Zadnji dan 2020. godine, znakovito – 29. veljače koji se događa svake četvrte godine, mogao bi biti jedan od onih datuma koje ćemo pamtiti kao iznimne, posebne u hrvatskoj povijesti. Iako natopljen i svim frustracijama koje obuzimaju Hrvatsku kroz njezinih trideset godina demokracije, ili četvrt stoljeća slobode, Brodski Stupnik i groblje sv. Ante tog će dana sasvim sigurno biti mjesto apsolutno unikatnog ozračja. Iako je teško bilo koju sahranu definirati ponosnom, ova, prijestupnog 29. veljače u 14 sati, mogla bi biti baš to – mjesto posebnog pijeteta ali i, kako to “Kazalište” kaže – dan ponosa i slave. Sahrana o kojoj govorimo jednog je od najvećih heroja Domovinskog rata, Žarka Manjkasa Crvenkape.

Heroja Vukovara pronalazak čijih posmrtnih ostataka na žalost nije dočekala njegova majka kojoj je od pogibije sina to bila – jedina želja. Da bi došlo do sahrane kakvu zaslužuje svako ljudsko biće trebalo je naime skoro onoliko koliko je i hrvatske demokracije, nešto manje od 29 godina. Crvenkapa je, da je živ 10. kolovoza proslavio bi 53. rođendan, bio dio fascinantne epopeje Domovinskog rata poznate i kao Štafeta smrti. Domoljub koji je odmah nakon prvih naznaka rata pristupio Hrvatskim obrambenim snagama, HOS-u, kasnije i HV-u čiji je bio satnik, bez razmišljanja hita put hrvatskog istoka, put obrane Vukovara. Zahvaljujući iznimnoj hrabrosti i slozi, sa svojim suborcima zaustavlja na vukovarskom i bogdanovačkom dijelu istočnohrvatske bojišnice mnogostruko jačeg neprijatelja. Nevjerojatna je tako priča u kojoj je svojim prvim hicem u životu iz ručnog bacača uništio neprijateljski tenk.

– Žarko je bio istodobno koliko miran, skoro i povučen mladić iz zagrebačke Gornje Dubrave, toliko i društven, omiljen. Kako svojedobno u školi, tako i među suborcima na vukovarskom ratištu. Bio je i nevjerojatno hrabar što je pokazao njegov ratni pute, na žalost i posljednja epizoda tog puta poznata kao Štafeta smrti, priča nam o jednom od svojih najdražih suboraca njegov ratni zapovjednik Damir Radnić, jedan od osnivača HOS-a, danas pukovnik HV-a u mirovini koji živi u Puli.

Na žalost koliko bili hrabri i uspješni, u zadnjim danima obrane Vukovara ostali su u okruženju. Točnije, Crvenkapa i suborci su tijekom rujna i listopada bili jedni od aktera poznate Bitke za Bogdanovce. Protivno svim u znanosti publiciranim zakonitostima ratovanja, čak su 40 dana uspješno odolijevali napadima JNA, jedne od tehnički najmoćnijih vojski toga doba! I nanosili joj silne štete u čemu se Crvenkapa svojom staloženošću i preciznošću posebno isticao. Na žalost, snage i naoružanja je nestajalo, ostali su u okruženju. Jedini put u slobodu bio je preko – minskog polja. I tada dolazi do jedne od najimpresivnijih epizoda Domovinskog rata: pada odluka o Štafeti smrti. Manjkas i njegovi suborci odlučuju da će, jedan po jedan, prolaziti minsko polje kako bi otvorili put civilima! Kad netko od njih nagazi na minu, slijedi drugi. I tako dok se ne pređe minsko polje i otvori put u slobodu za desetke civila kojima je taj put prema Vinkovcima bio jedina nada. Crvenkapa je prvi krenuo u toj Štafeti. Na žalost mina i smrt bili su jači.

Bio je 11. dan mjeseca listopada 1991. godine, a hrvatska je sloboda bila – jako, jako daleko. Ali upravo ta epizoda rata koju je predvodio Crvenkapa bila je onaj nevjerojatno snažni poticaj što je do kraja pobudio inat. I pokrenuo neke mnogo veće i značajnije sile, one koje ne mogavši ih spoznati u svojoj prolaznosti pripisujemo – Bogu. Biti toliko hrabar da se radije krene u Štafetu smrti no da se ugleda iscereno lice neprijatelja kojem bi u suprotnom dopali šaka, ide u red onih nevjerojatnih stanja svijesti koje naprosto moraju djelovati i na više, nebeske sile.

– I danas mi krenu suze kad navru sjećanja na Crvenkapu. Ne “samo” što je bio vrhunski ratnik, bio je i uistinu nevjerojatan čovjek. Silna ljudina. Založiti sebe, svoj život, jer odlazak u minsko polje preživljavanju ne daje gotovo nikakve šanse, da bi se omogućio spas civilima svakako je jedna od najznačajnijih i najhumanijih epizoda u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, ističe nam Lujo Soldić, također heroj obrane Bogdanovaca, danas stanovnik Kostrene.

Ali – zbog čega se nadamo da će zadnji dan veljače, prijestupne 2020. godine, biti upamćen s posebnim ponosom? Zbog toga što će se u Brodskom Stupniku, mjestu iz kojeg potječe dio Crvenkapine obitelj koja je u godinama industrijalizacije napustila zemlju i nastanila se u najponosnijem zagrebačkom kvartu, uvijek strasnoj Dubravi, okupiti veteranska ekipa, redom hrabri dragovoljci iz 1991. godine. Većina ih je danas, kao što su to bili i prve ratne godine hrvatskog puta u slobodu, okupljena i unutar navijačkih skupina. Prednjačit će dakako BBB čiji je jedan od prvih članova bio i Crvenkapa, ali neće nedostajati ni Armade​, Torcide, Kohorte, Ultrasa. Svi su se oni uostalom već oglasili, istog časa kad su pronađeni Manjkasovi posmrtni ostaci, a nemalo će ih put Stupnika. Početno okupljanje je iza 10 sati u Dubravi, ispred spomen obilježja Crvenkapi, da bi se u 11 sati krenulo put Slavonije. Baš kao nekad.

A ono čemu se nadamo trebala bi biti poruka. Moćna i jasna. Sadržaja što je danas potrebniji no ikada: prestanimo se međusobno mrziti. Demokracija, ljubav prema pojedinom klubu, regiji ili gradu može, zapravo i mora, izazvati želju za nadmetanjem, ma može i gruba riječ u žaru borbe pasti, ali nikad, baš nikad ne bi smjelo dolaziti do mržnje. Hrvatsku je slobodu, simbolički iskazanu upravo putem Štafete smrti, izvojevalo zajedništvo. Ne isključivost. Ne mržnja. Jer, ako nismo u stanju povući crtu ispod koje se ne ide, odnosno razdjelnicu iznad koje nam je jasno kako smo svi slični i jedinstveni, čemu sve? Čemu smrtno Crvenkapino ranjavanje na vlažnim, hladnim listopadskim poljima Bogdanovaca? Za što je nestalo više od 15 tisuća hrvatskih ljudi? Čemu godine bitke, čemu sva požrtvovnost ako nam danas Hrvatsku imaju definirati podjele do granice mržnje?

– Crvenkapa se bez razmišljanja i straha otputio na istok Hrvatske kako bi zajamčio slobodu, neovisnost i demokraciju za zemlju i njezine ljude koje je volio iznad svega. Za to je dao ono najvrjednije što imamo – život. Nismo sigurni da bi bio sretan kad bi danas vidio za što se borio, zaključuju istaknuti dragovoljci Radnić i Soldić.

Crvenkapine će kosti ove prijestupne subote konačno naći svoj mir. Samo o nama ovisi hoće li se to dogoditi i s njegovom dušom. Nismo valjda toliko prokleti da ćemo ignorirajući i Crvenkapinu žrtvu nastaviti s bezumnim i nadasve besplodnim, jalnim i jadnim svađama, podjelama. Učinimo li to, učinit ćemo prokletstvo zbog kojeg će Crvenkapa svakog dana naših nedoraslih svađa i njima izazvane mržnje, iznova i opet iznova morati u – Štafetu smrti.