Pokreti poput Occupy Croatia svakog petka na trgovima hrvatskih gradova okupljaju manju grupu nezadovoljnih građana. Premda organiziran, Occupy Croatia nema svog lidera, niti hijerarhijski ustroj, što može biti jedan od razloga da nije masovnijeg karaktera. Može se stoga postaviti pitanje da li bi iskazivanje građanskog nezadovoljstva bilo učinkovitije kad bi se udružili sa sindikatima. 

   – Pitanje je što podrazumijevamo pod učinkovitijim izražavanjem nezadovoljstva. Ako to znači izvesti veći broj građana na ulicu i poslati snažnu poruku vlasti, onda je povezivanje sindikata i društvenih pokreta u nastajanju možda dobar put, kaže Šalaj. 

   S druge strane, dodaje on, većina tih pokreta je još uvijek u nastajanju, a kod većine pokreta nisu dovoljno jasne vrijednosti koje zastupaju i ciljevi kojima teže, pa je i logično da koordinacija i povezivanje neće ići jednostavno. 

   – Trenutno u Hrvatskoj djeluje nekoliko takvih pokreta, primjerice Occupy Croatia kojeg ste spomenuli, ali nemam dojam da bilo koji od tih pokreta ima snagu mobilizirati značajniji dio hrvatskih građana. Međutim, politički proces je otvoreni proces, a situacija se u kriznim razdobljima poput ovoga može brzo mijenjati, pa nisu nemoguće i neke nove pojave na sceni društvenih pokreta, napominje Berto Šalaj. Zdravko Mršić Occupy Croatia smatra neozbiljnim pokretom, odnosno provokativnom »instalacijom« 

   – Moj poznanik iz Zagorja, duhovit pekar, kaže da bi se Kroaciju trebalo okupati. Piše mi: »Okupaj Kroaciju!«, zaključuje Mršić.

   – Sindikalno rukovodstvo je pronacionalistički orijentirano, a u svom ponašanju prokukavičko, poltronsko i odvojeno od sindikalnog članstva, kaže ovaj politolog iz Splita. 

   Unatoč dramatičnom gospodarsko-socijalnom trenutku, koji je veliku većinu građana gurnuo na rub egzistencijalnog ponora, u uspjeh sindikalne scene dvoji i Zdravko Mršić, autor niza članaka i razgovora o politici, geopolitici, gospodarstvu i ljudskim vrijednostima.

   – Dobro je što sindikati nastoje okupiti narod. Dosadašnji sitni politički, uvozni aktivizam nije naveo vlasti da mijenja način vladanja. Ipak, sindikalni čelnici nemaju dovoljan ugled; da istinski pozovu narod na javni prkos, posebice poslije prodaje vlastima gotovo milijun potpisa građana za održavanje referenduma. Neka sindikati pokušaju okupiti u prosvjed barem svoje članstvo, napominje Mršić. 

   Sumnjati u sindikalni uspjeh treba i radi još jedne šokantne činjenice – unatoč sumnjivoj privatizaciji, nezaposlenosti koja dvadeset godina uglavnom raste i vladajućim garniturama koje često nisu bile istinski socijalni partneri, što je sve skupa dovelo do dramatičnog pada standarda, niti jedna hrvatska vlada dosad se nije susrela s generalnim štrajkom, barem ne poput onih u Italiji, Grčkoj ili Francuskoj kad su milijuni nezadovoljnih radnika zaustavili život u svojim zemljama. Pri tome se mnogima nameće dvojba što je razlog da se u Hrvatskoj još uvijek nije dogodio sveopći neposluh obespravljenog, potlačenog i osiromašenog radništva. 

   – Hm, teško je dati jednoznačan odgovor na to pitanje. Hrvatska je relativno mlada demokratska država i u svojoj političkoj tradiciji nema iskustva masovnog izražavanja nezadovoljstva demokratskim putem, govori Berto Šalaj i objašnjava: 

  Socijalni akter

– Hrvatski građani su bili više skloni konvencionalnim oblicima političkog sudjelovanja, kao što su glasovanje na izborima i članstvo u nevladinim organizacijama. Dugo su vjerovali, a neki još uvijek vjeruju, porukama političke klase da se suvremena politika treba odvijati kao natjecanje elita različitih političkih opcija. U tom modelu uloga građana je ograničena na odabir neke od političkih opcija. Svaki drugi oblik djelovanja građana naši političari, ali i dobar dio medija, označavaju kao izazivanje nereda i nestabilnosti. Ta propaganda je dosad, očito, nailazila na plodno tlo. Jedan dio građana i dalje, unatoč svim njihovim neuspjesima, vjeruje etabliranim političkim strankama. Drugi dio je potpuno apatičan i misli da je bilo kakvo političko djelovanja uzaludno. Dosad je tek manji dio bio spreman na aktivno protestno političko sudjelovanje. Bitno je da se to protestno sudjelovanje razvije u demokratskom, a ne u nekom rušilačkom smjeru. Osim toga, očito je da i sami organizatori pojedinih prosvjeda i štrajkova ne ulijevaju građanima povjerenje. Nije se pojavio neki socijalni akter, grupa pojedinaca ili organizacija, koji bi uvjerio građane da se vrijedi mobilizirati oko određenih društvenih i političkih ciljeva, smatra Šalaj. 

  Utopljeni u nacionalizam

Zdravko Mršić objašnjava »da uz sadašnji visok stupnja nezaposlenosti i ‘umirovljenosti’ štrajk ni ne može biti masovan«. 

   – Većina radnika zaposlena je u malim uslužnim tvrtkama. Koju prijetnju čini štrajk konobara ili blagajnice na »bar-kod«. Sindikati ne mogu u načelu ravnati ni umirovljenicima, ni seljacima. U zbilji ne ravnaju ni svojim članstvom. Štrajk je sredstvo radnika za borbu protiv poslodavaca, a vlast nije opasna kao veliki poslodavac, nego kao nositeljica štetne politike i braniteljica pogubnog političkog sustava, smatra Mršić. 

   Berto Šalaj izostanak masovnosti vidi i u činjenici da je članstvo najjačih sindikata, onih javnih i državnih službi, do sada ipak manje osjetilo posljedice gospodarske krize. 

   – S rezovima koji su se dogodili u posljednjih godinu dana u tim službama, raste i potencijal za jače sindikalne prosvjede, podsjeća Šalaj. 

   Pavle Vukčević ide najdalje i poručuje »da u Hrvatskoj zapravo niti ne postoji radnička klasa«. »Radnici su svoju klasnost«, kaže on, »utopili u nacionalizam i obranu nacionalnog ponosa«. 

   – Predali su se političkoj eliti koja ih je poslala u rat, pozvavši stare bogove i militantni teizam. Tračnice kojima su se kretali vlakovi socijalizma i samoupravljanja zarasli su u nacionalističke korove, a radnici su ostali bez sredstava za proizvodnju. Opljačkani izgubili su osjećaj i potrebu vođenja klasne borbe. Polazeći od toga, ali i od činjenice koja je politička opcija bila na vlasti (ona koja ih je uvukla u rat), te s obzirom na stalno pozivanje političke elite da se čuva jedinstvo i ponos, nedjelotvornost sindikata i ne postojanje ljevice koja bi iskazala spremnost da pomogne u organizaciji štrajkova, odmazda i neprijateljstvo prema socijalizmu, samoupravljanju i strah da će njegovi zagovornici biti proglašeni unutrašnjim neprijateljem, u potpunosti je umrtvilo svaki oblik masovnosti i organiziranosti, smatra Vukčević. 

  Sindikalno nejedinstvo

U svojom promišljanju Hrvatske danas jednako je dramatičan Mršić koji kaže »da u Hrvatskoj ne kopni samo radništvo, nego cijeli narod«. Prosvjedi širih razmjera su međutim predmet politike, smatra on, a ne sindikalizma, te objašnjava da sindikati niti ne mogu postati političkom silom. 

   – Jasno, osim ako sindikate prave političke snage ne rabe kao svoje sredstvo. No, političke stranke redom propadaju, jer su bavljenje politikom zamijenile borbom za vlast. Ako se sindikati ne mogu baviti politikom, a stranke neće, nova politika se mora pojaviti iz naroda, naglašava Zdravko Mršić. 

   Također, neuspjeh sindikalnog vodstva mnogi traže u nedostatku istinskog sindikalnog lidera koji će okupiti i povesti radništvo i puk u borbu za svoja prava. Pri tome Zdravko Mršić upozorava da nije samo radništvo bez svog predvodnika, nego i – narod. 

   – Jesu li predsjednik republike i predsjednik vlade vođe? Vođe naroda se pojave kad se narod sam pokrene. Bonaparte nije pokrenuo Francuze, nego im se stavio na čelo, napominje Mršić, dok Vukčević i Šalaj sindikalno nejedinstvo vidi kao veliki problem. 

   – I površnom promatraču je vidljivo da su hrvatski sindikati izrazito rascjepkani, a dosadašnji pokušaji okupljanja i osnaživanja bili su neuspješni uslijed taština pojedinih sindikalnih lidera, kaže Šalaj. 

   – Heterogenost sindikata, nesposobnost rukovodstva za zajedničko djelovanje (organiziranje), nestručnost sindikalnih rukovodstava da prilagode svoje djelovanje novo nastalim okolnostima, da se distancira od političke elite, i zvanično i javno, te teška sindikalna bolest – kunstijada, su samo neki od indikatora nejedinstva sindikalnog rukovodstva. Također, ne postoji mogućnosti dolaska na sindikalnu scenu nekih mlađih i revolucionarnijih, k tome oslobođeni od evidentnih slabosti postojećeg rukovodstva, napominje Vukčević. 

   Umrtvljena sindikalna pozornica, čiji se povjerenici stihijski upuštaju u kritiku političkih elita, najčešće bez ikakve strategija djelovanja, ne može niti biti plodno za okupljanje nezadovoljnih masa na hrvatskim ulicama. U takvim okolnostima teško da će doći do većih nemira, čega se neki pribojavaju. Naime, dosadašnja okupljanja građana, poput tradicionalnih pokreta Occupy Croatia, u pravilu su osiguravale brojne i jake policijske snage. Ipak, naši sugovornici nisu posve sigurni da prijeteća neimaština neće zapaliti hrvatsko »bure baruta«. 

   – Teško je i nezahvalno spekulirati o takvim stvarima. Sigurno je da ćemo, ako se gospodarsko stanje ne popravi u relativno brzom roku, biti svjedoci sve češćeg izražavanja nezadovoljstva građana i na ulicama. Za razvoj demokratske političke kulture, a naravno i za političku stabilnost Hrvatske općenito, bilo bi iznimno važno da to izražavanje nezadovoljstva bude u skladu s demokratskim načelima i standardima. Prosvjedi, demonstracije i štrajkovi legitiman su oblik političkog djelovanja građana i nije dobro kad politička elita označava takve oblike djelovanja kao nešto loše i opasno, kao okupljanje rulje, vladavinu ulice i slično. Takvi oblici političkog djelovanja još uvijek su relativno novi za hrvatske političke prilike i stoga će zahtijevati, i od političke vlasti i od organizatora prosvjeda, značajnu dozu političke ozbiljnosti, odgovornosti i organiziranosti. Ako takva ozbiljnost izostane mogući su, nažalost, i ozbiljniji nasilni neredi, zapaža Berto Šalaj. 

   S druge strane, Pavle Vukčević ne dvoji; kaže nam da »pretpostavlja da će nemira biti, ali više kao izraz organiziranja od strane desnice, potpomognute dragovoljcima, poradi dovođenja u krizu političkog sistema«. Slično predviđa i Mršić: 

   – Slabo stanje ljudi, obitelji, naroda i države nužno vodi širokim nemirima, jer nositelji vlasti ne nastoje ništa učiniti da se propadanje zaustavi i da se stanje popravi. Ipak, široki prosvjedi počet će poslije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Oni će brzo postići željen učinak, a to je smjena nositelja vlasti. Vlast će na vanjski mig brzo odstupiti, kako se stanje ne bi pogoršavalo do redovitih izbora. Hrvatska kakva je sad ne treba ni SAD-u, ni Uniji, zaključuje Mršić.