HNB kreće u razvijanje kunske krivulje prinosa, u strukturne repo operacije, povećava viškove likvidnosti, spušta kamate – za poduzeća i državu, najavio je guverner HNB-a Boris Vujčić, što je zapravo tiskanje novca, od kojeg će, procjenjuje se, ipak manje koristi imati poduzeća, a više država. Sada, k tome, svakoj vlasti, svakoj stranci, a situacija je još neizvjesna, odgovara pružena ruka središnje banke. Ta pružena ruka ogleda se u jeftinom novcu kojim bi država, u sve težim uvjetima vani, kod kuće riješila dio potreba za zaduživanjem.
U kombinaciji s Vujčićevom naglom promjenom mišljenja oko dramatičnosti visine javnog duga – do sada je on bio najveći problem, a sada nije toliki »bu«, kako je kazao, te nam, veli, i ne trebaju veliki rezovi, stručna javnost, da se meritokratski izrazimo, iščitava opasnost od tiskanja novca bez pokrića, kojeg je, kao duha iz boce, kada jednom krene, teško vratiti. Brzo se to počne prelijevati i na cijene i na tečaj. A friška su još sjećanja na jugoslavenski model kada je tadašnja Narodna banka Jugoslavije, bjesomučno štampala dinare, dok su se na cijene samo dodavale nule. S tim dakle »mrskim« modelom davno se u Hrvatskoj raskrstilo (i sama riječ »štampanje« našla se na listi nepoželjnih), uvođenjem nacionalne valute kune, a njena stabilnost, njena rigidnost, odnosno rigidnost postupanja središnje banke, bila je glavni razlikovni faktor na kojem se puno radilo – inflacija je protjerana, tečaj čvrsto fiksiran, sve kako bi se odmakli, nažalost više nominalno nego fundamentalno, od tog bivšeg novca i prigrlili domaći. Pa se svježi novac tako više niti tiskao, a još se manje štampao, dok onaj dio problema koji se odnosi na izraz »bez pokrića« nažalost ostaje. Formalno, pokriće će sada biti vrijednosni papiri koji će se bankama priznati kao kolaterali. No, u realnoj ekonomiji pokriće je još i manje, baš zato što se klatno, pa i u monetarnoj politici, 90-ih prejako zanjihalo u suprotnu stranu – iz nekog soft-socijalizma u rigidni kapitalizam i bespuća tranzicije.
Struka gora od politike
Zemlja je danas totalno zadužena, ovisna, deindustrijalizirana, iduće godine mora se vani (re)financirati više od 60 milijardi duga, u 2017. te su potrebe još veće, što samo po sebi nije toliki problem kada bismo imali zdravu bazu za brzi rast. Nasložile su se loše ekonomske politike, iako se neki s nostalgijom sjećaju raznih vlada, vlada nacionalnih jedinstava, pa ih štoviše, ponovno zazivaju, no pod tim se vladama ništa strukturno nije riješilo, nisu se baš proslavile, jer da jesu ne bismo sada bili ovdje gdje smo. Iako, to nikako ne znači da nam treba vlada stručnjaka – od političara u nas je gora samo ova struka što se sada kroz politiku reklamira – njoj čak ne treba ni opozicija, ona nastupa utilitarno meritokratski, tobože u interesu svih, a zapravo pitanje je u korist čijeg krupnog kapitala to radi. I reforme koje se u takvom diskurzu zazivaju nisu ništa nego prazan skup, gotovo jednako sintagma bez pokrića. Tako da, rekli bismo, nije u teoriji sporno da se ekonomska politika služi i monetarnom, dapače, ona je njen dio, ona i služi tome da služi, a osim toga – čemu moralizirati. No, kod nas je tu pruženu ruku država, točnije politika, uvijek izigrala – 2009. je primjerice jedva izbjegnut bankrot, no i nakon toga nastavili su se gomilali deficiti: nije se poticala proizvodnja koja bi toliku potrošnju izdržavala. Još početkom 2000.-ih inozemni dug počeo je snažno rasti, no tada se, do negdje 2004., barem utapao u infrastrukturne projekte. Nakon toga počelo je razdoblje trošenja bez investicija, koje je kulminiralo konstatacijom da smo »u banani«. Početkom prošlog desetljeća, kada se zaduživanje vani dakle intenziviralo, središnja banka je, kako bi spriječila jednokratne skokove kune uslijed priljeva tih deviza od zaduživanja otkupljivala strani novac i – emitirala domaći. Dakle, dok je trajalo to bjesomučno zaduživanje domaći novac tiskao se samo ako je imao pokriće u stranoj valuti. Kako je i ta strana valuta dolazila kao kredit, pokriće tom domaćem novcu je dakle zapravo bio kredit koji jednom treba i vraćati (tečajni režim kvazi valutnog odbora). Opet tiskanje bez pokrića, de facto. Od 2008. nije više bilo prostora za toliko zaduživanje, presušio je priljev deviza po toj osnovi. Građani se razdužuju, banke nemaju koga kreditirati, pa se tu i dalje oslanjaju na državu, a i ona na njih. Uglavnom još od početka globalne krize kapital je okrenuo smjer, prijeti deprecijacija, i sada kada dakle nema deviznog »pokrića« – razvijamo kunsku krivulju. Okolnosti su ekonomske, kontekst naravno politički, a situacija fenomenološki zanimljiva.
Centri moći
Unatoč tome što HNB i dalje kao svoje temeljne ciljeve apostrofira stabilnost cijena i tečaja, naša se središnja banka konačno odvažila riskirati usporedbu sa starim štamparijama novca, ali i novim, jer i američki Fed i Europska središnja banka (ESB) rade isto – tiskaju domaću valutu. No, metoda analogije ne pomaže uvijek. ESB-ovo nasljeđe je njemačka Bundesbanka, a oslonac snažna njemačka privreda, bez obzira na nestabilnosti u eurozoni. O Fedu i njegovoj snazi na integriranom američkom tržištu da ne govorimo. Osim toga dolar je valuta utočište – ove balkanske priče ne daju se s tim uspoređivati. Što se tiče naše bliže monetarne prošlosti, HNB je sve činio da se od nje odmakne, pa je tako i sam Vujčić u više navrata – kada se svađao s oponentima koje sada uvažava, odnosno s oponentima koji onda nisu imali političku moć a sada je imaju – upravo jugoslavenski monetarni primjer navodio u pejorativnom smislu, kao nešto čemu se nipošto ne želimo vratiti.Plašenje tim baukom Jugoslavije njemu je često glavni »argument«. Sada je međutim upravo njegova inicijativa podsjetila na tu prošlost. Samo podsjetila, jer razlike su ipak evidentne. Dok je onda Centralni komitet određivao što će se kreditirati, sada imamo banke koje vrše transmisiju. Centri moći su drukčiji. Ako želimo ublažiti, recimo tek da je sada tržište medij i posrednik. Banke dakle mogu prebaciti novce kamo žele, a prebacuju ga tamo gdje ima potražnje i nema prevelikog rizika – prema državi.
