Ishod bi mogao imati prijeloman utjecaj na problem neisplaćene štednje
RIJEKA Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu isključio je slovenskog suca tog suda Boštjana M. Zupančiča iz odlučivanja u iznimno važnom predmetu o Ljubljanskoj banci, čiji bi ishod mogao imati prijeloman utjecaj na rješavanje problema neisplaćene štednje Ljubljanske banke, a u kojem je Slovenija proglašena odgovornom za isplatu svih štediša banke izvan Slovenije.
Slovenija je uložila žalbu na takvu odluku malog vijeća suda u Strasbourgu, pa će o žalbi odlučivati veliko vijeće, u kojem je 17 sudaca. Međutim, među njima neće biti suca Zupančiča. Umjesto njega bit će njemačka sutkinja Angelika Nußberger.
Iako su Zupančičevo izuzeće zatražile Hrvatska i Bosna i Hercegovina, nije posve jasno je li odluka o njegovom izuzeću rezultat tih zahtjeva, ili je slovenski sudac sam zatražio svoje izuzeće.
Naime, sud o izuzeću sudaca odlučuje iza zatvorenih vrata, a hrvatska je strana, samo obaviještena o ishodu, i to uoči završne usmene rasprave o argumentima svih strana što bi se trebala održati u srpnju. Prema našim informacijama, na slovenskoj strani uopće ne dvoje kako je Zupančič »izbačen« iz predmeta na hrvatski zahtjev.
Riječ je o predmetu Ališić i drugi u kojem je Slovenija u nepravomoćnoj presudi Europskog suda u Strasbourgu u studenome prošle godine proglašena odgovornom za povrat stare devizne štednje štedišama podružnica Ljubljanske banke izvan Slovenije.
U tom predmetu koji su pokrenuli troje državljana BiH – Emina Ališić, Aziz Sadžak i Sakib Šahdanović – sud je utvrdio da je Slovenija povrijedila pravo na mirno uživanje vlasništva te pravo na učinkovito pravno sredstvo spomenutih štediša.
Prvostupanjsku presudu donijelo je vijeće od sedam sudaca: Nicolas Bratza iz Velike Britanije, koji je i predsjedao vijećem, zatim Lech Garlicki iz Poljske, Nina Vajić iz Hrvatske, Ljiljana Mijović iz BiH, Dragoljub Popović iz Srbije, Mirjana Lazarova Trajkovska iz Makedonije, kao i slovenski sudac Zupančič, budući da je uobičajeno da u vijeću bude i sudac iz zemlje na koju se predmet odnosi.
Međutim, Zupančič se usprotivio takvoj odluci malog vijeća argumentacijom koja nije uvijek ostala u strogo pravnim okvirima, što je hrvatskoj strani kasnije poslužilo kao dodatan argument za Zupančičevo isključenje.
Naime, Zupančič u svom izdvojenom mišljenju – u kojem prigovara i zbog sastava vijeća u kojem četiri suca dolaze iz država vjerovnica, dva iz država dužnica, a samo dva nisu iz država upletenih u spor – iznosi svoje osobne stavove iz kojih proizlazi da ima već formiran negativan stav prema Hrvatskoj.
Osim toga, Zupančič je u predmetu Ališić i drugi na temelju istih činjenica i istog pravnog konteksta glasao da Slovenija nije odgovorna za povrat štednje štedišama Ljubljanske, dok istodobno smatra da je – u istom predmetu – Srbija odgovorna za povrat štednje Investbanke.
Zbog svega toga Hrvatska je obavijestila sud o razlozima što upućuju na njegovu pristranost. Hrvatska je to morala učiniti jer je nepristran sud temelj poštenog suđenja. U ovom slučaju to je još važnije budući da Hrvatska ovdje zastupa i interese 130 tisuća hrvatskih građana kojima je više od dva desetljeća uskraćena njihova ušteđevina u Ljubljanskoj banci.
