Sanjin Purić

Šef domaćeg građevinskog giganta: “Gotovo pola radnika su stranci, kad tražimo inženjere ne javi se nitko”

Marinko Glavan

Kada tražimo inženjere za gradilište, iako im nudimo dobre uvjete, događa nam se da ne dobijemo niti jednu prijavu, objašnjava Purić



Građevinski sektor u Hrvatskoj već desetljećima je u silaznoj putanji. Od brojnih afera, propasti nekadašnjih giganata, do problema s nedostatkom radne snage, sve rezultira stalnim opadanjem ovog, nekad jednog od najmoćnijih sektora gospodarstva u državi, a sada se svim tim problemima priključila i energetska kriza uzrokovana ruskom invazijom na Ukrajinu koja je donijela ogroman rast cijena goriva, električne energije, materijala i sirovina u građevinarstvu, što donosi goleme probleme u realizaciji već ugovorenih poslova.


Kako se građevinari nose s tim problemima razgovarali smo sa Sanjinom Purićem, predsjednikom uprave GP-a Krk, jedne od rijetkih preostalih većih građevinskih tvrtki koja još uvijek uspješno posluje, koji ističe kako najnovija kriza ima ogroman negativni utjecaj na cjelokupno građevinarstvo.


– Do unatrag godinu dana smatrali smo da je problem s radnom snagom najveći problem koji nas može zadesiti, u svim sektorima gospodarstva, a posebno u građevini. Uglavnom smo se bavili tim problemom, kako riješiti nedostatak radne snage. Dogodila se epidemija COVID-19 no ona je ipak pogodila građevinski sektor manje nego neke druge grane gospodarstva, iako je poremetio globalne lance opskrbe što je onda posredno imalo utjecaja i na nas, ali su se ti lanci opskrbe relativno brzo ponovo sastavili i stanje se bilo normaliziralo po tom pitanju. A onda se dogodio rat u Ukrajini koji je donio enormno povećanje cijena energenata, materijala i sirovina koje nas sve i dalje trese. U velikoj smo neizvjesnosti što će se dalje događati i koliko dugo će ovakva situacija potrajati, a ne nazire joj se kraj.


Sanjin Purić, predsjednik uprave GP Krk / Foto Marko Gracin


Korekcije cijena




S obzirom na rastuće troškove poslovanja i činjenicu da se poslovi u građevini ugovaraju ponekad i godinama prije realizacije projekta, uspijevate li takve povećane troškove naplatiti od investitora, posebno u javnom sektoru? Kako danas u građevini završiti posao, a pri tom ne biti u minusu na kraju?


– Imamo ugovore koji datiraju po tri godine unatrag, a kad pogledamo cijene u tom razdoblju, što prati Hrvatska gospodarska komora i Državni zavod za statistiku, vidimo da su rasle od dva do deset puta za određene stvari, poput bitumena, nafte, plina, armaturnog željeza, pvc cijevi i sličnih materijala. S investitorima u privatnom sektoru je dosta lakše, nije jednostavno, ali se može sjesti za stol i ljudi su obično razumni te shvaćaju da, ako se cijena određenih stavki povećala za pet puta od ugovaranja posla do izvođenja radova, mi ne moramo ništa zaraditi, ali ne smijemo ni ostati u nekakvim enormnim gubicima, nego barem da ostanemo na nuli. Tako da smo s privatnim investitorima na praktički svim projektima na kojima radimo uspjeli dogovoriti korekcije cijena, da budemo barem na nuli, kada je riječ o tim višegodišnjim ugovorima i poslovima. S javnim sektorom je puno teže. Vlada je donijela zaključak u rujnu o korekcijama cijena, o tome se puno priča, ali malo se toga ostvaruje.


U kojoj mjeri se provodi zaključak Vlade? Nije li on trebao osigurati upravo lakšu mogućnost da se izmijeni cijena radova zbog rasta cijena energije i materijala?


– U takvoj mjeri da smo do sad s javnim sektorom uspjeli potpisati jedan ugovor o promjeni cijene. Na pragu smo potpisivanja još jednog, znači to bi bila dva. A cijelu godinu se bavimo time, nosimo sa sobom baš taj zaključak Vlade, pokušavamo razgovarati, potaknuti investitore da se uključe, ali i taj zaključak, moram reći, naručitelju daje popriličnu slobodu da može ili ne mora provesti ugovore i korekciju cijena.


Hoće li to dodatno ugroziti ionako ozbiljno uzdrmani i dobrim dijelom uništeni građevinski sektor u Hrvatskoj?


– Sigurno hoće. Zadnjih tjedana slušam o sve više novih građevinskih firmi koje su u blokadi, a glavni uzrok je upravo ovo o čemu smo pričali, nemogućnost da se rastući troškovi naplate pa građevinari na kraju ostanu u minusu po završenom poslu. Iskreno, čudi me da veći broj projekata, posebno javnih, nije stao. Na projektu na kojemu armaturu prodaješ po ranije ugovorenoj cijeni od tri kune, a primoran si je kupovati po devet kuna, normalno da nećeš iz njega izaći živ van. Mislim da će biti još puno problema dok se ne uhoda nekakva praksa i rješenja. To nam, ujedno, oduzima i puno vremena i apsurdno, generira dodatne troškove. Mi u GP-u Krk imamo cijeli tim ljudi koji se mora baviti samo time, pokušavanjem ugovaranja razlike u cijeni, a pomaci su vrlo mali.


Čime naručitelji u javnom sektoru opravdavaju neplaćanje evidentno rastućih troškova građevinara u odnosu na one predviđene ugovorima?


– Jednostavno je Vlada, i to ne slučajno, u svom zaključku ostavila prostor i slobodu naručiteljima da jednostavno ne moraju platiti ukoliko nisu osigurali financijska sredstva, ili ukoliko naručitelj smatra da troškovi nisu rasli u mjeri u kojoj bi ugrozili izvođenje radova. Naprosto ako tako procijeni, naručitelj ne mora obvezujuće postupiti po tom Vladinom zaključku. Inače, Zakon o obaveznim odnosima daje slobodu da, ako su troškovi rasli preko deset posto, možemo s naručiteljem zaključiti aneks ugovora ili promjenu cijena. Ako pogledate rezultate građevinara, tko danas ostvaruje dobit od deset posto. Vrlo rijetki. Tako da ako troškovi projekta narastu preko deset posto pa čak i kad se nadoknade od naručitelja, mi smo zapravo s tim u minusu.


Javna nabava


S privatnim naručiteljima situacija je, kažete, drugačija. Radili ste i još uvijek radite na izgradnji Istarskog ipsilona, gdje je nositelj posla francuska tvrtka Bouygues koja nije obveznik javne nabave. Koje su razlike, posebno u brzini realizacije projekata i naplati troškova?


– Na Istarskom ipsilonu smo u prvoj fazi izveli radove na 35 vijadukata, podvožnjaka i nadvožnjaka, a trenutno izvodimo radove na armiranobetonskoj oblozi druge cijevi tunela Učka. Nastojat ćemo se, sa svim resursima koje imamo, kamenolomom, asfaltom i betonom te izvođenjem radova, uključiti i u izgradnju dionice od tunela do Matulja i vjerujem da ćemo i u tome uspjeti. Procedura ugovaranja poslova tu je neusporedivo brža, jer nema žalbi ni drugih zapreka, nego se pregovori vode za stolom, ugovara se obujam posla i cijena, rokovi i kreće se s radovima. Možda netko smatra da je to netransparentno i da se tu može ispregovarati ne znam kakva nerealno visoka cijena, ali nije tako. Uvjeti su korektni, to nisu poslovi na kojima ćemo se obogatiti, ali je Bouygues dobar partner koji razumije okolnosti na tržištu.


Vuče li sve navedeno opasnost da će građevinari u sve većem broju odustajati od već ugovorenih velikih javnih projekata, važnih za cjelokupno društvo i da će ti projekti morati biti odgađani, što opet znači i mogućnost gubitka sredstava iz fondova EU-a kojima se mnogi javni projekti sufinanciraju?


– To je vrlo realna mogućnost. Građevinari sa svim garancijama koje moraju dati kako bi sudjelovali u natječajima i sklopili ugovore investitorima omogućuju da budu u znatno povoljnijem položaju. Naručitelji imaju naše garancije, i to prvoklasnih banaka, pa ne možemo tek tako odustati od projekata, bez ozbiljnih i velikih posljedica po nas, dok s druge strane, investitori nisu obavezni pratiti rast troškova tijekom izvođenja poslova.


Zašto procedura od pripreme projekta, ishođenja dozvola i raspisivanja natječaja do samog izvođenja radova u Hrvatskoj tako dugo traje. I naručitelji u javnom sektoru koji su obveznici Zakona o javnoj nabavi i građevinari već se godinama žale upravo na odredbe tog zakona koje omogućavaju praktički beskonačne žalbe na natječajnu dokumentaciju, i to od tvrtki koje s građevinom nemaju nikakve veze, pa su zbog toga neki ogromni projekti, poput pristupnih cesta za Pelješki most u startu kasnili po više od godinu dana, ali se unatoč tome ništa ne mijenja.


– Javna nabava je doslovce vječita tema, o tome se stalno govori i raspravlja na svim razinama, ali se nismo pomakli u rješavanju očitih problema i tako to ide već desetak godina. Naša javna nabava omogućuje da se ponuditelj osloni na neki drugi subjekt koji može biti iz Kine, Indije ili bilo gdje, a kojemu tamo piše da ima reference, radnu snagu i sve što se traži. Znači ne samo da se može žaliti bilo tko, nego i tvrtka koja je samo paravan, s jednim zaposlenim, teoretski može dobiti posao izgradnje Pelješkog mosta. A takve tvrtke se i žale, pa se mi u svemu tome, s naših 900 zaposlenih i svim troškovima natječemo s tvrtkom koja ima jednog ili dva zaposlena. Sigurno je da bi tih žalbi bilo neusporedivo manje kada bi se samo učinio mali korak, poput bitnog povećanja tarifa za žalbeni postupak. Kad bi se žalba plaćala milijun kuna, ne bi svakome padalo na pamet da se žali na nepostojeći problem, odnosno da se žali samo da bi se žalio i kupovao vrijeme.


Aglomeracija Rijeka


Čak i prije rata u Ukrajini i inflacije, takva situacija je dovodila do velikog raskoraka između projektom predviđenih troškova i ponuda izvođača na samom natječaju. Primjerice na projektu unapređenja vodovodne infrastrukture riječke aglomeracije, vrijednom dvije milijarde kuna, gdje su cijene i prije sadašnje krize znatno rasle, u odnosu na predviđene troškove. U tom projektu i vi ste izvođač na nekim dionicama, kako je to u praksi izgledalo i što tako veliki vremenski odmaci između pripreme projekta i izvedbe znače za vas?


– Na pripremama za taj projekt radili smo pet godina. To je značilo i određene troškove, a na kraju smo se nadmetali za tri grupe radova i tek unatrag nekoliko mjeseci napokon potpisali ugovore za izvođenje. Procedura traje toliko dugo, što je po meni, katastrofa. Nadalje, u posao smo uvedeni prije manje od mjesec dana, a rok za izvođenje je gotovo pet godina. To znači da će između prve, inicijalne ponude i završetka radova proći cijelo jedno desetljeće, i to u idealnoj varijanti, ako sve bude u redu i radovi tekli prema zacrtanoj dinamici.


Unatoč svemu što navodite GP Krk se ipak sve više širi i daje ponude na sve većem broju natječaja, radite na cesti D 403, na riječkoj aglomeraciji, bolnici u Zagrebu, cestama u Sloveniji?


– Danas zapošljavamo oko 900 ljudi, a radimo mahom na gradilištima u Hrvatskoj i Sloveniji, pri čemu u Sloveniji ostvarujemo oko 15 posto od ukupnih prihoda, uglavnom na cestama i autocestama. Što se Hrvatske tiče, fokus nam je na Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji, budući da imamo zatvoren krug proizvodnje materijala, betona, asfalta i tako dalje, ali dobili smo i posao na obnovi bolnice u Petrovoj u Zagrebu. Aglomeracija Rijeka će biti veliki izazov, s obzirom na opseg radova. Zadovoljni smo količinom ugovorenih poslova, ne osjećamo neki veliki zastoj, ali očekujemo da će posla manje biti s investitorima iz privatnog sektora, s obzirom na rast kamata i troškova izgradnje. U tom dijelu logično je očekivati usporavanje aktivnosti.


Vi radite u Sloveniji, ali praktički sve velike građevinske poslove u Hrvatskoj izvode ili barem dijelom izvode strane tvrtke. Pelješki most i pristupne ceste gradile su tvrtke iz Kine, Austrije i Grčke, na cesti D 403 radite u partnerstvu s tvrtkama iz Slovenije i BiH, ugovore za riječku Aglomeraciju dobile su tvrtke od Kine do Albanije. Kako je građevinski sektor u Hrvatskoj došao u situaciju da više praktički nemamo tvrtku koja je u stanju izgraditi tunel, a kamo li neke još zahtjevnije poslove?


– Sve naše velike tvrtke su više-manje propale sa zadnjom ekonomskom krizom. Vijadukt, Hidroelektra, Konstruktor, a prije nje propali su i drugi građevinski giganti, poput riječkog Primorja. Ostalo je malo tvrtki koje datiraju iz tih vremena. Mi smo jedna od rijetkih većih tvrtki koje još uvijek uspješno posluju, a osnovani smo još 1956. godine. Sigurno je da velik dio naših tvrtki nije bio spreman na konkurenciju koja je došla izvana, najprije sa zapada, a imala je veći kapital.


Uvoz radnika


Je li propast građevine ipak velikim dijelom uzrokovana i načinom poslovanja iz devedesetih godina i s početka dvije tisućitih, iza kojeg se još vuku financijski repovi zbog preplaćivanja radova na autocestama i drugim poslovima i mutnih ugovora između investitora i građevinara koji nisu imali puno veze s tržišnim poslovanjem pa kad je to stalo, stala je i građevina?


– Sigurno je i to jedan od razloga. Mi tada nismo bili zadovoljni jer nismo mogli sudjelovati u brojnim velikim projektima, naprosto nismo imali šanse, a gledano iz današnje perspektive, ispalo je da je bolje što nismo bili u njih uključeni, nego smo se držali manjih poslova i nemamo repova za sobom.


Uza sve probleme o kojima smo razgovarali, a koje je donijela energetska kriza i inflacija, građevinu i dalje ozbiljno muči problem nedostatka radne snage. Kako ga rješavate, uvozom radnika?


– To je i dalje ogroman problem. Od naših devetsto zaposlenih, gotovo četiri stotine su stranci. Najbrojniji među njima su i dalje zaposlenici iz Bosne i Hercegovine, iako njihov broj, kao i broj domaćih radnika stalno pada. Raste broj radnika iz Turske, Nepala, Indije, u zadnje vrijeme i Uzbekistana i drugih zemalja iz cijelog svijeta. Takva struktura zaposlenika donosi određene probleme. U prvom redu jezične barijere, što značajno otežava komunikaciju. S radnicima iz Turske, a imamo ih šezdesetak, morali smo dovesti i turske inženjere, kako bi stvari mogle funkcionirati, jer ogromna većina tih radnika iz istočnih zemalja ne govori niti jedan strani jezik.


Idemo li k tome da, kao u zemljama zapadne Europe, u građevinarstvu kao fizički zahtjevnom poslu, više praktički neće biti domaćih radnika?


– Nažalost, na dobrom smo putu. Naše školstvo nije napravilo nikakav pomak po tom pitanju, iako potreba za radnicima itekako postoji. Škole su nam prazne, nitko se ne upisuje u strukovna zanimanja, ni inženjera nemamo dovoljno, iako svi koji završe građevinsku školu i fakultet bez problema nalaze posao. Stranih radnika za sad uspijevamo naći dovoljno, što se tiče broja. Vjerujem da će tako i ostati jer za velik dio radnika iz azijskih zemalja naše plaće su dovoljno primamljive da dođu ovdje raditi. Problem je, međutim, kvaliteta te radne snage, s kojom učinkovitost opada. S tim onda raste i cijena rada jer za isti posao trebamo više radnika nego prije, ako ga želimo odraditi. Na državnoj razini treba poraditi i na usmjeravanju mladih ljudi, srednjoškolaca, ka studijima građevine, strojarstva i sličnima. Imamo posebno izražen problem nedostatka gradilišnih inženjera. I od ono malo studenata što imamo, još manje ih se odlučuje raditi na gradilištu, odnosno izvođenju radova. Više su usmjereni ka projektiranju i uredskim poslovima. Kada tražimo inženjere za gradilište, iako im nudimo dobre uvjete i usmjeravanje ka toj vrsti posla uz stalno usavršavanje, događa nam se da na natječaju za posao ne dobijemo niti jednu prijavu. To nas primorava da zapošljavamo inženjere iz BiH kojima je opet razina plaća u Hrvatskoj primamljivija od onoga što mogu zaraditi kod kuće i koji sa zadovoljstvom dolaze raditi kod nas, pri čemu govorimo i istim jezikom, što i njima i nama olakšava posao. Svakako trebamo usmjeravati mlade ka tehničkim zanimanjima, jer ona imaju budućnost i u njima će uvijek biti posla.


Kakva je budućnost građevinarstva u Hrvatskoj? Ima li je uopće?


– U svakom slučaju bit će izazovna. U velikim tvrtkama imamo formirane odjele koji se bave ljudskim resursima pa možemo doći do kadrova, makar i iz inozemstva, ali za male i srednje tvrtke taj će izazov biti sve veći.


GP Krk opstao zbog bodulskog opreza i štedljivosti

I GP Krk je nerijetko bio prozivan na lokalnoj razini, kao tvrtka koja je privilegirana u dobivanju poslova na razini Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i drugih jedinica lokalne samouprave u njoj. Posebno zbog čestih naknadnih troškova u visini dvadesetak posto od prvobitnog ugovora?


– Uvijek postoje priče i prozivke, ali činjenica da smo još uvijek tu i da uspješno poslujemo pokazuje da je GP Krk korektna tvrtka. Trudimo se zaista biti maksimalno korektni jer u konačnici ovo su prostori na kojima živimo i radimo.


Kako ste onda vi opstali, a velike i puno »jače« tvrtke nisu?


– Bili smo uporniji. Uspjeli smo i zbog toga što smo Boduli, zbog naše poslovične bodulske štedljivosti i opreza. To je sigurno doprinijelo opstanku. Sigurno nam je pomoglo i to što smo orijentirani ka vertikalno ustrojenoj proizvodnji, tako da sami proizvodimo sve što možemo – kamen, beton, asfalt, gotove betonske proizvode i tako dalje, što nam omogućava da radove kakvima se bavimo, od početka do kraja izvedemo vlastitim snagama i sa svojim materijalom. To nam je uvelike olakšalo poslovanje i omogućuje nam da i u sadašnjim otežanim okolnostima ipak poslujemo. Nismo u tolikoj mjeri ovisni o dobavljačima i ne moramo pristajati na nikakve možda i ucjene s njihove strane. Dosta velikih firmi nikad nije imalo vlastitu proizvodnju, jer su dobro poslovali i bez toga, što je također vjerojatno utjecalo na njihovu propast. Kao mala firma s otoka, u usporedbi s nekadašnjim gigantima, nismo si mogli priuštiti da radimo na takav način, nego smo sve morali sami. Takvu praksu s otoka prenijeli smo i na kopno, kad smo se počeli širiti, što nam je uvelike pomoglo da opstanemo.