Medijima jednostavno nije zanimljivo pisati o spašavanju naših građana, pa je tako nazabilježena ostala potraga za pastirom u planinama oko Knina ili spašavanje jedne bakice u okolici Ičića, kaže pročelnik HGSS-a
ZAGREB O Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja (HGSS) većina ljudi ima samo najbolje mišljenje. I svi ih doživljavaju kao nešto što je sigurno tu, pogotovo kad je kakva nesreća u pitanju. No, dobro mišljenje ne rješava probleme, a prava je istina da HGSS već neko vrijeme zapravo »kemija« sa svojim troškovima.
Iako se radi o volonterskim pripadnicima, koji svoj rad ne naplaćuju, sam sustav HGSS-a, hladni pogon, kako bi se reklo, ipak dosta košta, a novca nema. Razlog tome su lokalne samouprave i uprave u Hrvatskoj, koje unatoč zakonskim obvezama zapravo ne financiraju operativni rad HGSS-a, koji onda mora raditi razne improvizacije samo da očuva svoju spremnost.
I Rijeka »štedljiva«
Za ilustraciju: grad Varaždin za svoju ispostavu HGSS-a godišnje plaća tek 12.500 kuna. Toliko novca nije dostatno niti za svu godišnju hranu i veterinarske usluge psa tragača koji se nalazi kod ljudi iz ispostave. A troškove goriva za jedno vozilo te najobičnijih režija za prostorije u kojima se nalazi oprema spasitelja da se ni ne govori. Ni Rijeka se tu nije pretrgala od davanja sredstava: izdvaja se manje od 200 tisuća kuna na godišnjoj razini. Jedan profesionalan vatrogasac grad Rijeku košta na godišnjoj razini mnogo više od tog iznosa.
Kakav je odnos lokalnih zajednica prema HGSS-u najbolje se vidi na primjeru Metkovića, koji nikad niti kune nije dao za lokalnu ispostavu. Radi se o 15 članova, koji su morali proći izuzetno specifične obuke koje su uključivali djelatnosti na vodama. Uz to, kada je 2010. godine Neretva poplavila ovaj grad, 100-tinjak HGSS-ovaca iz čitave države bilo je ključno za obranu od vodene stihije. Grad na kraju niti kune za njih nije odvojio, iako su samo na 10-dnevni smještaj svojih pripadnika potrošili više od 20 tisuća kuna.
Pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić kazati će kako su i mediji krivi za donekle krivu percepciju ove službe.
– O nama se piše samo kad su neka spašavanja stranih turista u pitanju, a to je jedan od najmanjih dijelova našeg posla. Rekao bih da 90 posto našeg rada ide na preventivu i edukaciju, a tek deset posto na spašavanje. A od tih spašenih ljudi tek je 20 posto stranih turista, kaže Prizmić, dodajući kako medijima jednostavno nije zanimljivo pisati o spašavanjima naših građana. Ističe tako da je u trenutku razgovora koji smo vodili s njime trajao peti dan potrage za pastirom u planinama oko Knina, ali o tome ni riječi nije bilo u medijima. Također, nezabilježeno je primjerice ostalo i spašavanje jedne bakice u okolici Ičića početkom ovog tjedna.
– Mi u HGSS-u zbilja ne volimo kad se priča o novcu, da nas novac zanima ne bi se niti bavili ovime. No, gorivo se mora nekako platiti, pse tragače se treba nahraniti, negdje treba i smjestiti ljude kad su na terenu daleko od svojih domova, opremu za spašavanje treba negdje čuvati. Hladni pogon košta i to je ono što mi tražimo da se sustavno riješi. Ministarstvo turizma izdvaja neka sredstva za nas u onom djelu gdje su nas prepoznali kao dio kompletne turističke ponude. Često se zaboravlja da mi obavljamo obuke vodiča, tiskamo priručnike za turističke radnike i obilježavamo planinarske staze. No stvarno škripi na lokalnim zajednicama. Jer Zakon o HGSS-u je propisao da lokalne zajednice moraju sufinancirati HGSS, ali u zakonu nije propisano koliko niti su propisane kazne za one koji to ne rade, kaže Prizmić.
Zaključci bez provedbe
Jedna od ideja je da dio turističkih boravišnih pristojbi se automatizmom prebacuje HGSS-u, kako je primjerice riješeno financiranje Crvenog križa. Ta bi se rješenja trebala propisati novim zakonima, koji bi u saborske postupke trebali doći na jesen. Za sada je sve stalo na zaključcima okruglih stolova iz travnja, gdje je prepoznata javna potreba za HGSS-om. Ali sve je stalo na zaključcima, bez provedbe.
U HGSS-u nisu zadovoljni percepcijom pojedinih spašavanja turista, gdje je došlo gotovo do apsurdne situacije da se moraju osjećati krivo jer spašavaju ljudske živote. Prema procjeni Vinka Prizmića, tek za trećinu potraga za strancima se može kazati da je razlog njihova neopreznost. No, četiri petine spašavanja ionako otpada na domaće građane, najčešće se radi o ljudima koji boluju od Alzheimera i samoubojicama, a česte »mušterije« HGSS-a su i pastiri. Prizmić smatra da nije posao ove službe da obavlja nekakve naplate spašavanja, »to bi bilo kao da se očekuje od vatrogasaca da naplaćuju svoj rad piromanima«.
Zaključak je jednostavan, financijsko praćenje HGSS-a nije sustavno riješeno. Hrvatska ima sreću da se radi o instituciji zasnovanoj na volonterizmu, uz to očigledno i sposobnoj da »kemijanjima« prežive s nedostatnim sredstvima. No, ukoliko se ovo sistematski riješi, prije svega na lokalnoj razini, problemi će se samo množiti.
