Slavko Linić - temperamentna zvijer bez koje Kukuriku vlada ne može

Hrvatska je htjela kapitalizam, a Slavko Linić jedan je od njegovih glavnih ideologa – bez zadrške učinit će sve u korist države, javnoga interesa i obrta novca

Kad je prošle godine krajem ljeta na kioske izašao Globus s njegovom fotografijom sa zavrnutim nogavicama u plićaku negdje oko Uvale Scott ili, možda, i Sv. Marka, jer se Slavko Linić čak bio otisnuo s novinarom na pučinu u barčici, dogodio se boom – Linić je izjavio da šef partije Zoran Milanović ne bi trebao istodobno biti i premijer i šef stranke.

Ibler je odmah zakuhao, »prezidenteu« Zoranu Milanoviću to se nije svidjelo, kao ni fotografija uostalom, i javnost je stvorila jednodušni zaključak – gotovo je, Slavko Linić je otpisan, prekrižen, kraj… Možeš misliti!

Takvo što mogli su reći samo politički amateri ili, jednostavno, nedovoljno dobro upoznati analitičari, ali sigurno ne i oni koji su s Linićem za vrijeme cijeloga oporbenog mandata SDP-a od 2008. do 2011. pili kavu i proučavali zakon po zakon koji je pisao. Te je zakone kao saborski zastupnik uporno predlagao HDZ-ovoj Vladi, ona ih je uporno gurala na kraj dnevnog reda svake sjednice Sabora u te četiri godine.

Zakon o kapitalnoj dobiti, zakon o smanjenju zdravstvenog doprinosa u plaći, zakon o oporezovanju imovine, zakon o ukidanju parafiskalnih nameta… Sve je odavno bilo napisano.

Slavko Linić je, zahvaljujući tome, postao jedan od nekoliko ministara Milanovićeve Vlade koji je u Banske dvore, ili preciznije rečeno, u Katančićevu, gdje je smješteno njegovo Ministarstvo financija, ušao toliko pripremljen da mu nije trebao doslovno niti dan da pohvata sve konce i od bivše ministrice Martine Dalić preuzme papire. U roku od nepuna dva mjeseca pripremio je državni proračun koji je za preko tri i pol milijardi kuna manji od prethodnoga; prvi takav, racionalni i štedljivi, u novijoj hrvatskoj povijesti. Jest da je ministar financija »gonio« ministre da režu, režu i režu, ali prvi test je položen sa čistom peticom.

 Bez Slavka Linića premijer Zoran Milanović stoga sada sigurno ne može – uz Radimira Čačića i Branka Grčića, on je i danas glavni kreator ekonomske politike Vlade, jednako kao što je bio i u mandatu Ivice Račana 2000. No, s obzirom na to da je tada, 2003. godine, SDP izgubio izbore od, kako Linić smatra, objektivno puno slabijeg protivnika HDZ-a i Ive Sanadera, zarekao se da više nikad neće ući u viša stranačka tijela u SDP-u.

Na izborima koji su upravo u tijeku u SDP-u, doslovce svi ministri, osim Ante Kontromanovića, kandidati su za Predsjedništvo stranke koje će brojati 18 članova. Ne i Linić, on je samo kandidat za Glavni odbor SDP-a.

– Nakon što smo izgubili izbore 2003. godine, više nikad ne mogu ući u Predsjedništvo SDP-a. Osjećam se suodgovornim za taj izborni poraz, snosim dio odgovornosti i nikad više neću u vrh stranke, kaže Linić kojega doista nitko živ više ne može nagovoriti na višu kandidaturu.

A bilo bi doista logično da bude uz sam bok Milanovića i u SDP-u, ne samo u Banskim dvorima, jer je objektivno drugi ili treći čovjek ove Vlade. Čak se i primirio, obuzdao svoj poznati divlji temperament:

– Kad sam u džungli, ja sam najveća zvijer, poznata je njegova stara uzrečica.

Sada je nadopunjena: »Ali sad sam u salonu – i moram biti fin«, rekao je ovih dana Linić. Zajedno s potpredsjednicima Vlade upravo on čini najuži premijerov tim, a kako tvrde oni koji su češće u Banskim dvorima – jedino Linić premijera Milanovića zove »šefe«, svi ostali obraćaju mu se imenom, Zorane. To je Linićeva old school navada, ipak on pripada generaciji koja je odrasla na strogoj hijerarhiji.

 I mada je baš Slavko Linić jedan od onih političara, i ranije privrednika, kako voli reći, koji je oduvijek imao problema s autoritetima, pa je krajem 80-ih, kad je bio u Ini bacao pepeljare na šefove, činjenica da se Milanoviću ovako obraća zapravo ukazuje na užasno važnu stvar za stabilnost cijele Vlade. Naime, iako je Milanović od njega mlađi skoro 20 godina (rođen je 1966. godine, a Linić 1949.), ovakvo Linićevo oslovljavanje najbolje pokazuje koliko cijeni svog mladog premijera.    

Zajednički cilj

Uostalom, Linić već dugo govori za sebe kako je već prestar za izvršne funkcije i zapravo je jako sretan što Vladu u cjelini vodi jedna mlađa, svježa ekipa, mada dobro zna da se bez njega i njegovih rješenja, kao ni Čačićevih, zasad teško može. Ni epizoda s početka priče, kad je Milanović doista bio ljut na Linića, nije međutim nimalo narušila njihov odnos – mada Linić ponavlja »šefe«, a i Milanović ima određenu vrstu respekta, pa i distance prema godinama života i dugogodišnjem nesalomljivom statusu Linića u hrvatskoj politici, oni se razumiju i respektiraju. Istinski su suradnici na zajedničkom teškom, ali i izazovnom poslu, i obojica jako drže do lojalnosti. Kad su si stisli ruku za taj zajednički cilj, sigurno je da su obojica time pristali na nepisani trajni pakt, u pravoj džentlmenskoj maniri.

Uostalom, obojica su naučili i kontrolirati svoje ispade bijesa, i Linić je danas svakako čovjek koji svu svoju energiju fokusira upravo na ono što mu je bitno – rad i sastanke sa stotinama sugovornika, investitora, bankara, sindikalaca, HUP-ovaca… Radi sate i sate, mada ima i niz obiteljskih obaveza, ali sastanke održava kao na traci, ciljano i koncizno. Zapravo, sve je on to odradio davno prije izbora, kao što je i zakone ugrubo imao pripremljene mjesecima ranije. Zato sada ima socijalni mir – sindikalci su odavno »obrađeni«, a bankare pak ima u malom prstu.

Linićevo kadroviranje, Linićeva imovina, Linićev retorički stil – sigurno su tri najveće mrlje, ili minusa, koji se vežu uz njegovo ime. Ne treba zaboraviti da je Linić kadrovirao cijelu riječku gradsku upravu – od samog gradonačelnika Vojka Obersnela, do osumnjičene šefice direkcije poslovnih prostora Željke Marković. No, Linić nije se odrekao marković ni kad joj je Obersnel prošloga ljeta izrekao prvu suspenziju. Isto je i s Robertom Ježićem, koji je ujedno bio i Sanaderov čovjek, za kojega Linić i danas kaže: »Ježić je moj prijatelj i ne razumijem što mu je sve to sa Sanaderom trebalo«. U kadroviranju je uvijek odlučan – a kritičari mu upravo to uzimaju kao manu, uz tvrdnje da zapravo svojim prijateljima namješta funkcije i poslove. Uostalom, i Obersnel je postao gradonačelnik Rijeke uz pomoć Slavka Linića.   Linićeva imovina, navodno basnoslovna, jedan je od mitova. On, međutim, nikada u životu nije dobio kaznenu prijavu ni za kakvo djelo nezakonitog stjecanja imovine, a to što u imovinskoj kartici ima prijavljeno samo pola brodice od 13 metara, dok su stanovi na članovima obitelji, možda samo znači da je Linić darežljiv prema ljudima s kojima dijeli život. Sve istrage koje su ikad pokrenute protiv njega, odbačene su. Tko se ne sjeća, neka priupita »špijunčinu« Tomislava Karamarka i Olivera Grbića.   Na koncu, njegov govornički stil – sada već iskontroliran, ipak uvijek ostaje upitan. Ne samo da svoje protivnike često naziva »zločincima«, nego se njegovom retorikom nerijetko nađu uvrijeđeni i brojni obični građani, poput profesorice Trišnje Pejić. Linić je, međutim, uvijek jednako dostupan običnim građanima na ulici – i svatko mu se može obratiti. Kako će se pritom provesti, to je drugi par rukava.

Bankarima stoga i može mrtvo-hladno zaprijetiti porezom na imovinu, a ako im se ne sviđa – neka prodaju svoju imovinu, neka je stave u funkciju. To je stara Linićeva mantra još otkako je bio riječki gradonačelnik – upisao je svu moguću imovinu u gradsko vlasništvo, i stvorio model koji se nazivao grad-poduzeće, a možda je tek sada, s distance od 15-20 godina moguće priznati da je taj koncept doista bio pragmatičan, uspješan, i tipičan zapadnjački model. Htjeli smo kapitalizam, dobili smo ga, a Linić je, iako socijaldemokrat, jedan od glavnih njegovih ideologa – ali, u korist države i javnoga interesa, obrta novca i korištenja svakog mogućeg resursa.    

Američko iskustvo

Općenito, Slavko Linić je puno učio na zapadu. Prije prvog mandata u Vladi i tijekom tog mandata puno je putovao po Americi, među ostalim i uz pomoć USAID-a, koji je tada dosta izravno pomagao svima koji su radili na detuđmanizaciji Hrvatske. Tamo je Linić naučio i savladao svoj znameniti koncept stečaja s preustrojem, evidentno fasciniran ažurnošću američkih sudova koji brzopotezno pokreću i dovršavaju stečajeve, bez beskrajnih rasprava, a sve u korist efikasne naplate vjerovnika i, shodno tome, spašavanja radnih mjesta.

S tim iskustvima Linić je dobro naučio i tehniku pregovaranja sa stranim kreditnim agencijama i raznim ekonomsko-političkim »big brotherima« – u pregovorima je tvrd i nepopustljiv. Iako je MMF projicirao stopu rasta Hrvatske u 2012. na minus varijablama, uz tvrdnju da će iznositi minus 0,5 posto, Linić je obavio, zajedno sa suradnicima u Vladi, ključan posao odmah na početku mandata; kreditni rejting nije pao u junk kategoriju i Hrvatska je bar na neko vrijeme spašena od skupe cijene novca. Kritičari kažu: »Linić je samo stručnjak za nova zaduženja, pa i novih milijardu i pol dolara nakon prodaje obveznica u SAD-u«.

No, ako je zaduženje još uvijek neminovno, Linić bar zna postići cijenu. Halo Slavko, cijena? Prava sitnica! »Prava je sreća da se još uopće možemo zadužiti«, izjavljuje na sve to ovih dana.

Jednako oduševljen kao i inače, i sada se vratio iz Amerike, nakon dva tjedna obilaska potencijalnih investitora, te zasjedanja Svjetske banke i MMF-a. Osmislio je novi program koji je nedavno predstavio u jednom dnevnom listu, koji će se zvati »krediti za uspjeh« za 2013. godinu. Naravno, riječ je o novom zaduženju pod kapom Svjetske banke, ali Linić je zadovoljan jer »oni bi pratili pojedine faze reforme i osiguravali sredstva, ovisno o rezultatima koje postižemo, a cilj je ubrzati protok kapitala«. Očito, i Slavko se naučio govoriti umilnim jezikom.

A najsretniji je što je svih u Washingtonu uspio uvjeriti, kako kaže, u to što Milanovićeva Vlada čini, koji su joj ciljevi i namjere, te je dobio podršku za model državnih investicija, new deala, kojeg Čačić osmišljava, a on pomaže financirati.    

Linićevo kadroviranje

Doduše, nisu svi tako oduševljeni njime i njegovim obećanjima i optimizmom. Navodno je direktor Svjetske banke za Hrvatsku, Hongjoo Hahm lijepo rekao da bi sad već bilo vrijeme da se nova Vlada prestane baviti političkim kadroviranjem, a radije se posveti gospodarstvu i reformama, te rezanju javne potrošnje. Slično je komentirala i Europska komisija ovih dana.

No, Linić, kao ni ostali u Vladi, ne odustaju od imenovanja ministara u nadzorne odbore, konkretno u NO Ine, gdje idu on i Čačić. Želi se suzbiti efekte lošeg ugovora s MOL-om i vratiti kontrola nad strateškom tvrtkom, što je razumljivo, no EU je protiv takve prakse.

Slavko Linić je uoči izbora, iz oporbene pozicije, govorio i o tome da treba mijenjati klauzule ugovora sa MOL-om i dodatno zaoštriti, možda čak i poništiti taj ugovor. Vidjet ćemo hoće li dalje biti tako čvrst sad kad je u pitanju službena državna politika.

No, kritičari su u jednom sigurno u pravu – uza sve čime se bavi, a Linić pod sobom kao »šef kase« ima praktički sve resore, on se ipak naravno stigne baviti i najvažnijom stvari u politici – kadroviranjem.

Rijeka je svo vrijeme, pa i danas, njegovo leno, i malo što se događa bez njegove kontrole. Njegova preporuka za svako novo ime, sigurno je nezaobilazan faktor odlučivanja za premijera Milanovića, a pogotovo kad na red uskoro budu došle riječke državne tvrtke, o kojima novi ministar, Zagorac Siniša Hajdaš Dončić, sigurno malo zna.

Riječani znaju da je Linić uvijek jako držao do »svojih ljudi«; koga on prigrli, taj je miran, mora samo znati biti lojalan i nikada, ali baš nikada, reći niti riječ protiv partije. To je i kvaka 22 Linićeve odanosti Milanoviću; iako ga cijeni zbog njegove pameti i sposobnosti, Linić u prvom redu smatra da čovjek koji je dobio podršku većine i u svojoj stranci i među građanima, ima sav potreban legitimitet da vodi posao, i Linić će mu biti vjeran suradnik u dobru i u zlu. Šef partije je šef partije.

Tako očekuje i od svojih vlastitih suradnika: godinama je okružen istim ljudima, koje vodi sa sobom kud god išao, primjerice Miljenka Fičora koji mu je bio blizak suradnik u trećesiječanjskoj vladi, a i danas kao njegov pomoćnik i glavni rizničar. S Jurom Bajićem uvijek je surađivao, kao i s Lukom Denonom, kao prijateljem i čovjekom od povjerenja, a sada si je ipak našao i novog »pouzdanika«, mladog Borisa Lalovca koji mu je zamjenik u Ministarstvu financija. Zovu ga »mali Slavko«, a pokazao se spretnim i pouzdanim, i Linić se na njega maksimalno oslanja.    

Nema više strišo

Doduše, o tempora, o mores, u ovoj vladi svi toliko puno rade da su se prorijedila čak i znamenita druženja Linića i njegovih kartaških prijatelja u Trnjanki.

– Ne nalazimo se već skoro mjesec i pol, možda i dva. Nemamo vremena, a i Slavko je sad bio u Americi, kaže jedan od tih ljudi.

No, činjenica je da je došlo i do određenih neslaganja; iako je Linić bio pozvao Juru Bajića u HŽ, gdje mu treba čovjek od povjerenja, jer je sustav u teškoj krizi, Bajić ga je odbio uz izjavu da će ostati u privatnom biznisu, da je već preumoran za tako velik posao… Ok, Linić je odustao, a onda je Bajić osvanuo u HAC-u, zajedno sa Zoranom Klarićem. »Operaciju« je izveo zamjenik u ministarstvu prometa Zdenko Antešić u ime tada još ministra Zlatka Komadine (ako je Komadina tad još uopće kontrolirao situaciju) i na to se Linić opasno naljutio na svoje prijatelje, a naročito nakon što su izdanja EPH objavila sliku s kartanja briškule i trešete, svih zajedno, od Bajića do Klarića i samog Linića, te je cijela stvar ispala dosta velika afera jer je prikazano kao da Linić boluje od nepotizma i zapošljava svoje prijatelje – sa čime nije praktički imao nikakve veze.

 Otada nema strišo, samo buso, Linić je i dalje na svih ljut, te Trnjanka zjapi poluprazna. Šteta, kaže jedan od Linićevih prijatelja, jer Slavko se uz karte najbolje opušta.

– Nema tu puno politike, ne bi čovjek rekao… Ovako ide: prvo se pola sata nešto na brzinu pojede, obično »na žlicu«, jer nas svih boli želudac od kava i sastanaka, a zna se da Slavko pije samo običan espresso. Uz tu juhicu i možda nešto sitno nakon toga, obave se svi poslovni i politički aranžmani. Ma to ne traje ni pola sata. Onda kreće prva partija, Slavko se isključi i misli samo na karte. To vam je odmah novi čovjek, preporođen, kaže njegov prijatelj, nesretan što su se odnosi donekle narušili.

Slavko Linić je godinama karte igrao u paru s Vladimirom Bizjakom, ali kako se Bizi povukao prema mirnijem životu, sad je i to drugačije. No, tko je pokušao s njima igrati karte, loše bi prošao. Ni Boža zvani Pub ne igra kao njih dvojica, blefovi i moti su toliko uigrani da pošteni rekreativac od njih uvijek može samo – izgubiti. A da li će Linić ove godine uopće doći na Ronjge, pitanje je. Iako mu je Rijeka uvijek bila sidro, najčvršća baza, u posljednje vrijeme naučio se na život u Zagrebu, zajedno sa suprugom, tako da riječki politički establishment više ne pije zajedničku kavu nedjeljom ujutro u Bonaviji, gdje društvo ima i »sigurnu sobu« za svoja okupljanja.

A bez Linića, koji je uvijek bio i tata i mama, stvarni autoritet i integrativni faktor riječkog SDP-a, nema ni bratstva i jedinstva u ovdašnjem SDP-u. Kud koji, mili moji, otkako je Linić u Zagrebu.

No, zato je Vlada stabilna i konzistentna – zahvaljujući među ostalima i ideologu koalicije, ministru financija. Dok ima Linića uza sebe, premijer Milanović ne treba brinuti o pravcu kretanja svog broda.

Ako je on kapetan, Slavko Linić sigurno je kormilar Kukuriku vlade.