Moralo se i to već jednom dogoditi – sustavno zanemarivanje informacija na račun »dobre priče« i još sustavnije narušavanje standarda novinarske profesije spektakularno je eksplodiralo u javnosti pod, o ironije, imenom »hrvatski Watergate«. Osim što je objava priče o izlistima telefonskih razgovora dotukla karijeru nekih ljudi u obavještajnom sustavu, poslužila je i kao sjajan, laserski precizan rez u medijsko-političku zbilju Hrvatske: slika koja je pritom otkrivena je očekivano nevesela, ali i neočekivano jasna. Višegodišnja tabloidizacija i histerizacija medija srozala je kvalitetu informiranosti građana na tragične razine, a kredibilitet medijskih »otkrića« (još jednom, o ironije, nazvati »aferu« imenom »Watergate«, koje u novinarstvu označava vjerojatno najsvjetliji doseg istraživačkog i profesionalnog rada) kotira otprilike kao ulaznice za Dinamove utakmice u Ligi prvaka. 

    Da bi se objasnio temeljni nesporazum s profesijom i pričom koja je otvorila »aferu«, valja se probiti natrag kroz gomile (zanimljivih) političkih-obavještajnih-kriminalnih-medijskih slojeva koji su se na nju naslagali. Osnova postavka priče bila je da je policija bez naloga nadopisivala telefonske brojeve šefova obavještajnih službi na zahtjeve za izliste poziva. Iz toga je izraslo pet velikih novinskih stranica »afere«, s ministrom unutarnjih poslova u ulozi glavnog negativca. A osnovnu postavku bi valjalo dobro provjeriti i kad se radi o najkraćem tekstu, a kamoli o temelju za megaaferu. 

   Rutinski izlisti poziva

Kvaka je u tome da je sasvim zakonito da policija bez naloga traži izliste telefonskih poziva. U tome nema ništa nelegalnog, pa otpada onaj najseksi dio cijele priče: da je policija kršila zakon. Štoviše, radi se o uglavnom rutinskom postupku. I to je notorna činjenica: beskrajno lako provjerljiva. Samo je Novi list više puta u nekoliko posljednjih godina pisao o toj temi – zato jer je mnogo aktivista i političara ukazivalo da je to sporni dio zakona. Da stvar bude zabavnija: sadašnji ministar policije Ranko Ostojić je tražio da se odredbe o izlistima mijenjaju, a ondašnjem ministru unutarnjih poslova, koji se ubio zadnjih dana objašnjavajući kako su se – sad! – događale nezakonitosti, to nije padalo na pamet. Tomislav Karamarko nije imao ništa protiv izostanka kontrole policijskog tražnja izlista telefonskih poziva dok je bio na čelu sustava. 

    A onda je počeo šou. 

    Prava afera se zapravo zavrtila dan poslije, kad je zapravo postalo prilično razvidno da su manjkavosti novinarske profesije u Hrvata iskorištene ovaj put u spektakularno mračne svrhe: dok se isto radilo zbog »podizanja tiraže«, »nenarušavanja odnosa s oglašivačima/pojedinim političarima«, stvar je bila također neprobavljiva, ali ipak manje agresivno maligna. Iz informacija do kojih je prošlog tjedna došao naš list (a i drugi, uključujući Večernji list, koji je priču i pokrenuo, inače već poslovično nesklon aktualnoj vlasti – iz ideoloških, političkih, ili nekih opipljivijih razloga), jasno je da je do stavljanja jednog od telefona smijenjenog šefa SOA-e na zahtjev za izlistom poziva došao u okviru ozbiljne istrage kontra ozbiljnog kriminala (i čovjek je čist). Također je jasno da je »probijanjem« cijele priče narušen integritet istrage. Kome to sve ide u korist – doznat će se narednih tjedana. 

   Stripovske nedosljednosti Karamarka

Očito je, međutim, da je priču sebi u korist, ako ništa drugo, a ono htio zaspinati šef HDZ-a Tomislav Karamarko. No, još je očitije da se pritom zapleo u niz nevjerojatnih, gotovo stripovskih nedosljednosti koje su ga pokazale – u najmanju ruku – prilično nekvalificiranim za ozbiljnu političku borbu. Kao da mu je Zoran Milanović pisao rečenice koje je izgovarao prošlih dana! 

    Karamarko je, podsjetimo, prvo neoprezno koristio detalje iz izvješća Vijeća Ureda za nacionalnu sigurnost prije nego ga je smio vidjeti. Štoviše, na pitanje odakle on to sve zna odgovorio je kako ima svoje izvore – i tako sam sebe definitivno prokazao kao čovjeka s nelegalnim vezama u obavještajnim strukturama. Divne li kvalifikacije za potencijalnog premijera!

    Zatim je, vadeći se iz kaše, dan poslije, o Bože, najavio da se spremaju nove afere i da gospoda pripreme ostavke – čisto, valjda, ako je još ostao netko tko bi mogao posumnjati da baš on stoji iza svega i da i dalje ima čvrste veze u domaćoj špijunskoj supkulturi. 

    No, tu na tepih dolazi i aktualna vlast: devet mjeseci nije dirala obavještajni sustav kojeg je skoro cijelo desetljeće slagao upravo Tomislav Karamarko. Nije li beskrajna naivnost premijerova (i predsjednikova, također), vjerovati ljudima kojima je »kruh« dao šef najjače opozicijske stranke? Stoga je »hrvatski Watergate« i njima valjda poslužio kao dobra pouka, makar bi se na kraju moglo dogoditi da će SDP politički profitirati iz cijele priče, jer se šef HDZ-a u (javnoj) politici jednostavno ne snalazi kao u policijsko-špijunskim (nejavnim) kombinacijama. 

    Naposlijetku, iz svega bi trebala proizaći još jedna lekcija o pojačanoj senzibilnosti javnosti na potencijalne sukobe interesa: kao da nije dovoljno što je ministar policije radio za medijskog izdavača kojeg se i istraživalo u nekim aferama (dosad bez inkriminirajućih rezultata), nego ga je još vlast i ostavila živjeti u stanu čiji je vlasnik firma Ninoslava Pavića.   

Ubodi u kredibilitet Vlade

Da, sve je tu na papiru donekle čisto: država plaća najam (doduše firmi koja je porezni dužnik, ali za prebijanje duga koji ima Pavićeva firma Ostojić bi u spornom stanu mogao živjeti cca. tisuću godina), a ministar je u istom stanu živio i kao zastupnik (i isto je država plaćala najam, samo što je onda na vlasti bio HDZ). No, ostaviti na taj način otvorene političke bokove je jednostavno amaterski. Jer ljudima je već preko glave prvo krize (koja neće tako skoro kraju), pa političara, medija, tajkuna, a pogotovo veza među svima njima – da Ostojić zbog 45 kvadrata neluksuznog stana može sa sigurnošću računati na pad osobnog rejtinga. 

    No, ako se »nove afere« kojima još više amaterski javno maše Karamarko pokažu kao neki novi, makar sitni ubodi u kredibilitet Vlade ili pojedinih ministara, poput priče o Ostojićevom stanu, možda se može očekivati i značajnije rušenje političkog integriteta cijele vlasti. U toj, ipak vrlo teško zamislivoj situaciji – i samo u njoj – Karamarko bi možda ipak mogao doći u situaciju da se može nadati da na izborima neće biti poražen.

    A tu se pomalo vraćamo na »hrvatski Watergate« i na stravu kojoj itekako može doprinijeti nevjerodostojnost i površnost medija u Hrvatskoj. 

    Jer, jedna od teorija o cijeloj priči glasi da iza njenog curenja stoji upravo šef HDZ-a, s namjerom da se spriječi procesuiranje njemu bliskih osoba obuhvaćenih istragom ozbiljnog kriminala i da se, jasno, sačuva utjecaj njegovih ljudi u obavještajnom sustavu (horror je u tome što Karamarko svojim ponašanjem ne daje razloga da se ta opcija otpiše). 

    Ukoliko je i djelić ovog scenarija istinit, a Karamarko nekim čudom dođe na vlast, grižnja savjest će biti od slabe pomoći.