ZAGREB Nakon što je otkriveno 400 kilograma radioaktivnog uranija tijekom poslova sanacije u ukopanom skladištu Instituta Ruđer Bošković (IRB) na zagrebačkom Srebrnjaku jučer se priopćenjem oglasio i Institut oštro demantirajući priču Večernjeg lista da je došlo do onečišćenja okoliša i ugrožavanja sigurnosti zbog lošeg skladištenja.

Ipak, ravnatelj Državnog Zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost Saša Medaković potvrdio je da je skladište bilo u očajnom stanju i da je u njemu pronađen neprijavljeni nuklearni materijal. Rezultate inspekcijskog nalaza u protekla dva mjeseca Medaković je ocijenio poražavajućim. Čeka se još konačni nalaz kako bi se odredile i mjere. Unatoč tome, uvjeren je da nema razloga za paniku jer je skladište zasad sanirano. Slučajno ili ne ravnatelj Zavoda iznio je i podatak kako su i ranije postojale sumnje da se u skladištu krije radioaktivni materijal bez oznake podrijetla i vremena nastanka. Država je, dakle, imala indicije da se teški otpad bez ikakve unesene evidencije nalazi u skladištu IRB-a. Nagađalo se da je riječ o uranu iz laboratorija pogona Ine Petrokemije u Kutini iz 1992. Iz IRB-a te navode iz medija također negiraju tvrdeći da je riječ o zaostalom materijalu iz znanstvenih istraživanja nakupljenog tijekom razdoblja od 1964. do 1971., podatak koji, ako je točan, otkriva dugotrajnost ove problematike.

Indikativno je da na pojačanju sigurnosti i kontrole na IRB-u financijski pomaže SAD, što je u skladu i s njihovom međunarodnom politikom sprječavanja terorizma i prisustva u regiji. Radioaktivni materijal potencijalno je oružje u rukama krijumčara i terorista. Rad tvrtke Ekoteh dozimetrija d.o.o koja je provodila sanaciju upravo su financirali američki partneri. 

O slučaju radioaktivnog otpada pisali smo još 2010. godine kada je bivša HDZ-ova vlada osmislila da »Ruđer« postane tzv. Centralno skladište radioktivnog otpada iz cijele Hrvatske protiv čega su se pobunili i sami zaposlenici, znanstvenici s IRB-a i udruge zelenih. Unatoč prosvjedima odluku o tome potpisala je Vlada u tajnosti 30. prosinca 2009. na zatvorenom dijelu sjednice i bez uobičajene objave na službenim vladinim stranicama. Bez obzira na spornu odluku, IRB de facto desetljećima skladišti opasni otpad pod egidom »privremenog skladištenja« i iz medicinskih ustanova. Naime, Hrvatska nije osmislila centralno skladište koje bi po obvezama EU napose i međunarodnim standardima trebalo biti izvan urbanih središta pa je ta vladina odluka sama po sebi jalova. Poznata je priča o Trgovskoj gori u blizini granice s BiH, koja je možda ne slučajno prije nekoliko mjeseci ponovno aktualizirana a protiv čega su se, očekivano, pobunili i naši prvi susjedi. Hrvatska je i dalje u pat-poziciji, konstanti »privremenog« skladištenja radioaktivnog otpada u širem središtu grada Zagreba koja traje pola stoljeća.

U slučaju otpada na IRB-u riječ je isključivo o nisko i srednjeradioaktivnom otpadu odnosno u značajnom broju slučajeva o kratkoživućem radioaktivnom otpadu koji se može skladištiti dok mu aktivnost ne opadne toliko nisko da se može kontrolirano ispuštati u okoliš ili odlagati kao običan otpad. IRB sav otpad zbrinjava u skladu sa strogim preporukama i regulativama Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Riječ je o uranu 238, odnosno prirodnom uranu, što znači da je opasan kao i bilo koji teški metal, ističu iz IRB-a. Nije točna tvrdnja o podrijetlu urana 230 u kojoj se navodi da je stigao iz Kutine. Riječ je materijalu koji je nastao kao nusproizvod znanstvenih istraživanja u razdoblju od 1964. – 1971. godine i koji se od tada privremeno čuva u skladištu IRB-a i koji čeka premještaj u Centralno državno skladište za koje je Republika Hrvatska bila dužna prema EU regulativi pronaći. IRB apelira na sve odgovorne državne institucije da se napokon riješi sva potrebna dokumentacija i licence za Centralno državno skladište, koje je prema regulativi EU već odavno trebalo biti riješeno.