Krš i lom na ulicama europskih gradova. Proteklih mjeseci nebrojeno puta zasipale su nas slike radničkih prosvjeda zbog poteza raznih vlada s ciljem proračunske štednje. A onda je stigao i radnički dan, dobra prigoda da se još jednom diljem Europe i šire, iskaže žestoko nezadovoljstvo sveprisutnim mjerama štednje koje se, kako to obično biva, prelamaju preko leđa radnika. Bez obzira jesu li sindikati na ulice izveli na desetke tisuća ljudi, koju stotinu ili tisućicu, čini se kao da od demonstracija zapravo nikakve koristi nema. Sindikalisti i radništvo što ih okupe na demonstracijama malo se ispušu, pokažu svoje neslaganje i odu kući. Političari odgovore na radničke prozivke, a kada se prespava noć nastavlja se uhodani život. Kao da teške riječi nisu pale, kao da demonstracija i zahtjeva nije bilo, a žuti kartoni iz Hrvatske priče tek su uredno zavedeni u urudžbenom odjelu. Pa, kada dođu na red… 

Prilagodba promjenama

    Slabljenje sindikalne snage, redovito je povezano sa smanjenjem sposobnosti sindikata da zaštite i poboljšaju uvjete rada njihova članstva ili njihov gubitak utjecaja na gospodarske i socijalne politike, još su prije nekoliko godina ustvrdili Christian Levesque i Gregor Murray kanadski profesori, stručnjaci za tržište rada i industrijske odnose. Tom prigodom oni su se bavili snagom sindikata, njihovim resursima i strateškim vještinama s ciljem obnavljanja akcijske sposobnosti sindikata. 

    Što objašnjava slabljenje sindikalne snage, zapitala su se dvojica kanadskih profesora automatski odgovarajući kako su prije svega vanjske promjene na to utjecale. Glavni je problem nesposobnost sindikata da odgovore na te vanjske izazove, odnosno nesposobnost sindikalnih vođa i članova sindikata da se prilagode promjenama. 

    Kroz povijest, sindikati su razvili paletu kolektivnih akcija i različite organizacijske forme kako bi odgovorili na specifičnosti ekonomskih politika u svojim zajednicama. Globalizacija, reorganizacija proizvodnje i usluga, slabljenje veza s političkim strankama samo su neki od elemenata koji su uzdrmali tradicionalnu sindikalnu praksu, odnosno snagu njihova djelovanja. U novim globalnim uvjetima i sindikati moraju mijenjati svoj način razmišljanja, način upravljanja kako bi vratili moć rješavanja problema. I u toj su priči bitna četiri elementa. Prije svega solidarnost i to unutarnja, razvijena na radnom mjestu. A na nju se nadograđuje vanjska solidarnost i sposobnost sindikata da se »umreži« te razvije tzv. horizontalno i vertikalno jedinstvo s drugim sindikatima, ali i ostalim društvenim zajednicama i socijalnim pokretima.    

Gubitak članstva

    Ne treba zanemariti niti efekt naracije odnosno korištenja priča koje daju smisao i u konačnici legimitet onom što sindikat radi. Naravno, tu su i infrastrukturni resursi od materijalnih preko ljudskih do sposobnosti stvaranja programa i kreiranja politike djelovanja. Naime, novac sam po sebi nije dovoljan ako ga sindikat nije sposoban učinkovito koristiti. 

    I, kada se svi ti elementi pokušaju preslikati na domaću sindikalnu scenu može se zaključiti samo jedno – domaći sindikalni pokret zaustavio se u davnoj prošlosti. Sadašnjost ga napada, a on još uvijek nije shvatio da se treba mijenjati i prilagođavati novim uvjetima. I to ga uz sve povijesne različitosti, nezaboravljene svađe i teško premostive sukobe liderstva koči. A kada se svim tim, u osnovi osobnim odnosima, pribroje tržišna kretanja situacija je još i gora. Tržišne promjene dovele su do gubitka članstva, istovremeno su se neki novi radnici zapošljavali u nekim novim poduzećima, a sindikati nisu našli načina da do tih radnika prodru. 

    – Pitanje je i u kojoj su mjeri sindikati kredibilan akter sposoban sudjelovati u promjenama. Oni se do sada nisu uspjeli konstruktivno nametnuti. I nisam siguran u kojoj su mjeri sindikalne vođe lideri koji mogu stvarati kompromise, jer da biste nešto dobili nešto morate i izgubiti – veli Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. On ističe kako lider treba biti spreman možda i izgubiti nešto bitno kratkoročno i to znati prezentirati članstvu jer će dugoročno ono profitirati.   

Politički utjecaj

    Osipanje sindikalnog pokreta nije domaća specifičnost jer se s tim problemom suočava cijela Europa zadnjih dvadesetak godina. Ključni razlozi za to su, kako će reći Bagić, ekonomsko-tehnološki faktori, odnosno nestanak proizvodnih radnih mjesta. Drugi je razlog »mrvljenje« poduzeća i novi oblici zapošljavanja, odnosno fleksibilniji oblici rada, a ne treba zanemariti niti gubitak političkog utjecaja. 

    – Odluke se ne donose, ključno, na razini države. Možete demonstrirati na ulicama Rima, Madrida ili nekog drugog grada, ali ništa se neće promijeniti – veli Bagić. Naime, mjere štednje pogađaju cijelu Europu, a pojedinačne države imaju sužen monetarni suverenitet u provođenju tih mjera. I to je zapravo razlog zbog kojeg sindikati i kada na ulice privuku značajan broj demonstranata ne uspijevaju izboriti svoje ciljeve. Drugačija bi situacija vjerojatno bila da su predmet sindikalne reakcije primjerice mirovinska reforma ili radno zakonodavstvo. 

    Domaća sindikalna scena, pak, trebala bi zasukati rukave i dobrano se oznojiti kako bi se pozicionirala kao relevantan partner, ali i kako bi poboljšala sve lošiju percepciju javnosti. Činjenica je da Hrvatska danas ima dvije vrste sindikata – one koji zastupaju javni sektor i one koje zastupaju realni sektor, odnosno jedan mali segment realnog sektora. Vidljive akcije mogu se očekivati jedino u javnom sektoru, a trenutno razloga za njih nema. A u realnom sektoru, u kojem su sindikati najbrže gubili članstvo zbog transformacije gospodarstva i propadanja velikih poduzeća, godinama se nije radilo na pridobivanju članstva. Tako su, zapravo, danas najobespravljeniji radnici u malim poduzećima, uslužnim djelatnostima, obrtu. To nije problem koji se pojavio prije mjesec ili godinu dana i nije problem na koji sindikati nisu imali vremena reagirati. Imali su, ali nisu imali i još uvijek nemaju strategije za suočavanje s novim tržišnim uvjetima. A to je, pak, pitanje solidarnosti na lokalnoj i široj razini, suradnje ili umrežavanja, osmišljavanja akcija, programa, projekata… Ili, politike djelovanja koja neće ostati samo slovo na papiru.