Ono što danas podrazumijevamo pod hibridnim ratovanjem koncept je oblikovan 2014. godine, a u međuvremenu dorađivan u akademskim i vojnim krugovima. Pojam se u znanstvenoj i stručnoj literaturi pojavio još u 1990-ima, ali je u vojnodoktrinarnu literaturu počeo ulaziti krajem 2000-ih, prvenstveno američku.

No tek je ono što smo kolokvijalno nazivali ukrajinska kriza (iz 2014. godine) i način na koji je Rusija anektirala Krim (primjer je poznata sintagma »mali zeleni ljudi«) ponukalo političke i vojne elite na Zapadu, a poglavito u NATO-u, da takav, naizgled novi način, ratovanja konceptualiziraju, kaže dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti »Dr. Franjo Tuđman« iz Zagreba.

Ispod praga

– Generalno, hibridno djelovanje opisuje se kao kombiniranje vojnih i nevojnih sredstava, kao i njihove prikrivene i otvorene upotrebe, uključujući dezinformacije, kibernetičke napade, ekonomski pritisak, raspoređivanje neregularnih oružanih skupina i uporabu redovitih snaga. Otud i »hibridno« u nazivu, što sugerira miješanje, kombiniranje različitih, ali kompatibilnih metoda.

No, miješanje metoda nije jedino obilježje ove vrste djelovanja. Na Zapadu se uz to pojavio, u vojnoj teoriji, i koncept ratovanja u sivoj zoni, najviše upotrebljavan u akademskoj i vojnoj literaturi u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Koncept u mnogočemu sličan, a u nekim slučajevima upotrebljavan i kao sinonim za hibridno ratovanje. Ono po čemu su i jedan i drugi koncept specifični jest njihova »liminalnost«. Autor kovanice »liminalno ratovanje« (od latinskog limen, prag) jest David Kilcullen, koji je rabi za generalizaciju opisa ratovanja u odnosu prema različitim »pragovima«, u članku »Evolucija nekonvencionalnog ratovanja«, objavljenom 2019. godine. Upravo je ta ideja »djelovanja ispod praga« jedno od najvažnijih obilježja hibridnog ratovanja, a pragovi koje opisuje Kilcullen jesu prag detekcije, za operacije koje su toliko tajne da se provode neotkrivene i ne zna im se nalogodavac, zatim prag atribucije, za operacije koje su detektirane, ali im se ne zna i ne može jasno odrediti nalogodavac, te prag odgovora, za operacije koje djeluju u području u kojem je njihova provedba vidljiva, ali, čak i kad postoji sumnja, ne može se službeno odrediti njihov nalogodavac niti se operacije, prema normama međunarodnog prava, može opisati kao agresiju.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Koncept hibridnog djelovanja opisuje se u stručnoj literaturi kao hibridne prijetnje (široki spektar povezanih aktivnosti) i hibridno ratovanje (širi i aktivniji oblik tih prijetnji, koji uključuje uporabu hibridnih metoda u sklopu vojnih ili političkih operacija jedne države protiv druge). Ono što je bitno razumjeti, usprkos sve većem »nijansiranju koncepta«, jest da se hibridnim metodama koristi za brisanje granica između rata i mira, a cilj im je destabilizirati društva protiv kojih djeluju i općenito su usmjerene protiv sistemskih slabosti organizacija ili država. Može se stoga reći da je jedan od najvažnijih ciljeva aktera koji primjenjuju hibridno ratovanje ograničiti sposobnost države da djeluje, ali i smanjiti povjerenje javnosti u dotičnu državu (njezinu vlast i javnu upravu). To bi bio politički cilj, a on može biti i ekonomski, kad uključuje sabotaže kritične infrastrukture, kibernetičke napade i napade ransomwareom (ucjenama na računalnim mrežama, »ucjenjivački softver«), te sociološki, kad je usmjeren na radikalizaciju i polarizaciju populacije neke države.

NATO nije jedini forum koji se bavi problematikom hibridnog ratovanja. To je i EU, gdje, na primjer, Europsko vijeće i Vijeće EU-a definiraju hibridno ratovanje baš u kontekstu praga. Njihova definicija kaže da su hibridne prijetnje osmišljene tako da ostanu ispod razine ratnog čina ili razine koja bi se mogla smatrati ratnim činom.

Nova paradigma

Početkom listopada Matthew Whitaker, američki veleposlanik pri NATO-u, rekao je da »svaki dan radi« sa saveznicima kako bi »imali bolje opcije u asimetričnom i hibridnom ratu«. Kako se zapravo NATO nosi, recimo to tako, sa sve jačim hibridnim prijetnjama, o kakvim se planovima NATO-a radi kao odgovoru na Putinove provokacije i žestoki hibridni rat koji Rusija vodi protiv Zapada?

– Da, tu izjavu je prenio Financial Times početkom listopada, gdje Whitaker kaže da svaki dan radi sa saveznicima kako bi osigurao »da imamo bolje mogućnosti u asimetričnom (…) i hibridnom ratu«. Ono što se dobro nadovezuje na diskusiju o prethodnom pitanju jest da je dodao kako je ključno »osigurati da imamo dovoljno prečki na ljestvici eskalacije«. Ta izjava odražava duboku promjenu u načinu na koji Savez doživljava sigurnost u 21. stoljeću.

Rat više nije ono što je bio. Nema jasne bojišnice, nema odora (ili bar ne oznaka), a često ni metaka. Umjesto toga, vode se kampanje dezinformacija, kibernetički napadi paraliziraju sustave, energetske mreže postaju oružje, a migracije se instrumentaliziraju u političke svrhe. To je, dakle, hibridni rat, a Whitaker ga stavlja i u kontekst asimetričnosti, sugerirajući da ga poduzima strana koja nije nadmoćna ili ravna protivniku (strani protiv koje djeluje) u vojnoj moći. U tom ratu NATO se mora snalaziti i prilagođavati jednako brzo kao i u konvencionalnom sukobu.

Ono što se u prilogu Financial Timesa još navodi jest da je NATO trenutačno uključen u konzultacije među članicama o odlučnijem odgovoru na sve učestalije ruske provokacije (naslov članka je »NATO razmatra oružani odgovor na hibridni rat Vladimira Putina«). Među prijedlozima o kojima se raspravlja je razmještanje naoružanih dronova duž granica Saveza, kao i ublažavanje pravila za angažman pilota koji patroliraju zračnim prostorom istočnih članica. U tekstu se navode i izjave četiriju dužnosnika NATO-a, koji su govorili anonimno, koji kažu da je cilj Moskvi »podići cijenu« za njezino »vođenje hibridnog rata« i uspostaviti jasne protumjere protiv učestalih povreda zračnog prostora ruskih borbenih aviona i dronova. Istodobno, Savez na operativnoj razini razvija niz mehanizama za jačanje otpornosti svojih članica. Kibernetička obrana postala je dio kolektivne sigurnosti, a provodi se održavanjem redovitih zajedničkih vježbi, razmjenjivanjem obavještajnih podataka, a privatni sektor i državne institucije sve češće surađuju.

iStock

Zajednica otpornosti

Borba protiv dezinformacija također je ključna komponenta odgovora na rusko hibridno ratovanje. No jedan od najvećih izazova pokazao se u zaštiti kritične infrastrukture. Sabotaže plinovoda, oštećenja podmorskih kabela i energetski pritisci pokazali su koliko su europske ekonomije osjetljive na »tihe napade«, koji formalno ne prelaze prag rata, ali imaju razorne učinke. Kao odgovor, NATO razvija nove protokole za zaštitu energetskih mreža, komunikacijskih kanala i podmorskih instalacija. NATO je, kao jedan od mehanizama za bolje razumijevanje i odgovor na hibridno ratovanje, akreditirao središta izvrsnosti, poput onog za strateške komunikacije u Rigi i Središta za hibridne prijetnje u Helsinkiju, koji proučavaju obrasce manipulacije i pomažu članicama ojačati vlastite sustave informacijske obrane.

Sve te mjere ulaze u okvir »hibridnih planova odgovora«, mehanizama koji omogućuju brzu, koordiniranu reakciju i u situacijama kada prijetnja nije otvorena vojna agresija. Ideja je naizgled jednostavna, ali zahtjevna, jer cilj je povećati otpornost, ubrzati koordinaciju i obeshrabriti protivnika prije nego što napad uopće počne.

Whitakerova izjava, dakle, ne govori samo o novoj vrsti rata nego i o novoj vrsti mira, onoj koju treba stalno čuvati od suptilnih, nevidljivih udara. NATO stoga danas nije samo vojni savez nego i »zajednica otpornosti«, politička i tehnološka mreža koja pokušava održati stabilnost u vremenu kada su granice rata i mira sve mutnije. Još jedna važna dimenzija Whitakerove izjave je i činjenica da na ovom pitanju rade sve članice. To je velika promjena u odnosu prema izvornom NATO-ovu koncept djelovanja protiv hibridnih prijetnji, koji primarno čini odgovornom (napadnutu) državu članicu, a uloga je NATO-a zamišljena kao pomoć u okviru koncepta kolektivne sigurnosti.

Izvan konteksta

Kakvo je stanje u Hrvatskoj, koliko smo i sami, kao država, ugroženi i izloženi aspektima hibridnog ratovanja kakvo je danas? S obzirom na to da smo dio NATO saveza, jesmo li time zaštićeniji i od hibridnih ugroza, i što sami možemo učiniti i činimo oko tog pitanja? Kako se zapravo efikasno suprotstaviti hibridnoj prijetnji, postoji li uopće neka sveobuhvatna zaštita?

– Sasvim sigurno smo, kao članica NATO-a i EU-a, potencijalno izloženi spektru hibridnog djelovanja, od manipulacije informacijama i kibernetičkih napada do ekonomske prisile i prikrivenog političkog utjecaja. Pitanje je u okviru čije strategije i koliko su naši potencijali i instrumenti nacionalne moći (diplomatski, informacijski, vojni i ekonomski) značajni da bi ih trebalo destabilizirati. NATO je 2018. godine razvio preventivne opcije i opcije odgovora te takozvane timove za potporu u borbi protiv hibridnih prijetnji (eng. Counter Hybrid Support Teams), koji se aktiviraju na zahtjev države saveznice. To znači da članstvo povećava našu sigurnost, ali primarna odgovornost za detekciju i prvi odgovor ostaje na nacionalnim institucijama. U krajnjim slučajevima predviđeno je da hibridni napadi mogu dovesti do postupanja prema člancima 4 i 5 (konzultacije i kolektivna obrana).

U Hrvatskoj se uporaba pojmova »hibridno ratovanje« i »hibridne prijetnje« često pojavljivala i u kontekstima izvan onoga što bismo nazvali standardnom definicijom (onih u NATO-u i EU-u). Na primjer, bivši ministar obrane Damir Krstičević izjavljivao je da se protiv njega djeluje hibridno (odnosilo se na novinare), a neki su se analitičari koristili pojmom hibridnog rata i za kritike i kritičare javnih nastupa pjevača Marka Perkovića Thompsona. Međutim, ako se maknemo od tih pojednostavljenih ili politički obojenih tumačenja, bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pojmom se »hibridno ratovanje« koristila u značenju koje je najbliže njegovoj standardnoj definiciji. Na panelu Nacionalnog sigurnosnog foruma u Halifaxu 2016. godine govorila je o uključenosti Rusije u hibridno ratovanje u susjednoj Bosni i Hercegovini te naglasila snažne veze između Milorada Dodika i Rusije. Taj je ruski utjecaj argumentirala potporom u oružju, taktikama i obavještajnom ratu informiranjem i dezinformiranjem.

U Hrvatskoj postoji solidno razvijena teorijska i stručna rasprava o hibridnim prijetnjama, a postoji i Institut za istraživanje hibridnih sukoba, utemeljen 2017. godine, s novijim projektima provjere činjenica. O hibridnom ratovanju u nas ima objavljivanih istraživanja – znanstvenih i stručnih članaka. I ja pripadam toj skupini autora, s jednim objavljenim znanstvenim radom 2017. godine, a zanimljivo je istraživanje koje je kolega Robert Barić sa suradnicima objavio 2016. godine, o temi hibridnog ratovanja protiv Hrvatske 1990.-1991., gdje vrlo argumentirano pokazuje kako smo toj vrsti ratovanja bili snažno izloženi na samim početcima borbe za neovisnost.

No problem je što u prostoru javno dostupnih informacija još uvijek nema dovoljno jasno definiranih institucionalnih mehanizama za odgovor na hibridne prijetnje, ni sustava koji bi aktivnije uključivao širu javnost u projekte jačanja društvene otpornosti. To se najbolje vidi na primjeru najnovije hrvatske Strategije obrane (NN, 104./2025.), objavljene 18. srpnja 2025., koja prepoznaje hibridne, kibernetičke i informacijske prijetnje, ali su predviđene mjere zasad vrlo općenite i zahtijevaju dodatnu razradu nositelja, rokova i mjerljivih učinaka.

Strategije obrane

U Strategiji se navodi da će se »održavati i unaprjeđivati sposobnosti Oružanih snaga za učinkovito odvraćanje, zaštitu suvereniteta i neovisnosti te obranu teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, uključujući odgovor na hibridne, kibernetičke i informacijske prijetnje«, ali glede odgovora stoji, jako uopćeno, da je »radi učinkovite obrane« potrebno »dalje jačati sinergiju i otpornost svih sastavnica sustava domovinske sigurnosti i društva«.

U tom kontekstu, o odgovorima na hibridne prijetnje možemo govoriti iz perspektive preporuka koje daju različite studije ili politike NATO-a i EU-a. Generalno, stav je da se odgovor na hibridne prijetnje ne može temeljiti samo na sprječavanju napada nego i na sposobnosti da se društvo brzo oporavi nakon udara. To se naziva otpornost (eng. resilience) i ona je danas jednako važna kao i vojna snaga. Općenito, takve mjere uključuju sljedeće: prije svega, svaka država treba imati jasan plan i doktrinu kako reagirati na hibridne incidente, bilo da se radi o kibernetičkom napadu, kampanji dezinformacija bilo o pokušaju sabotaže infrastrukture. Nadalje, državne institucije, sigurnosne službe i privatni sektor moraju redovito provoditi zajedničke vježbe, sa scenarijima simulacije kriza koje uključuju operatore energetskih mreža, telekoma, prometnih sustava i drugih ključnih segmenata. Treće, potrebno je uspostaviti stalni centar za praćenje informacija i dezinformacija, mjesto koje u stvarnom vremenu analizira online-prostor, prepoznaje pokušaje manipulacije i pravovremeno reagira točnim informacijama. Četvrto, zaštita izbornog procesa i medijskog prostora postaje sve važnija, jer upravo su povjerenje građana i slobodni mediji najčešće mete hibridnih napada. I konačno, suradnja s europskim i NATO-ovim strukturama ključna je kroz mehanizme poput EU-ova Hybrid Toolboxa i Hybrid Fusion Cella, gdje države mogu brže razmjenjivati podatke, dobiti podršku i uskladiti odgovor.

Ukratko, obrana od hibridnih prijetnji nije samo posao vojske ili obavještajnih službi, to je zajednički napor države, institucija, medija i građana da ostanu otporni, informirani i povezani. No treba biti realan, sveobuhvatna, 100-postotna zaštita ne postoji, ali je moguće postići visoku razinu oporavljivosti i odvraćanja ako se postojeći strateški dokumenti dobro prevedu u operativne planove s jasnim pragovima djelovanja, odgovornim nositeljima i mjerljivim pokazateljima uspjeha.

Ratovanje u »sivoj zoni«

Bez obzira na činjenicu da se od 2014. godine koncept hibridnog ratovanja pokušava »univerzalizirati«, on je, ipak, supstancijalno vezan uz način na koji Rusija postupa u ostvarenju svojih ciljeva. Zato se hibridno ratovanje, za razliku od ratovanja u sivoj zoni, opisuje kao koncept koji ima potencijal eskalacije u oružani sukob, što najbolje pokazuje primjer djelovanja Rusije prema Ukrajini. S druge strane, ratovanje u »sivoj zoni« opisuje se kao ono koje pažljivo ide ispod praga eskalacije, a tu se često navodi kao primjer djelovanje Kine u Južnom kineskom moru.