, jedan susret mijenja sve. Danas je malo selo Kivumu u Ruandi njihov, može se reći tako, drugi dom, a tamošnji misionar fra Ivica Perić je i naš i njihov ‘čoek u Africi’ o kojem je i knjiga napisana i film snimljen.

U niti deset godina zahvaljujući fra Ivici, Željku i Maji koja je predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, u Kivumuu je niknuo Centar »Otac Vjeko«, respektabilna školska ustanova koja je u konkurenciji 290 škola stekla status uzor-škola u Ruandi. I nije se na tome stalo, već je lani započeta i izgradnja školske sportske dvorane koja će biti veličine 40 puta 50 metara s malim tribinama za gledatelje, pa da se djeca imaju gdje baviti sportom i da učenici centra imaju gdje demonstrirati sve što za školovanja nauče.

Greta u afričkom vrtiću

Odeš, vidiš i zaljubiš se

Kad se sve to zna, onda je jasno koliko je teško bilo Maji Sajler Garmaz ove dvije godine kad se u Afriku, baš kao ni bilo gdje drugdje, nije moglo zbog COVID-19. A kad se zna koliko joj je bilo teško, onda je lakše i zamisliti njeno veselje kad se nedavno uputila u Kivumu. Da, pak, ovaj posjet bude posve poseban, s njom je u Afriku pošao Stjepan Siber, osječki stomatolog iz poznate osječke obitelji samih stomatologa, pa su ponijeli čudo pribora da djecu poduče oralnoj higijeni. Vratili su se puni dojmova, taman da ih se posjedne pa vidi kako to čovjeka Afrika zarobi i koliko je vrijedno ukrcati se na taj val dobrote što su ga pokrenuli Garmazi i ravnatelj Centra »Otac Vjeko«, fra Ivica Perić, a sve ne bi li omogućili djeci da se bezbrižno školuju, igraju i uče, da odrastaju.

Grga s prijateljima iz Afrike

Teško je razgovor s Majom početi drukčije nego vraćanjem na podatak da njena ljubav prema Africi traje 20 godina. Reklo bi se da dulje voli Afriku nego svog čovjeka, supruga Željka Garmaza. Željko je i onaj koji je kriv za sve, ako to već nije novinarstvo, rad za istu tiskovinu koji ih je u konačnici spojio za vazda.

foto Davor Kovacevic

– Kriv je Željko, on je zapravo sve započeo. Ja sam njega i znala kroz njegove priče s ratom pogođenih područja, između ostalog je bio i u Siera Leoneu. Kako smo oboje radili u Vjesniku, pratila sam njegove priče i kad mi je postao urednik crne kronike, rekla sam sebi: »Joj, ovaj će me još i u Afganistan poslat’!« Nije Afganistan, ali došli smo do istočne Afrike, južne Afrike, obišli smo stvarno sve i svašta i zaljubili se u Ruandu. I tako je krenula priča – kazuje Maja.

Kako se to čovjek zaljubi u Ruandu!? Maja veli, vrlo jednostavno.

– Odeš, vidiš i zaljubiš se. Što Željko kaže, Afrika ili te usiše ili te ispljune. Nas je sve usisala. Drukčija je, posebna i moraš je voljeti. Nauči te cijeniti sve ono što ovdje imaš, a nisi ni svjestan da imaš. Topla voda, voda iz slavine, prekidač za struju… Mi smo tamo imali fenjer, kupali se u kišnici i kad smo došli kući i kad sam otvorila slavinu vode i otuširala se jakim mlazom, vikala sam od sreće kao da sam dobila na lotu. Do tada to nisam ni primjećivala kao nešto jako bitno što imam u životu – priznaje Maja.

Fra Ivica Perić i djeca Centra “Otac Vjeko”, respektabilne školske ustanove koja je u konkurenciji 290 škola stekla status uzor-škole u Ruandi

Val dobrote

U početku je dakle ideja bila čisti avanturizam, no sudba je htjela da sve preraste u nešto više, lijepo i humano.

– Zapravo se taj prvi klik dogodio na našem medenom mjesecu u siječnju 2007. godine, kad smo upoznali fra Ivicu Perića i kad smo prvi put došli u Kivumu. Nama je Kivumu trebao biti baza iz koje bismo obilazili ono zbog čega smo prvotno došli u Afriku, a to su ti nacionalni parkovi, gorile, penjanje po aktivnim vulkanima… – priča Maja.

– Bili ste dakle pravi turisti avanturisti!? – primjećujemo.

– Da. A onda se dogodio fra Ivica, ponudio nam smještaj i mi smo došli u selo. Obišli smo sve što smo htjeli, ali se na kraju zaljubili u to selo, tu djecu – sažima Maja.

Sjeća se ona živo što je prouzročilo onaj klik u njenoj glavi pa da shvati da ne može ostati samo turist i avanturist. Sjeća se siječnja u Kivumuu 2007. godine.

– Željko i ja šetali smo selom i zabavljali se s djecom. U Ruandu smo tada stigli kao avanturisti. Prišao nam je jedan dječačić s komadićem pečenog kukuruza u ručici. Uključio se s nama u igru. Pogledala sam ga, pokazala mu rukom na kukuruz i rekla nešto u smislu: »Njam, njam.« To dijete je, iako mu je to bio jedini obrok u nekoliko dana, bez sekunde razmišljanja, prelomilo svoj komadić kukuruza i polovinu spremno pružilo meni. Prelomivši komadić kukuruza, prelomio je i mene. Na tisuću komada. Tada sam shvatila da se ne mogu vratiti kući kao zadovoljan turist, bez da na bilo koji način pokušam pomoći. Taj dječak je, svojom nevjerojatnom gestom, potpuno promijenio moj život. Okrenuo ga naglavačke – priznaje Maja.
Fra Ivica im je, pak, za tog boravka pričao o ideji svog prethodnika fra Vjeke Ćurića o tome da izgradi srednjoškolski đački centar u Kivumuu, ali za to jednostavno nije bilo novaca.

Željko Garmaz i Maja Sajler Garmaz sa sinom Grgom i kćeri Gretom u Kivumuu

– Kad smo se vratili u Osijek počeli smo razmišljati o tome na koji način mi možemo pomoći. Shvatili smo da sami od svojih plaća to ne možemo. Prvo smo počeli pisati tekstove za fra Ivičinu web stranicu, a kako smo ga malo pomalo upoznavali, došli smo na ideju da napišemo knjigu o njegovom životu i misionarskom putu, jer je već tada, prije 15 godina, bilo jako zanimljivo. Njegova biografija je jako impresivna – pojašnjava Maja.

Reći će danas kako im i nije trebalo puno vremena da napišu knjigu, ali im je trebalo puno vremena da uvjere fra Ivicu kako je to pravi put.
– On je vrlo samozatajan i vrlo teško je pristao na to da izađe iz svog povučenog života, ali smo mu rekli da ljudi moraju znati da tamo ima neki fratar, da tamo živi i da je on taj koji treba biti u prvom planu. Knjiga je objavljena 2011. u prosincu. I onda je krenuo, što mi kažemo, val dobrote. Krenuo je toliko brzo da smo mi četiri mjeseca kasnije već gradili temelje za školu – priča Maja.

Topli obrok

Logični korak dalje bio je osnovati Udrugu Srce za Afriku. Radila je udruga, sakupljao se novac i prva zgrada je niknula već za godinu dana, a 2014. je završen cijeli srednjoškolski centar što se tiče samih zgrada.

– Ozbiljno smo dakle s izgradnjom krenuli 2012. u proljeće. Danas imamo vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma i veliku kuhinju s blagovaonom gdje svih 800 učenika može odjednom ručati. I sad gradimo sportsku dvoranu kojoj je zgrada podignuta i čeka se krov – nabraja Maja.
To što je gradnja sportske dvorane došla do pod krov ne znači, dakako, da svaka pomoć nije i dalje dobrodošla. Jer, ističe Maja, nije to samo pomoć za gradnju infrastrukture.

– Tih 800 učenika svaki dan ima topli obrok kod nas u školi. I to ne samo oni. Učenici koji borave u domu tu jedu tri puta dnevno, oni koji žive u selu i dolaze od kuće dobiju ručak u školi i otprilike ispadne 1500 obroka svaki dan. Svi naši učenici imaju školske uniforme, školski pribor i imaju plaćeno sve što im treba za školu – veli Maja.

Dok ona priča, Stjepan Siber je pomno sluša, makar nema sumnje da mu je Maja, da su mu Garmazovi o Africi pričali često. Stjepan je znani stomatolog, baš kao što su mu to bili majka i otac, a bome i brat mu Josip. Ali, obitelj Siber, majka Dušica i otac Mladen su i vinari, a kako Željko Garmaz vino pozna i o vinu i vinarima piše, eto što ih je spojilo i prije nego Afrika, Kivumu i fra Ivica. Doda li se ovome da se Stjepan i Maja poznaju još iz vrtića i da im sad djeca zajedno odrastaju, pomalo je izlišno bilo i pitati Stjepana je li ga Maja na njegov prvi odlazak u Kiwamu morala dugo nagovarati!?

– Ne, odmah smo se dogovorili koliko god je to nezgodno i nije baš da sjedneš u auto i eto te za sat vremena. Međutim, dosta sam ja slušao o Africi kako se mi često družimo i mislim da nam je trebalo jedno dvije minute da se dogovorimo. Najveći problem je bio organizirati pacijente i kad sam to uspio, rek’o – bjež’mo – smješka se Stjepan.

Stjepan Siber djecu je podučavao oralnoj higijeni

Ima još jedan razlog zbog kojeg Stjepanu, kako veli, nije put u Ruandu teško pao, dapače.

– U zadnje vrijeme sam po cijelom svijetu držao predavanja i shvatio sam da su zemlje koje su siromašne puno gostoljubivije. Primjerice, u Americi sam bio dvaput i ne znam što bi se tamo trebalo dogoditi da opet pođem, za razliku od Vijetnama, Indije, takvih zemalja gdje sam imao prekrasno iskustvo. Tako da meni ovo nije uopće teško palo, dapače – veli Stjepan.

Oralna higijena

Dogovor o putu je pao brzo, ali čije je ideja bila da stomatolog Stjepan u Ruandi, u Kivumu, u učeničkom domu zapravo radi svoj stomatološki posao!?

Našalit će se na to Stjepan pa reći da su morali naći neki alibi da ne ispadne da odlazi malo na odmor usred ogromnog posla kod kuće, pa još bez svoje gospođe.

– I ispalo je super! Klinci su sretni već da se samo pojaviš, a kamo li da se netko njima i bavi. Brzo sam skupio i sponzore i sve, četkice, paste, nosio literaturu kako se peru zubi. Odnijeli smo i lopte sportske, majice, svašta nešto što smo mogli u kofere potrpat. I super je ispalo. Rekao je fra Ivica kako će djeci roditelji i starija braća uzimati te četkice, međutim Maja i ja slučajno smo jedan dan ušli u salu gdje jedu, nenajavljeno smo došli, a klinci poslije obroka vade četkice i paste i – pranje zuba! Baš smo bili sretni – priznaje Stjepan.

Nije, inače, Stjepan popravljao dolje zube, ‘samo’ ih je podučavao oralnoj higijeni, ali ih jest pregledao. I kaže, nije situacija loša, dapače, u granicama je normale.

Dok ga slušamo kako strastveno priča, jasno je kako će skoro nastati strka i borba tko će s Majom idući put u Afriku. Smije se Stjepan i slaže s konstatacijom. Pače, veli kako bi sada svi išli. Samo, jedno je priča, a drugo je tamo doći.

– Dojmovi su odlični. Zapravo treba ići s pretpostavkom da tamo ne ideš nekog sažalijevati, nego da ti taj period bude stvarno lijepo. Ljudi su tamo stvarno sretni, koliko god nemaju ništa. Glupo je to možda za reći, ali ja zapravo ne znam kome je bolje, nama tu u ovakvom životu, strci, stresu, ili njima tamo. Oni svi nešto rade, preživljavaju nekako i oni su sretni. Oni stalno pjevaju, bubnjaju, druže se, plešu – priča Stjepan.
– Gdje smo se to mi izgubili!? – pitamo i njega i sebe.

– E, da. Oni kažu: »Vi imate sat, mi imamo vrijeme. Njima vrijeme ništa ne znači. Ima dana i vremena za sve. Kod njih je nepristojno žuriti i biti glasan. To je nepristojno – priča Stjepan.

Na žalost, ne da se ta mirnoća iskopirati, usvojiti tek tako. To je, kaže Stjepan, nemoguće i čim se vratiš, odmah te usiše ovaj naš stresan život.
Šesnaest dana su Maja i Stjepan bili u Kivumuu i nijedan dan se Stjepan nije osjećao nesigurnim na bilo koji način. Ima u Africi i korone, svi nose maske i vani i u automobilima. Kazna im je deset dolara ako masku ne nose.

– Deset dolara i cijeli dan moraju stajati na stadionu, mirno stajati – kaže Stjepan.

Dakle, biti bez maske se uistinu ne isplati, što zbog cjelodnevnog stajanja, što zbog činjenica da je, recimo, učiteljska plaća 30 dolara.

Pomoć ministra

Vrijedi reći i to kako je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman posve slučajno dao ruku ovom ‘stomatološkom’ putu u Kivumuu. Poklopio se njegov službeni put u Ruandu s onim Maje i Stjepana, i ministar je promptno odgovorio na molbu da u sklopu svoga puta preveze sav materijal što Maji i Stjepanu nije mogao stati u kofere.

– Otišao je ministar i u Kivumuu i našao se s fra Ivicom. Mislim da je to bilo izvan protokola i da se uistinu iznenadio veličinom centra i onim što fra Ivica radi. Lijepo je to od njega – kaže Stjepan.

Ne dvoji Stjepan da će s Majom i opet na put. Kuju oni, kako saznajemo, planove i za neke nove projekte, razmišljaju primjerice o gradnji i opremanju ambulante, a potpora su dakako fra Ivici čega god da se odluči dohvatiti. A što je nama, običnome nekom svijetu, raditi, odnosno zašto je zapravo malo onih koji se usude jednostavno pomagati!? Nije Stjepan tu od neke kritike, kaže da je to možda zato što ljudi imaju i svojih problema i nemaju previše vremena.

– Ovo je ipak angažman koji oduzima vrijeme. A možda je i zbog nekog straha. Kad su ljudi čuli da idem u Ruandu, govorili su mi: »Pa jesi li ti lud!?« Ali nema straha. Onako kako možda u Americi ima ljudi koji misle da je u Hrvatskoj još rat, tako je i oko odlaska u Ruandu u pitanju neznanje. A uopće nema nikakvih problema tamo, pogotovo za bijelce – priča Stjepan.

Zato bi, padne nam na pamet, možda bilo sjajno da za svečanog puštanja sportske dvorane u pogon dolje otputuje neka naša sportska selekcija pa da se otvori pogon utakmicom. Smješka se Stjepan, nije mu ideja mrska jer dolje ionako svi nose i hrvatske dresove ili reklamne majice koje dobiju s ovih prostora, sve im dobro dođe.

– Kuhar naš Osvaldi nas je dočekao u dresu Vatrenih. Fora je – priča Stjepan.

Stjepanovo sudjelovanje u svemu što radi udruga Srce za Afriku u svakom slučaju ne staje. Uvjeren je on da i drugih ima koji su voljni pomoći, samo ih treba pokrenuti, pričati im o Africi. Da Srce za Afriku nastavlja dalje, ističe i Maja.

– Sad kad završimo ove projekte u Kivumuu, nastavljamo školovati djecu, kao što smo paralelno radili i do sada, ali sada više nećemo morati toliko ulagati u same objekte. Do sada smo obrazovali više od 3.000 mladih koji su našli posao. Više od 90 posto njih se zaposlilo, a onih desetak posto su cure koje su se prije toga udale, rodile djecu pa ne rade. Odškolovati 3.000 mladih ljudi koji nisu imali nikakvu perspektivu ipak je lijep broj – smatra Maja.

Univerzalni jezik

Oni koji su školovani otišli su iz sela dalje po Ruandi i u susjedne zemlje poput Tanzanije, Ugande, jer su se tražili školovani radnici.

– Jednom godišnje znaju bivši učenici organizirati manifestaciju zahvale. Dođu u školu, donesu poklone za cijelu zajednicu i naprave veliku feštu na kojoj učenicima koji su tek došli u školu svjedoče kako je i koliko njima ta škola bila važna. Rade to jer im mame i tate nisu školovani, bake i djedovi nisu školovani. Nama je trebalo puno godina da ih uvjerimo da je škola važna. Njima je to bilo gubljenje vremena, nisu znali što će im škola donijeti, njima je bilo važnije otići u nadnicu i donijeti kući jedan dolar taj dan. Mi smo ih toplim obrokom privukli u školu, ostajali su zbog ručka, jer tamo je siromaštvo toliko da si većina obitelji u Kuvumuu topli obrok može priuštiti dva do tri puta u tjedan dana. E, sada ostaju jer vide da su starije generacije stvarno napredovale u odnosu na njihove roditelje – veli Maja.

Pritom ističe da ništa od toga ne bi bilo bez fra Ivice.

– Koliko radi, koliko energije troši, on je, po meni, najmanje fratar. On je i zidar, i električar, drvosječa…. – kaže Maja.

I zato je Maja jedva dočekala da situacija s COVID-19 bude takva da može putovati u Afriku, a bome je i njeno dvoje djece Greta i Grga evo gnjave kad će ih u Afriku voditi ponovo.

– Grga je bio dvaput, Greta jedanput, dolje su i kršteni. Ne mogu se oni baš sjećati svega, ali stalno o tome pričamo i gledamo fotografije. A meni je bilo fascinantno vidjeti kako je Grga funkcionirao u vrtiću za svog posjeta. Imao je tri i pol godine, ti klinci pričaju svoj jezik, on svoj, ali njima jezik nije ni trebao. To je samo osmijeh i kontakt očima. On uzme loptu i oni znaju što će s tom loptom. Kad je trčao, oni su trčali za njim, kad je pao, oni su mu pomogli da se podigne. Oni su toliko dobro funkcionirali da sam shvatila da mi jezikom samo kompliciramo stvari – s osmijehom će Maja.
– Znači, trebali bismo manje pričati – velimo.

– A više kontaktirati – zaključuje s pravom Maja.