Rijeko, vjerujemo u tebe – to našem gradu poručuju organizatori kampanje za koju ste možda čuli posljednjih nekoliko tjedana. Radi se o kampanji udruge Moje mjesto pod suncem, koja u fokus stavlja one koji su često nevidljivi: ljude i obitelji koje žive na rubu društva, suočene sa siromaštvom, nesigurnim uvjetima života i socijalnom isključenošću.

Kampanja bira jednostavnu, ali snažnu poruku – vjerujemo u grad koji može biti pravedniji, topliji i uključiviji. Kroz nju, udruga Moje mjesto pod suncem želi potaknuti građane da se uključe putem donacija. Cilj je skupiti 50.000 eura za 50 djece u 50 dana. Kampanja je počela 1. prosinca, a najčešće ćete na nju naići preko društvenih mreža i kroz sadržaj pojedinih javnih ličnosti i influencera. Poanta je – ako svatko da tri ili pet eura, ili neki iznos koji može izdvojiti, puno ljudi malim korakom može napraviti promjenu.

Kako bismo što bolje shvatili tijek kampanje i predstavili čitateljima na koji način udruga Moje mjesto pod suncem pomaže djeci kojoj je potrebno, razgovarali smo sa Sandrom Uhoda, jednom od članica, ali i začetnica organizacije.

ZAŠTO BAŠ DJECA?

Kako to obično biva, udrugu je pokrenula entuzijastična grupa ljudi zbog kojih je udruga kroz deset godina jako narasla i pri tome mijenjala sliku Rijeke. Od samog su početka bili izrazito proaktivni i društveno osviješteni. Kako ističe Uhoda, mnoge od njih na djelovanje su potaknula osobna iskustva, ali i vrijednosti stečene kroz formalno obrazovanje ili alternativne sustave učenja, zbog čega su posebno osjetljivi na društvene nepravde. Grupu su činili ljudi različitih profila – od filozofa i teologa, preko politologa i socijalnih pedagoga, do odgojitelja i pravnika – što je dodatno obogatilo pristup i razmišljanja o društvenim promjenama.

– Zanimljivo je pitanje kako iz pojedinca stvoriti promjenu koja je dugoročno održiva i koja zaista ima učinak u društvu, kaže Uhoda, podsjećajući da je inicijativa započela bez ikakvih resursa. »Nas pet nismo imali prostor, nismo imali korisnike, nismo imali ni udrugu.«

Upravo zato ovu priču vidi kao snažan primjer osnaživanja, osobito za mlade ljude. »Može se napraviti jako, jako puno. Nismo svi apatični i nije istina da se ništa ne može. Moje mjesto pod suncem dokaz je da su promjene moguće«, naglašava.

Tijekom rada postalo im je jasno da je ključno krenuti od djece. Ljudi koji žive u transgeneracijskom siromaštvu često su, objašnjava Uhoda, zarobljeni u psihološkim obrascima koje je iznimno teško prekinuti, dok ih društvo nerijetko percipira kao krivce za vlastitu situaciju. »To najčešće govore oni koji nemaju takva iskustva i koji su, na ovaj ili onaj način privilegirani«, ističe.

Iz takve pozicije, dodaje, lako je upirati prstom i suditi drugima. Rad s djecom pokazao se kao logičan izbor jer su ona, kako kaže, »tabula rasa« – kod njih su promjene brže, lakše i dugoročno učinkovitije.

POANTA JE – SUSTAVNOST

Kada su pokrenuli program, koji sada slavi deset godina, htjeli su da bude holistički, sveobuhvatan. Od trenutka kada dijete uđe u program, pažljivo sagledavaju njegove jake i slabe strane te unutar organizacije pronalaze načine da ga osnaže. To može biti podrška u učenju, radionice, psihosocijalna podrška, ili pak da mu omoguće usluge drugih ustanova i organizacija. Tako je, naprimjer, Gradska knjižnica korisnicima udruge omogućila besplatnu članarinu, a Sportski savez Rijeka besplatno uključivanje u sportske klubove.

Problem koji se pojavljuje kod javnosti je percepcija potreba djece.

– Jednom prosječnom slušatelju ili čitatelju prva asocijacija na siromašno dijete je – imam viška odjeće, obuće, nekome će to koristiti. Da, hvala mu na tome, ali poanta ovog sustava je – sustavnost. Što znači: ako je talentiran za gitaru, da nađemo novce i da ga uključimo u školu Yamaha, što se zapravo s jednim korisnikom stvarno i dogodilo. On je sad izašao iz programa, upisao je fakultet i danas si sam plaća tu školu, napominje Uhoda. Dodaje i primjer korisnice koja nikako nije voljela školu, nego je više uživala u praktičnom radu, a pogotovo je voljela provoditi vrijeme sa životinjama. Kako bi je motivirali da završi školu, udruga joj je omogućila da upiše tečaj za šišanje i uređivanje pasa – danas s veseljem pohađa tečaj, razvija vještine i planira budućnost upravo u tom području. »I to je razlog zašto mi ovo sve radimo i zašto tražimo podršku naših sugrađana, jer mi na terenu vidimo stvarne promjene, ali za sve to treba jako puno sredstava«, kaže.

U program je trenutno uključeno šezdesetoro djece starosti do 18 godina, od kojih je jedan predškolac. Princip funkcionira tako da se nakon inicijalnog razgovora i procjene organizira podrška u učenju, imajući na umu želje djeteta. Podršku pruža volonter koji svojeg štićenika prati kroz jednu ili više školskih godina. Stručne suradnice, koje rade s određenim brojem korisnika, na početku putovanja provode inicijalni razgovor s djetetom i obitelji te sastavljaju plan rada, a taj se plan konstantno revidira ovisno o potrebama djeteta.

Osim pomoći s učenjem, u prostoru udruge na Pećinama održavaju se kulinarske i kreativne radionice, radionice šivanja, plesa, informatike, a novo je i čitanje s terapeutskim psima. Organiziraju i izlete. Nekih radionica više nema, a voljeli bi ih ponovo održati.

– Mile voli Disko nam je održao radionicu DJ-anja, imali smo šah, mažoretkinje. Imamo štapove i pozivamo nekoga tko bi nam držao radionice možoret-plesa, žao nam je da štapovi stoje, poziva.

Važna je psihosocijalna podrška.

– Imamo četiri osobe u udruzi koje rade savjetovanja. Podijelili smo se tako da svaka ima svoju grupu djece s kojom radi. Vrlo često komuniciramo i sa školama, i s roditeljima, i nalazimo načine kako da ta djeca nađu svoje mjesto pod suncem u školskom sustavu, objašnjava Uhoda, koja je po struci odgojiteljica.

NIŠTA BEZ VOLONTERA

Volonteri su neizostavan dio udruge, za koje također organiziraju aktivnosti i druženja. Volonteri, kako rade s ranjivom skupinom, prolaze edukaciju i supervizije. Na neka se druženja priključe i roditelji korisnika.

– Znali smo otići u rekrativni zabavni centar, igrali smo pikado i tenis s roditeljima, imali smo radionicu šminkanja koja nam je vodila Romana Poropat, imali smo s Erste Bankom edukaciju menadžeriranja kućnih financija, radionicu pisanja životopisa nakon koje se jedna majka zaposlila u Harrisi, ističe Sandra.

Prosječni čitatelj mogao bi postaviti pitanje: zašto bi građani vlastitim novcem financirali rad udruge Moje mjesto pod suncem kada postoje projekti i natječaji? Uhoda priznaje da bi se i sama to pitala da ne djeluje unutar civilnog sektora i da ne poznaje njegove stvarne mehanizme. Problem je, objašnjava, u tome što Moje mjesto pod suncem ne funkcionira kao klasična projektna udruga.

– Rad udruge temelji se na svakodnevnom, kontinuiranom angažmanu – udruga je otvorena svaki radni dan, od jutra do večeri. Prijepodne se radi administracija i psihosocijalna podrška, dok su poslijepodneva rezervirana za radionice i pomoć u učenju.

Na programima sudjeluje oko šezdeset ljudi. Tim čine stručne osobe različitih profila – socijalne pedagoginje, psihologinja, ekonomistica.

Ključni problem predstavlja nesigurnost financiranja.

– Mi moramo znati da će se plan odviti neovisno o tome hoćemo li dobiti neki projekt ili ne, naglašava. Iskustvo učenja kroz pokušaje i pogreške pokazalo je koliko je takva stabilnost nužna – u prošlosti su izgubili velik broj ljudi upravo zato što zaposlenici nisu mogli računati na dugoročan posao i redovita primanja. Takva nesigurnost, dodaje, ima i emocionalne posljedice. Korisnici se snažno vežu za zaposlenike, pa se događa da bivše zaposlenice i dalje dolaze u prostor udruge kako bi održale odnos s djecom, iako tamo više ne rade.

Zbog svega toga, kampanje prikupljanja sredstava nisu dodatak, već ključan alat za osiguravanje održivosti. One omogućuju kontinuitet rada, stabilnost zaposlenih i kvalitetu programa za korisnike. Uhoda pritom odbacuje često prisutan narativ o »humanim pričama«. »Ja se uopće ne slažem da je ovo humana priča«, kaže. »Ovo je brutalna kritika društva u kojem socijalna pravednost nije na razini na kojoj bi trebala biti, posebno prema najranjivijim skupinama.«

Zašto civilni sektor mora preuzeti brigu o ranjivim skupinama, pitanje je na koje je odgovor kratak: »Zato što, nažalost, država ne uspijeva pravovremeno i u dovoljnoj mjeri odgovoriti na potrebe ranjivih skupina. Za one koji se boje gdje će novci koje doniraju završiti, naglašava da je udruga izrazito transparentna i da se sve može iščitati iz njihovog financijskog izvještaja, a ako nekoga zanimaju podrobne informacije, može se javiti na mail ili mobitel.

»Ono što je najvrednije je kada je donator dio našeg programa pa onda dolazi na završne priredbe, upoznaje se s djecom, ako ona to žele, naravno. Tako ih iz godine u godinu mogu pratiti. To daje neki osjećaj smisla, da radiš nešto što čini razliku u tuđem životu. Zato i jesmo tu – da činimo razliku«, poručuje.

OSJEĆAJ NEMOĆI

Djelatnici i volonteri udruge Moje mjesto pod suncem rade s jako ranjivom skupinom, a prošle godine su iz programa izašli prvi korisnici, koji su s njima bili od samog početka.

– S tom djecom doslovno živiš. Svaki dan dolaze, pričaju ti svoje probleme, znaš što se događa kod kuće i pratiš situacije koje bi bile iznimno teške i za stabilnu, odraslu osobu, kaže.

U takvim trenucima, dodaje, često se javlja osjećaj nemoći.

– Neki put se osjećaš kao da ispred sebe imaš malog pokislog tića i sad ti želiš raširiti krilo i staviti ga pod to krilo. A zapravo se osjećaš užasno nemoćno i često se boriš s krutim školskim i drugim sustavima.

Svi sustavi su kruti, to je jednostavno tako, kaže. Zato civilni sektor, koji može biti vrlo fleksibilan, donosi veliku razinu odgovornosti.

– Tu se jako trošiš. Tu se baš jako trošiš, jer ti znaš i s njima i plakati, i vidjeti da je nešto što je nama bazično, njima nedostižno, opisuje. Jedan od najvećih izazova je osnažiti ih, posebno djevojčice. Naučiti ih da se zauzmu za sebe, da shvate da vrijede, da su jednako sposobne i inteligentne kao svi drugi. Mnoge od njih, kaže, ni ne razmišljaju o gimnaziji ili visokom obrazovanju, već se unaprijed usmjeravaju prema strukovnim školama jer im se čini da im druge mogućnosti jednostavno nisu dostupne.

Jedan od ključnih stupova rada udruge Moje mjesto pod suncem je volonterski program, koji okuplja raznoliku, ali izrazito angažiranu zajednicu ljudi – od studenata do aktivnih umirovljenika i zaposlenih stručnjaka. Među njima su i profesori koji s djecom rade dugoročno i predano, često i izvan formalnih okvira programa.

Volontiranje se, međutim, ne pokazuje važnim samo za djecu, nego i za same volontere. Uhoda naglašava da je riječ o principu koji potiče solidarnost na svim razinama. Tijekom nedavnog druženja volontera, jedna od njih govorila je o vlastitoj financijskoj nesigurnosti, na što je druga ispričala kako joj je volontiranje pomoglo upravo u najtežem životnom razdoblju.

– Kad sam imala najmanje novca i dvoje male djece, počela sam volontirati. Vozila sam se svaki tjedan o vlastitom trošku, ali me to osnažilo i pomoglo mi da se ponovo postavim na noge, prepričava Uhoda. Zbog takvih iskustava, smatra, udruga nije samo mjesto gdje djeca pronalaze svoje »mjesto pod suncem«, već i volonteri.

Ipak, upozorava da stvarnost s kojom se susreću nipošto nije idealizirana. Iza svakodnevnog rada stoje teške životne priče i situacije u kojima se, kako kaže, ne bi smjelo naći nijedno dijete.

TVRD SUSTAV

Kako se radi o ranjivoj skupini, izrazito je važno imati prostor u kojem će se djeca osjećati ne samo sigurno, nego i ugodno – gdje će htjeti provoditi vrijeme. Udruga se nalazi na adresi Janka Polića Kamova 19, a prostor je osiguralo Sveučilište u Rijeci na čijem je čelu bila Snježana Prijić Samaržija.

– Ona je otvorila prostor Sveučilišta za zajednicu, što je toliko progresivno, što je toliko socijalno osviješteno, što je toliko primjer kako ljudi na poziciji mogu napraviti promjenu kad ima volje, ističe i nada se da će i ljudi koji su je naslijedili pronaći načina da zadrže vrijednosti koje je Prijić Samaržija ugradila u Sveučilište.

Govoreći o širem društvenom učinku rada udruge, Uhoda naglašava da je siromaštvo znatno kompleksnije i opasnije izvan urbanih sredina. U idealnim uvjetima, smatra, modeli poput Mojeg mjesta pod suncem trebali bi postojati i u drugim dijelovima Hrvatske, prilagođeni lokalnom kontekstu.

Na pitanje osjeća li se ponekad kao da sustavi – osobito obrazovni – poništavaju sav trud koji ulažu, Uhoda odgovara da situacija nije crno-bijela. Upravo kroz kontinuirani pritisak, suradnju i inzistiranje na odgovornosti institucija, moguće je mijenjati sustav iznutra.

»U mnogim trenucima vidiš koliko je sustav tvrd«, kaže Uhoda, »ali vidiš i da se može pomaknuti ako se netko zaista bori.« Upravo u toj upornosti, zaključuje, leži uspjeh rada udruge: ne samo u direktnoj podršci djeci, nego i u mijenjanju sustava koji ljude na margini prečesto samo zanemaruje. Teret tada pada na civilno društvo, na grupe entuzijasta koji će žrtvovati vrijeme, mentalno zdravlje i privatni život da bi pomogli drugima, zato što, iako živimo u uređenoj državi s nadležnim ministarstvima, nema tko drugi. Svatko od nas je pozvan osigurati sretnija djetinjstva štićenicima Mojeg mjesta pod suncem, a pomoći možete doniranjem na IBAN: HR1924020061500087226.

TERET POMAGAČKE STRUKE

A tko se brine o djelatnicama, koje svoj posao ne mogu ostaviti nakon 17 sati? »Psihoterapeuti«, smije se Sandra. »Kada imaš tim od pet ljudi, jako se povežete. Mi osjetimo kada je jednoj od nas previše, kada se treba malo odmaknuti, pa joj damo prostora. Ali s druge strane, onda teret padne na ostale četiri koje odu u ‘burnout’. To je žongliranje, a moliš se da sve loptice ostanu na okupu«, opisuje. To je teret pomagačke struke, kaže.

Zbog takvih pritisaka, priznaje, udrugu su morali napustiti i neki iznimno kvalitetni ljudi, što je ostavilo dubok trag na timu. Upravo zato danas sve više inzistiraju na redovitim supervizijama, koje smatraju ključnima za sve pomagačke profesije. Kroz superviziju se, objašnjava, filtriraju emocije, dijeli teret iskustava i zajednički traže izlazi iz situacija koje se ponekad čine bezizlaznima.

KAKO SE UKLJUČITI

– Volontiranjem: uz pomoć u učenju, radionicama, druženjima…

– Donacijama: mjesečnim ili jednokratnim doprinosima koji pomažu u održavanju programa i pružanju podrške djeci i obiteljima