Vještina pregovaranja stranačkih lidera odredit će im političke sudbine

Ružin i Piculin eurogambit za Milanovića i Karamarka

Jasmin Klarić

Priča o europskim izborima ubrzo će poroditi nekoliko bitnih, gotovo pa strateških odluka o tome tko će s kim i kako krenuti u bitku za vlast naredne godine

Teško se doista sjetiti kad se neka izborna kampanja pripremala u ovoliko histeričnoj atmosferi u kojoj je ovih dana zavaljana cijela država, koja kao da je postala taocem karaktera ljudi na vlasti i u opoziciji, (pre)nabrijanih medija i javnosti do krajnosti iziritirane činjenicom da se, izgleda, još jednom svjetlo na kraju tunela pokazuje ne kao izlaz, već kao nadolazeći vlak.  

 Afere i »afere« se s obiju strana političkog spektra redaju svjetlosnom brzinom, a za obje najjače koalicije najpipkaviji predizborni posao – slaganje izbornih lista – tek slijedi.


I iz ove perspektive je doista teško vidjeti kako će se izbjeći unutar i međustranačke drame golemih razmjera u bitci za Bruxelles (i Strasbourg).


Za tako nešto bi trebala nevjerojatna doza račanovskog strpljenja i nitroglicerinski osjetljive pregovaračke vještine, što je prilično nespojivo s dosad iskazanim karakteristikama osobnosti dvaju lidera najvećih stranačkih blokova.  

Europski rezultat neopisivo bitniji


Šteta je samo što će očito natezanje Kukuriku i Antikukuriku koalicije, te grozničavi pokušaji novih igrača da se afirmiraju baš na euroizborima u potpuno drugi plan baciti najvažnije sveeuropsko biranje u povijesti: po prvi put će naime birači u svim članicama Unije birati sastav Europskog parlamenta koji će imati značajnu ulogu u donošenju propisa koji će definirati i svakodnevne živote sviju nas.




Ukratko: iako je zanimljivo i za odnose snaga na političkoj sceni donekle i bitno hoće li ovaj put pobjedu odnijeti Milanović ili Karamarko, neopisivo je bitnije tko će imati većinu u EU parlamentu, socijalisti, demokršćani ili neka treća kombinacija.


Prevedeno na hrvatski, euroizbori su po značenju na razini parlamentarnih, a odnos Milanović-Karamarko u večer 25. svibnja je jednako bitan kao rezultat izvanrednih izbora za mjesto načelnika omanje općine u zemlji u odnosu na to tko će sastaviti Vladu u Zagrebu. 


  Međutim, usijana stranačka atmosfera u Hrvatskoj već sad svaki podrhtaj na Markovom trgu dočekuje drhteći od iščekivanja, tako da će se rezultati euroizbora ipak iščitavati prvenstveno kao najpreciznija anketa trenutne snage bitnijih igrača domaće politike.   I tu odmah valja vrlo jasno napraviti podjelu; bez obzira na pad popularnosti najjačih stranaka, bez obzira na sve veći odijum javnosti prema uspjesima HDZ-a i SDP-a u vođenje Hrvatske od 90. naovamo (pri čemu se naravno uglavnom ne uzima u obzir da su prvi uglavnom vladali sami i triput duže od drugih), njihove svibanjske brojke ostat će daleko, daleko iznad bilo koga tko dohvati treće mjesto.

Posljednja anketa daje drugoplasiranom HDZ-u preko 300 posto glasova više nego trećoj najjačoj stranci (Hrvatskim laburistima). Takve razlike se stižu ili nikad, ili u dugim, dugim vremenskim periodima. Ili za vrijeme revolucije. Ali u tom slučaju ankete među biračima i nemaju nekog pretjeranog smisla. 


  No, to ne znači da će u »Ligi za ostanak« biti nezanimljivo. Mogu li laburisti opet uzeti koju EU fotelju, ili će novi igrači (Savez za Hrvatsku, Gabrić s vjerojatno HSLS-om, Orah Mirele Holy ili neka eventualna Bandićeva kombinacija) oteti dio kolača – odlučit će itekako o budućim putanjama koalicija, stranaka i političkih karijera mnogih koji bi vrlo lako krajem 2015. godine mogli biti u prilici da odluče tko će skupiti parlamentarnu većinu (pozicija tzv. »kingmakera«) i voditi zemlju do (skoro) kraja desetljeća.  

Slučaj Picula


Centralna dilema euroizbora u Hrvatskoj u ovom trenutku je ipak slaganje dviju najvećih lista. Kukuriku lista je gotovo potpuno poznata. Osim najosjetljivije točke – mjesta za Tonina Piculu.


Agilni SDP-ov eurozastupnik je, podsjetimo, na prošlogodišnjim izborima pomeo konkurenciju. Iako su u kolektivnoj memoriji ti izbori ostali zapamćeni kao »oni na kojima je trijumfirala Ruža«, Picula je od Tomašićke dobio gotovo dvostruko više glasova i bio kandidat s uvjerljivo najviše preferencijskih glasova na svim izbornim listama.


Ovog trenutka nije sigurno hoće li uopće biti na mjestu na listi koje bi mu jamčilo ulazak u europski parlament (ne osvoji li opet golemi broj preferencijskih glasova, što će ipak biti malo teže ovaj put). Naime, na prvom mjestu će biti Neven Mimica. Drugo je upitno.


Treći je Radoš iz HNS-a, četvrti Jakovčić (IDS). Kako se povela priča o nedostatku žena na vrhu Kukuriku liste, sve glasnije se priča o tome da bi druga mogla biti Biljana Borzan. Šampion s prošlih izbora, Picula, bi tako u najbolju ruku sletio na peto mjesto.


Prilično ponižavajuća situacija za njega, a za Milanovića vrlo osjetljiva jer je javna tajna da odnosi njih dvojice nisu najbolji, pa bi guranje Picule nadole bilo shvaćeno kao njegov (još jedan) obračun s onima u stranci koji mu se usude suprotstaviti. »Win-win« situacija je teško zamisliva, tako da će se Milanović (i Picula) morati pomiriti i s time da će biti mnogo nezadovoljnih konačnom odlukom.  

Slučaj Ruža


Ipak, pitanje Picule na ljevici je luk i voda za dramu koju ima Karamarko. Kod slaganja njegove liste, koju odnedavno ugrožava i HDSSB-ov Savez za Hrvatsku, ima svega: i Ante Pavelića i Europske pučke stranke i prijetnji izlaskom iz koalicije i nadmetanja dvije političke dive s elementima političke sapunice…  

Zanimljivo, i tu je najveći problem pozicioniranje najveće zvijezde prošlogodišnjih euroizbora s njihove liste, Ruže Tomašić. Europska pučka stranka, politička obitelj HDZ-a, nediplomatskim je rječnikom i javno zatražila od Karamarka da Ružu ne stavlja na svoju listu, zbog njenih radikalnih političkih stavova koji su suprotni vrijednostima koje zastupa EPP.


Ovoj ne pada na pamet da se povuče, samo koji dan nakon packi Karamarku iz Bruxellesa, u Australiji je držala javnu tribinu u prostoriji na kojoj je, iznad pozornice, visila slika ustaškog zločinca Ante Pavelića. 


  Zasad se ipak čini da se Karamarko neće odreći Ruže, pa se čeka odgovor Bruxellesa. No, to je tek »pola mise«. Predsjedniku HDZ-a je šef HSS-a javno zaprijetio napuštanjem koalicije ne bude li njihova Marijana Petir ispred Ruže Tomašić, a na želju Marijane da bude ispred nje Ruža odgovara: »Znam da bi Marijana Petir htjela biti ispred mene, ali i ja bih željela dosta toga u životu«. Za naslutiti je, dakle, da bi ova priča mogla imati još »feferonskih« nastavaka. 


  I tako će, naposlijetku, priča o europskim izborima već u narednim danima poroditi nekoliko bitnih, gotovo pa strateških odluka o tome tko će s kim i kako krenuti u bitku za vlast naredne godine. Dakle, o tome koliko će Karamarko i Milanović ovih dana biti vješti pregovarači neće ovisiti samo rezultat bitke za EP, već i sastav i snaga »vojske« s kojom će krenuti u veliki boj 2015. godine. Boj koji će zasigurno biti odsudan za političku karijeru obojice.