“Na život danas gledam kao na nešto lijepo jer ga s razlogom živimo. Nakon svega što sam prošla posložila sam prioritete na ispravan način i sretna sam”, rekla je mlada djevojka Gabriela Buljić (22) iz Dugog Sela koja je tijekom života prošla čak devet operacija srca (dvije u Münchenu, a sedam u Zagrebu), a na kraju i transplantaciju.

Gabriela je danas na četvrtoj godini studija, a studira digitalni marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i mnogima je oko sebe inspiracija.

Gabriela je imala bolesno srce, točnije dijagnosticirana joj je hipertrofična asimetrična kardiomiopatija.

“Sjećam se da sam trčala po stepenicama na prvi kat pogledati jednu seriju i jako sam se umorila. Žurila sam, legla na krevet i upalila seriju, a srce se nije smirivalo. Zvala sam tatu i rekla mu da nisam dobro, da se ne mogu smiriti. Zacrnilo mi se pred očima”, rekla je.

Zadnja opcija

S 4 i pol godine Gabrieli su ugradili defibrilator.

“Ja sam kao mala znala neke svoje granice koje sam poštivala. Znala sam da se ne smijem previše umarati i nisam se smjela izložiti nekoj većoj fizičkoj aktivnosti jer bi to moglo dovesti do većih otkucaja srca i do same aritmije”, otkrila je.

Veće tegobe je osjetila nakon puberteta. Prije transplantacije doživljavala je češće reanimacije odnosno oživljavanja. Ispitala je kroz razgovor s kardiologinjom na Rebru sve opcije liječenja i kao zadnju opciju čula je – transplantacija.

Nije ju bilo strah toga jer je njezin ujak imao istu dijagnozu i nakon transplantacije vodio je normalan život. Iste godine je stavljena na listu čekanja za srce. Ubrzo, nakon 20 dana je operirana.

Nakon što se probudila poslije operacije kaže da se čudno osjećala.

„Bilo mi je čudno jer su mi otkucaji bili 100, a ja sam se osjećala ok i nije mi bilo loše. Čudan, ali lijep osjećaj zbog nove prilike koju sam dobila”, kazala je Gabriela.

“Transplantacija je bila dosta teška jer su mi poslije atrofirali mišići i oporavak je bio težak. Moment realizacije toga što sam prošla je bilo kada sam prvi put stala na noge nakon operacije.

Sjećam se da me nešto samo presjeklo, kao grč na listu na nozi i znala sam da moram početi ponovo vježbati. Zatim, ukus hrane mi je bio užasan, jela sam na silu i trebalo je vremena da se sve vrati u normalu”, istaknula je Gabriela.

Nije klonula duhom

Psihički joj je najteže pala udaljenost od obitelji i prijatelja jer je u bolnici znala boraviti po par mjeseci, a kada je išla na transplantaciju, bila je skoro godinu dana u bolnici.

No, nije klonula duhom. Htjela se što prije vratiti normalnom životu. Radila je sve što su joj rekli liječnici – vježbala je, pila lijekove i puno hodala.

“Čak sam po bolničkoj sobi hodala gore dolje kako bi nabila određen broj korala. Bitna je volja”, ističe ona.

Duboko u sebi je vjerovala da se sve događa s razlogom i da će sve biti ok. Kaže da je život prije i poslije transplantacije primjetan. Sada, šest godina nakon svega, sretna je što je sve to prošla jer je uspjela nešto naučiti o srcu koje je u njoj.

“Zauvijek ću biti zahvalna obitelji koja je u trenucima tuge odlučila pomoći nekome, u ovom slučaju meni. Da nije bilo toga, mene danas ne bi bilo. Obitelji donora bi htjela reći jedno veliko hvala.

Osjećam veliku zahvalnost prema toj obitelji i prema toj osobi koja više nije tu. Shvatila sam da moram živjeti za sebe i za tu sobu i raditi nešto dobro od života i stvarati dobre stvari”, istaknula je Gabriela.

Život nakon transplantacije joj je promijenio na bolje. Puno je slobodnija i radi stvari koje prije nije mogla – može brže hodati, više šetati, penjati se po stepenica što je velika stvar jer bi se prije počela umarati već nakon 2-3 uspona po stepenicama.

Uvijek ima nade

Podrška njezine obitelji kroz sve što je prošla joj neizmjerno znači. U vrijeme transplantacije kada je bila u bolnici, neko vrijeme u bolnici nisu bile moguće posjete pa se veselila sitnicama – kada je uspjela vidjeti oca bar kroz prozor koji joj je nosio ručak od doma.

Tvrdi da je osjetila ljubav, pažnju i brigu – i od obitelji, prijatelja, ali i osoblja bolnice koju dan danas zna otići pozdraviti.

Kontrole na Rebru danas obavlja jednom do dva puta godišnje. Gabriela također na Rebru volontira u dnevnoj bolnici kroz igru i rad s djecom te im priča o svojem iskustvu. Otkrila nam je kako joj često roditelji priđu jer ju prepoznaju od prije s odjela ili iz medija pa ju pitaju za savjet.

Otkrila je kako ju je gubitak majke kada je bila dijete od dvije godine oblikovao u trenucima kada se borila za vlastiti život.

“Gubitak bilo koje osobe utječe na cijeli životni put osobe. Sebi sam rekla da život živim i za nju, potrudit ću se biti dobra i raditi dobro da ona bude ponosna na mene. Ja mamu kroz odrastanje nisam imala, ali mi nije falilo ljubavi i pažnje, uvijek sam se osjećala i dobro, voljeno i sigurno”, tvrdi Gabriela.

Roditeljima djece koja prolaze kroz sličnu situacija bi poručila – uvijek ima nade.

“Mogu razgovarati sa stručnim ljudima, sve se može objasniti. Stava sam da se sve događa s razlogom. Sve prolazi, tako i ono loše, samo je pitanje vremena. Pomogla mi je u to vrijeme i molitva. Roditelji neka samo budu snažni i neka nikada ne odustaju”, kaže Gabriela.

To je ujedno i Gabrijelin moto – nikada ne odustaj. Imala je puno razloga zašto ne odustati -htjela je još vidjeti svijeta i proživjeti neke stvari.

“Htjela sam živjeti, imala sam veliku volju za životom. Zbog svega što sam prošla mislim da sam malo prije odrasla, ali ne vidim to kao nešto nužno loše, sve je s razlogom – sve me to oblikovalo u osobu kakva jesam danas”; zaključila je Gabriela.