Njezini najmiliji – suprug i sin vječni mir našli su na riječkom gradskom groblju Drenova. Tamo počivaju Igor Kačić, najmlađa žrtva pokolja na Ovčari i otac mu, Petar Kačić, zapovjednik obrane Sajmišta. Ona je Irena Kačić čiju životnu priču ne bi nitko poželio proživjeti. Priča je kao i mnoge koje je ispričao ratni Vukovar, potresna i protkana mnogim isplakanim i neisplakanim suzama. Irena je priča godinama, jer kako reče – te se priče moraju pričati, da se nikad ne zaboravi zvjerstvo i neljudskost, da njihovi protagonisti ostanu zapamćeni i da istina pobijedi svaku laž izrečenu i vezanu uz stradanje Vukovara.

Godine neizvjesnosti

I priča Irena ruku sklopljenih u krilu, pogleda uprtog u daljinu u kojoj stanuje sve tužno i ružno koje može zadesiti neko ljudsko biće, jer ne kaže se uzalud da nema goreg nego kad roditelj pokopa dijete. A ona je svog Igora k tome još i godinama tražila nikad ne gubeći nadu da će ga naći.

– Kćeri i ja smo išle na svaku razmjenu zarobljenika nadajući se da ćemo ga ugledati. Nažalost, kad je ta nada izblijedila, jedini cilj u životu mi je bio naći Igora i dostojno ga otpraviti u vječni mir. Godinama je trajala ta neizvjesnost, a onda je došao i taj dan kad su nas nazvali da dođemo dati krv kako bi se utvrdilo srodstvo. To se dogodilo nakon što je otkrivena masovna grobnica na Ovčari. Tad je sve postalo kristalno jasno. Taj se poziv dogodio negdje ujesen, a onda je u veljači uslijedio i poziv iz Crvenog križa s upitom kad bi mogli doći do nas. Odgovorila sam protupitanjem – našli ste Igora, a glas s druge strane samo je izustio »da«.

I tu Irena zastaje u priči. Tišina jednog riječkog stana prerasta u tišinu koja vrišti. Zapravo u tim trenucima muka čuješ neizgovoreno, osjetiš miješanje beskrajne boli i tuge s olakšanjem što je potraga okončana i što će Igor, a i njegova obitelj konačno naći mir.

– Pet ili šest obitelji tad je krenulo u Zagreb na identifikaciju. Pokazali su mi Igorove stvari – jaknu, hlače, ono što je imao na sebi za našeg zadnjeg zajedničkog trenutka, za našeg rastanka ispred vukovarske bolnice. U džepu je Igor imao drvenog delfina koji je izrezbario za dugih noći i dana koje smo proveli u skloništu i zlatni privjesak na kojem je pisalo Igor. Pitali su me želim li vidjeti tijelo svog sina. Odgovorila sam – ne. Želim ga u sjećanju zadržati onakvim kakav je bio, a bio je predivno dijete, prepun dobrote i talenta za umjetnost. Želim u sjećanju imati sve faze njegovog odrastanja, od vremena kad se rodio, kad sam ga uspavljivala, spremala u školu, kad smo se smijali, kad smo živjeli normalan život kakav svako ljudsko biće zaslužuje. Te uspomene želim nositi, ta sjećanja želim imati i zato nisam željela vidjeti sina, sa suzama u očima koje »tiho plaču« već godinama kazuje Irena.

Obitelj Kačić prije rata / privatna arhiva, presnimka V. KARUZA

Došle s vrećicom

Igor je rođen 23. kolovoza 1975. godine, zajedno sa Silvijom, sestrom blizankom koja i dandanas ima posljedice vezane uz ratnu tragediju koja je pogodila njezinu obitelj.

– S blizancima je to drugačije, jače su vezani i ta veza zauvijek ostaje. Noćima je imala more, sanjala brata i budeći se vriskala da je boli, a boljelo ju je na mjestima na kojima je Igor pogođen. Zdravstveno stanje joj je bilo jako narušeno, dobila je Chronovu bolest. Sad može biti da bi je dobila i da se ništa od ovih strahota koje su nas zadesile nije dogodilo, ali sigurno je sve to pospješio gubitak oca, brata, doma, progonstvo… Mi smo u Rijeku došle bez ičega, s jednom vrećicom – nas tri i neizvjesnost.

A put Silvije, Sandre i Irene od Vukovara do Rijeke trajao je dugo, predugo noseći sa sobom puno smrti, boli, tuge, razočaranja. Noseći samo gubitke.

Snajperisti vrebali

– Sve je zapravo počelo još u lipnju te krvave 1991. godine. Već tada su u vojarnu počeli stizati vojnici, rezervisti i tenkovi. Počeli su se okupljati, pripremati, a sve pod izlikom vježbe. Živjeli smo na Sajmištu nedaleko od tadašnje kasarne i svaki dan prolazili kraj tih tenkova. No, tada još ništa nismo slutili. Živjeli smo neki normalni život – ideš na posao, radili smo i Petar i ja, odgajaš djecu, družiš se s prijateljima i susjedima za koje si mislio da su susjedi, a rat je pokazao tko su i što su. Mi smo bili u dobrim odnosima sa svim susjedima iako smo bili jedina čista hrvatska obitelj, ostale su bile ili srpske ili miješane. No, vrlo brzo je postalo jasno da idile više nema, da je došlo vrijeme podjele i odluke. Petar je počeo odlaziti na straže i zapravo nakon prvog tog njegovog odlaska za mene je počeo rat, postala sam svjesna te neizbježnosti. Kad mi je brat jednog od susjeda, koji je znao da Petar ide na straže rekao – znaš, Vukovar će pasti za tri dana, samo sam mu odgovorila – ako ti tako kažeš. Zapravo, ta njegova rečenica, koju dobro pamtim, kazuje kako su oni zbilja mislili pokoriti Vukovar u tri dana.

Petar Kačić bio je zapovjednik obrane Sajmišta

No, zagrizli su pretvrdi orah. Irena se prisjeća kako su za tih prvih napada bježali u podrum koji zapravo i nije bio pravi podrum jer je s jedne strane bio iznad zemlje, no poslužio je i služio sve do trenutka kad im je uništen stan.

– Sve su oni znali, sve su informacije imali. Mi smo živjeli u zgradi koja je imala pet stanova i pucano je samo na naš. Stan do ostao je netaknut, ni šalica se nije razbila. Tad je Petar već bio zapovjednik obrane Sajmišta i kad je čuo što se dogodilo, zvao je da vidi jesmo li živi. Plakala sam govoreći da nam je sve uništeno, a on je samo rekao – sretan sam što ste živi, pusti to. Nastavili su se žestoki napadi sa svih strana, sa zemlje i iz zraka. Iz bliza, i iz daleka. Nekako smo uspjeli doći do skloništa kraj Vuteksa, do Petra. Ništa nisam uzela sa sobom osim torbice u kojoj su bili dokumenti i moja posljednja plaća. A zapravo u toj sam torbici odnijela sav naš dotadašnji život. Potom su nas odvezli na Olajnicu u sklonište. Tamo nas je bilo na stotine. Nas koji smo morali napustiti svoje domove, svoje sve. Branitelji su nas obilazili, donosili hranu, a imali smo čak i jedan stan na raspolaganju – da se operemo. U tom stanu nitko nije spavao, bilo je preopasno. Naime, snajperisti su stalno vrebali.

Igor Kačić, najmlađa žrtva Ovčare

Upravo u tom skloništu Irena je živjela sa svojim suprugom posljednji put.

– Petar nas je posjećivao kad god je to mogao. Koncem rujna ranjen je u ruku pa je i on završio u skloništu, no svaki je dan čekao vijesti s bojišnice i nakon jedne takve vijesti samo je otišao jer koliko se brinuo o nama, svojoj obitelji, toliko se brinuo i o svojim dečkima na bojišnici. Zapravo, otišao je bez pozdrava i nažalost nikad se više nije vratio. Njegovi su nam dečki rekli da je teško ranjen i da je prebačen u bolnicu. Na moju odgovornost pomogli su mi da dođem do bolnice, da ga vidim. Doktor Njavro učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da spasi Petra, no nije uspio. Uvijek razmišljam kako nisam odžalovala supruga. Nisam imala vremena za žalovanje, trebalo se brinuti o troje djece, trebalo je preživjeti te strahote. Suprugu sam na blagdan Svih svetih te 1991. godine zapalila svijeću i to je bio moj oproštaj, kaže Irena dodajući da su tih olovnih vremena u Vukovaru i gorjele samo svijeće. Struje nije bilo, a mrtvih u spomen kojih su se palile svijeće isuviše.

I tako je bilo sve do 18. studenoga 1991. godine. Život u skloništu, u strahu, više gladan nego sit, u uvjetima nedostojnim ljudskog bića, ali tada u jedinim mogućim.

– Moja Sandra rođena je 18. studenoga, kaže Irena i zašuti.

Irena Kačić / Foto: V. KARUZA

Najprije na Krk

Potom nastavlja glasom koji podrhtava, a oči pune boli, no kao i u životu brzo se vraća ona njezina odlučnost.

– Dan iza njezinog rođendana, dakle. 19. studenoga, s bijelom zastavom pred sklonište je došla jedna Srpkinja. Poznavala sam je. Rekla je da je Vukovar pao i da izađemo iz skloništa i krenemo u grad. Mi smo odbili jer je u gradu bila vojska, tražili smo da idemo prema bolnici. I krenuli smo, u šoku, puni straha, rijeka ljudi koji mjesecima nisu izašli iz skloništa. Došli smo do bolnice gdje je već bila masa ljudi. Uspjeli smo se javiti doktorici Bosanac i ona nas je sakrila u podrum. Tamo su bili ranjenici. Tamo je bio očaj. Ne želite to znati, ni čuti ta zapomaganja jer u podrum su ulazili četnici, prozivali ranjenike, odvodili ih… Zapravo smo zahvaljujući doktorici Bosanac izbjegli Velepromet jer su tog popodneva došli vojnici i četnici s kamionima i odvozili ljude u Velepromet. Ne želim ni pomisliti što bi nam se dogodilo da smo tamo završili. Svi smo čuli o strahotama koje su radili ženama, djevojkama, djeci, svima…

Još jedna stanka i duboki uzdah pa riječi:

– Bolnički smo podrum napustili 20. studenoga ujutro. Nisam više znala za sebe, ali misao da imam troje djece i da se moram brzo posložiti jer ako ja padnem, oni više neće imati nikoga, dala mi je dodatnu snagu. Vidjela sam da odvajaju muškarce od žena i djece… Odvojili su i mog Igora jer je u tih nekoliko ratnih mjeseci iz dječarca izrastao u pravog mladića, ali on je još bio dijete. Imao je samo 16 godina i nepuna tri mjeseca. Rekla sam Šljivančaninu – pa on je još dijete, a on mi je odgovorio da će on to provjeriti. Dala sam Igoru osobnu iskaznicu kojom će dokazati koliko je star i nešto novaca, on nama torbu koju je nosio i to je bio naš rastanak. Naše zadnje zajedno. Nakon toga ga više nisam vidjela. Oni su odvezeni u nepoznato, a nas su u 13 sati ukrcali u autobus govoreći nam kako možemo ostati u Vukovaru i da nam se ništa neće dogoditi ili otići, ali da nas u Hrvatskoj nitko nit’ treba, nit’ želi. Ušli smo u autobus, kćeri i ja, po cijelom gradu ležali su mrtvi ljudi. Stravičan prizor. Stali smo na Veleprometu, ali u autobus nitko nije ulazio, niti iz njega izlazio, potom smo krenuli put Negoslavaca, a onda su nas zaustavili da bi u autobus ušli pripadnici mirovnih snaga. Dali su nam nešto hrane i pića i shvatili da su u autobusu samo žene i djeca. Sve im je u trenutku postalo jasno. Zamolili su nas da zapišemo imena svih koje znamo, a koji su odvezeni iz kruga bolnice, što smo i učinile. Produžili smo do Sremske Mitrovice, tamo u autobusu prenoćili, ujutro su nas pustili na toalet, a onda smo krenuli put Bosne da bismo ušli u Hrvatsku – u Slavonski Brod gdje smo iz jednog busa prešli u bus Čazmatransa i došli do Đakova. Tad su počeli prelijetati avioni pa smo nastavili do Đurđevca, a konačan cilj bio je Zagreb. Kako je u Zagrebu već bilo puno prognanika, nas je u Zagrebu dočekao brat mojeg supruga koji živi na Krku i mi smo završile na Krku. Saznali smo da kao obitelj poginulog branitelja imamo pravo na stan, pa smo podnijeli molbu Gradu Rijeci i 1. travnja 1992. godine uselili smo u ovaj stan u kojem još uvijek živimo. Naime, najprije smo stan dobile na privremeno korištenje, a nakon što smo dobile pravo na otkup, otkupile smo ga, završava priču o svom prognaničkom putu Irena Kačić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, dobitnica odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske i nadasve majka koja se piše s velikim M. Heroina koja od 1991. priča istu priču. Onu prepunu boli i nezaborava.

Petar Kačić u vukovarskoj bolnici