Dokumentarni film »Jasenovac-istina« redatelja Jakova Sedlara i scenarista Hrvoja Hitreca, u kojem se na temelju do sada nepoznatih dokumenata govori o zločinima u logoru Jasenovac za vrijeme ustaške vlasti u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od 1941. do 1945., te o zločinima komunističkih vlasti u tom logoru od 1945. do 1951. godine koji su, kako se tvrdi u filmu, bili prešućivani.

»Jasenovac je bolna točka u Hrvatskoj povijesti jer se u tom logoru desio zločin, ali ne samo u dijelu koji je nama pripisivan kao dio kolektivene krivnje, nego i u događanjima u logoru nakon 1945. godine, o kojima u filmu svjedoče dvojica slovenskih partizana, koji su bili čuvari u tom logoru nakon Drugog svjetksog rata i koji tvrde da je logor zatvoren tek 1951. godine,« rekao je Sedlar obraćajući se nazočnima u prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, gdje prikazan film.

O događanjima u jasenovačkom logoru u razdoblju od 1945. do 1951. desetljećima se nije ništa znalo, rekao je.

»Kad nam se prigovara da govorimo o ustašama i partizanima onda je razlog taj jer te stranice hrvatske povijesti još nisu zatvorene a nama je nametnuta kolektivna krivnja. Moja i Hitrecova želja je da ovim filmom ispričamo priču što je moguće bliže istini«, poručio je Sedlar.

»MI smo učeni da je Stepinac zločinac, a Tito jedan od najvećih državnika u svijetu i da je Jugoslavija savršena tvorevina, a pokazalo se da je sve to laž,« poručio je Sedlar.

Rekao je i da je Slavko Goldstein »bijesno« reagirao na jedan podatak iz filma, odnosno na pismo Ante Pavelića tijekom Drigog svjetskog rata upućeno Mili Budaku.

»Mi smo to pismo dobili prije nekoliko dana i u njemu Pavelić, između ostalog, moli Budaka da, neovisno o zakonima i što su mnogi Židovi protivnici zakona, napravi sve da Židovska bogoštovna općina kontinuirano radi. Nakon toga u filmu slijedi komentar ‘Pavelić nije tražio zatvaranje Židovske općine, a Ivo i Slavko Golstein jesu u neovisnoj Hrvatskoj.’ I sad on (Goldstein) i takvi ne mogu se pomiriti sa činjenicama. Mi ne lažemo, nego samo iznosimo činjenice,« kazao je Sedlar.

On smatra kako će ovaj film potaknuti mnoge diskusije, a autorima filma, dodao je, i jest stalo da se potakne diskusija »na temelju argumenata, a ne laži.«

Sedlar je najavio kako će nakon nedavne svjetske premijere u Tel Avivu ovaj film biti prikazan u više gradova u Hrvatskoj te Hrvatima u dijaspori diljem svijeta.

»Ovaj ćemo film također prikazati i u Muzeju Holokausta u Washingtonu, te u jednom Židovskom centru u New Yorku, a prevest ćemo ga i na više stranih jezika. Osim toga film će biti dio biblioteka mnogih sveučilišta,« istaknuo je Sedlar.

U jednosatnom dokumentarnom filmu citiraju se broji dokumenti kao izvori u kojima se iznose podaci da je broj žrtava u »ustaškom logoru Jasenovac« bio od nekoliko desetaka tisuća do nekoliko stotina tisuća. Kritizira se Antu Pavelića da je napravio »katarsrofalnu grešku što su u NDH primjenjivani Hitlerovi rasni zakoni,« ali se citira i Pavelićevo pismo upućeno Mili Budaku u kojem ga upozorava da se u Jasenovcu Maks Luburić »ponaša neprikladno« te ga poziva da se zauzme na popravljanju Luburićevog ponašanja u tom logoru. U fillmu se navodi da su u ustraški logor Jasenovac dovođeni Židovi, Srbi i Romi, ali i Hrvati, te da su u njemu ubijani »lijevi HSS-ovci i hrvatski intelektualci.«

Tvrdi se da je jugoslavensko zrakoplovstvo po Tiotovoj zapovjedi bombardiralo logor Jasenovac u ožujku 1945. gdoine, ali da se to prešućuje. Također se prenose izjave dvojice čuvara Jasenovačkog logora u razdoblju nakon Drgog svjetskog rata, od kojih je jedan rekao kako je taj logor »bio strašan i zatvoren tek 1951. godine.«

»Komunisti su u partizanskom logoru Jasenovcu nakon završetka Drugog svjetskog rata likvidirali više ljudi nego što je likvidirano u ustraškom logoru Jasenovac. Tito nikad nije posjetio Jasenovac jer je znao što se u njemu događalo,« jedna je od tvrdnji iznesena u dokumentarno filmu »Jasenovac-istina.«

U fillmu se navodi kako u Hrvatskoj nitko nije odgovarao za komunističke zličine te da i danas u Hrvatskoj ima političara koji doprinose zataškavanju komunističkih zločina. Pritom su spomenuta dvojica bivših hrvatskih predsjednika, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, te Milorad Pupovac. U filmu se navodi kako u Hrvatskoj postoje i novinari koji prikrivaju komunističke zločine te su u tom kontekstu navedena imena Miljenka Jergovića, Viktora Ivančića, Jurice Pavičića, Ante Tomića, Predraga Lucića, Davora Butkovića, Borisa Dežulovića. Film završava porukom kako hrvatskom narodu treba zbiljska pomirba na temelju istine o zločinima koje su počinila dva totalitarizma, nacizam i komunizam.