Pitanja i tvrdnje bile su takve da je bilo jasno da novinar ima unaprijed postavljene pogrešne zaključke i neistinite ili poluistinite informacije. Ipak, uvjereni da je riječ o legitimnom i ozbiljnom novinarskom istraživanju poslali smo mail istoga dana, manje od sat vremena nakon upita, precizno u 13:14, te izrazili spremnost da već sutradan pošaljemo novinaru sva objašnjenja, sve odgovore na pitanja kao i svu dokumentaciju koja demantira njegove unaprijed stvorene zaključke i konstrukcije.
Dobili smo odgovor u 13:48 u kojem stoji kako imamo vremena za odgovor do sutra (srijeda, 28. rujna) u 15 sati uz nekoliko riječi uvjeravanja da novinar ima časne namjere saznati istinu, bez ikakvih zlih namjera. Međutim, Tomičićev tekst je osvanuo već istu večer, samo nekoliko sati nakon dopisa. Namjere su, dakle, ipak bile zlonamjerne. Utvrdjivanje istine svelo se na primitivan odstrel. Nikakvo objašnjenje i nikakve činjenice Tomičiću nisu trebale. Dapače, možda su mogle sve upropastiti. Istu večer novinar je nastupio u emisiji Otvoreno, Hloverke Novak Srzić gdje je dobio jedinstvenu priliku za napad i iznošenje svojih konstrukcija kao i priliku za prepričavanje vlastitog teksta u sutrašnjem broju Novog lista, koji je u to vrijeme već bio tiskan.
Emisija je već dogovorena, scenarij napisan, tekst tiskan, a od nas se, kao, traže odgovori na pitanja. Dosta bijedno. Fascinantna je efikasnost, koordiniranost i beskrupuloznost ridikuloznog novinarstva, javnog informativnog servisa i napaljenog policijskog službenika u proganjanju ljudi. Istina, u tom idiličnom društvancu, doista je posljednja stvar koja bi bila dobrodošla. Naši dokumenti i objašnjenja Tomičiću i Novom listu nisu, sada je posve jasno, trebali ni jučer, a još manje im trebaju danas.”
