Građani se i u važnoj izbornoj, 2011. godini ponovo susreću s potrošenim temama i podjelama iz dva politička bloka, pa frustrirani nepostojanjem pravog takmaca SDP-u i HDZ-u, ne čudi da se čak četvrtina glasa
Koliko god se anketari trudili, vabili i mamili, nema te ankete ili istraživanja javnog mnijenja u kojemu se barem jedna četvrtina ispitanih smatra politički neopredjeljenom.
Bilo da je riječ o izbornoj godini, kao što je ova 2011. u koju smo upravo stupili, ili o redovitim istraživanjima rejtinga stranaka, postotak je uvijek isti – gotovo 25 posto građana ne želi se opredijeliti za postojeća dva bloka, HDZ-ov i SDP-ov, i to je za Hrvatsku trajno stanje.
U godini uoči parlamentarnih izbora na kojima se – realno govoreći – očekuju velike političke promjene, zapravo se famozna priča o bipolarizaciji hrvatske političke scene još dodatno zacementirala
Građani obično u takvim anketama ističu da postojeće blokove smatraju potrošenima na uvijek istim temama, temama koje najčešće završavaju u sferi klasične podjele na ljevicu i desnicu u prvom činu, a potom na, ajme majko, partizane i ustaše u drugom činu, prije nego u trećem opali puška…
Stranačka bipolarizacija
Šalu na stranu, u godini uoči parlamentarnih izbora na kojima se – realno govoreći – očekuju velike političke promjene, zapravo se famozna priča o bipolarizaciji hrvatske političke scene još dodatno zacementirala.
Danas je potpuno jasno da će HDZ na predstojećim izborima u startu moći računati na suradnju, vjerojatno već i predizbornu koaliciju s HSS-om. Nekada slavna uloga HSS-a kao jezičca na vagi, potrošila se.
Danas SDP i ne želi HSS uza se, a niti »seljaci« s Josipom Friščićem na čelu ne iskazuju ni najmanju ambiciju da se pokušaju vratiti u ekipu lijevoga centra. Tako je blok desnog centra HDZ-a i HSS-a zapravo učvršćen, jasnoćom tog odnosa.
S druge strane, Savez za promjene, dakle Kukuriku koalicija SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a, nakon gotovo dvije godine svog postojanja kao neformalnog saveza, u javnosti je percipiran kao poprilično homogena zajednica, kojoj istraživanja javnosti dodatno sinergijskim efektom podebljavaju vjerodostojnost.
Čak i unatoč povremenom curenju informacija, koje govore da još postoji opcija samostalnog nastupa ovih četiriju stranaka, više-manje je svima jasno, a naročito onima na Ibleru kao nositeljima saveza, da bi takva taktika srušila povjerenje javnosti u Kukuriku ekipu.
Birači sada očekuju da oporba izađe zajedno, da se uspješno dogovore o svemu prije izbora, a naročito – nakon, kad se očekuje njihova pobjeda. U tom smislu, dva su bloka, moglo bi se reći, danas egzaktna i konzistentna. Ali, tko bi mogao činiti alternativu, onaj famozni treći put, i što bi on ustvari bio – a na granici je da već postane moderni urbani mit?!
Igra na sve ili ništa
Treći put bi mogao biti HSLS. Jer, jedina od svih relevantnih političkih stranaka koja je najavila da će na izbore samostalno, izvan postojećih blokova, jest Hrvatska socijalno liberalna stranka.
Darinko Kosor napustio je Vladu zbog nedostatka vizije i programa premijerke Jadranke Kosor, ali i afera koje ju prate, i danas tvrdi da je njegova stranka dovoljno snažna i uvjerljiva ne samo da autonomno prijeđe izborni prag, već i da postane treći važan politički faktor.
U tom cilju, HSLS pokušava zaigrati veliku igru, tu je već Dražen Budiša, pa se spominje čak i angažman popularnog guvernera Željka Rohatinskog. Takve najave s guvernerom su dosad uvijek završavale kao novinarska patka, no pokazuju jedno – Darinko Kosor će pokušati privući jaka i etablirana imena, primjerice odvjetnika Marijana Hanžekovića, a to je svakako dokaz njegove velike ambicije i uvjerenja u snagu HSLS-a. Kosor je dosad, otkako je HSLS izašao iz Vlade, ali i Sabora posljedično, odigrao hrabro – na sve ili ništa.
No, premalo se zna o tome što bi treći put u njegovoj režiji zapravo trebao, ili mogao biti. Poznata je samo velika želja da se to postane. A uz dovoljno upornosti, možda se i uspije. Ako ne 2011., možda 2015. godine – to bi bio pravi dokaz upornosti i volje.
Treći put bi mogao biti i niz nezavisnih lista, odnosno pojedinaca. Hajde, da prevedemo, tajkuna, ili onih iza kojih tajkuni stoje. To su Željko Kerum, Milan Bandić (iza kojega također stoji velik kapital), ili Plinio Cuccurin s Ladonjom.
Nitko od njih ne krije da želi u Sabor – svatko iz svojih motiva. Kerum želi učvrstiti poziciju u Splitu i, ako bude imao dovoljno rođaka da ih angažira na izborima bilo na listi, bilo pred glasačkim kutijama glas po glas, možda i uspije ući u parlament.
Milan Bandić zacijelo misli da može postati vladarom Hrvatske, iako su predsjednički izbori rekli nešto posve drugačije, a Plinio Cuccurin želi preko Zagreba do Pule, točnije rečeno do Pazina– do fotelje istarskog župana.
Novi lideri
Dva su politička bloka, SDP-ov i HDZ-ov danas egzaktna i konzistentna
Primjerice, Hrvatski laburisti Dragutina Lesara, koji po zadnjim anketama samostalno prelaze prag i osvajaju mjesto zastupnika. Ali, opet je riječ o izdvojenom slučaju, utoliko što je riječ o stranci koja praktički na uspjeh samo može računati na Lesarovom području, dakle u varaždinskoj i međimurskoj izbornoj jedinici.
Slično je i s HDSSB-om; prezirali ulogu Branimira Glavaša više ili manje, s KPD Zenica bluesom ili bez njega, HDSSB je u jednom velikom dijelu Hrvatske nezaobilazan faktor.
I njihovi će zastupnici činiti dio nekog novog trećeg bloka, između HDZ-a i SDP-a, no to ni u njihovu slučaju ne znači da se radi o novoj ideologiji trećeg puta, kojega uostalom nitko od nabrojanih (osim možda Lesara) ni ne pokušava definirati osim što se, gotovo pa fizički, želi smjestiti u klupe između dva bloka.
Treći put bi mogla biti i neka šira koalicija sastavljena od manjih stranaka: zdesna, savez raznih hrvatskih stranaka prava, 1861., čistih i sličnih, kakav je nedavno i oformljen, a slijeva Akcija socijaldemokrata i niz umirovljenika, također odnedavno ustanovljen kao koalicija »Umirovljenici zajedno«. Ali, pošteno govoreći, to su varijacije na temu. Sve što oni nude, već imamo u SDP-u i HDZ-u, a pritom još i znamo da nećemo baciti svoj glas u vjetar glasajući za takve marginalce.
Političke zablude
Treći put bi mogao biti i jedan čovjek – Stipe Mesić možda, ili neka slična figura snažnog imena i prezimena. Jer, Mesić je, primjerice, uvijek i bio treća opcija, dalek od nacionalističkoga u HDZ-a, ali gotovo jednako toliko dalek i od SDP-ovih zabluda i praktičnih pogrešaka u dnevnoj politici.
Treći put bi mogla biti i neka šira koalicija sastavljena od manjih stranaka: zdesna, savez raznih hrvatskih stranaka prava, 1861., čistih i sličnih, kakav je nedavno i oformljen
No, čak je i Stipe Mesić shvatio da je Stipe Mesić već pomalo vremešan, i da je njegovo vrijeme prošlo. Probni baloni su naišli na loš odjek, i što se mora, nije teško – penzija je ipak tu. Hoće li se pojaviti kakav sličan politički projekt, zasad je teško naslutiti.
Treći put bi vjerojatno mogao biti još poneko – po nekima i sindikati, ukoliko bi se masa nezadovoljnika u Hrvatskoj trgnula u traženju pravde u društvu. Ali sada se već teže sjetiti tko još. I s kojom platformom, koja još nije izmišljena i primjenjena.
Čak i ako zamislimo da bi sve pobrojane grupe, stranke i pojedinci u budućem Saboru i osvojile, svaka u svojoj jedinici i svaka na svom partikularnom interesu, relativno značajan broj mandata, to opet ne znači da bi Hrvatska dobila treći put.
