– Vlada bi se više trebala plašiti svojih građana, a čini mi se da mi trenutačno imamo veći mobilizacijski potencijal nego HDZ. Sindikati su nadstranački i stoga mogu okupljati sve segmente društva, i nezadovoljne HDZ-ovce i SDP-ovce. Osim toga, mi upozoravamo građane da te dvije stranke zapravo predstavljaju skoro identične opcije. Razlikuju se najviše u tome što jedni više vole ustaše, a drugi partizane, što je anakrono. Ekonomske politike su im iste, nemaju rješenje za izlazak iz krize i isključivo se ufaju u pozitivna kretanja u međunarodnom okruženju. Misle, ako vani dobre krene, onda će i nama biti nešto bolje.

   Zar je realno da nama krene dok su Grčka, Španjolska, Italija, Portugal i još neke zemlje u dubokoj recesiji? Otkud nama bolji know-how nego što ga imaju te države?

Njemački objekti

Znači li to da su neposobni i ljudi u vladama Španjolske, Italije i Portugala?

  – Nije ovdje riječ o nesposobnosti, osim kod nas i to kod nekih nepripremljenih ministara. Radi se o tome da nema dovoljno promišljanja o složenosti ove krize. Ona je toliko složena da niti jedan ljudski um ili politička opcija ne mogu sami dati prave odgovore.

  Nije, dakle, dovoljno poslati u vlade stručnjake da oni pronađu spasonosne formule i idemo dalje.

  – Ma kakvi. Nužno je prepoznati ekonomski koncept koji potiče rast. Španjolska i Portugal su objekti jedne politike koju gura Europska unija, a glavni je pokretač Njemačka koja u tome ima određene financijske interese. Ne tvrdim da je Njemačka nekakvo carstvo zla, ali oni imaju suficit, višak kapitala i iz toga proizlazi njihov interes, a od ostalih zemalja zahtijevaju da se stisnu i budu odgovorne u trošenju državnog novca. I to je u načelu ispravan stav.

  Apsolutno.

  – Je, ali ne za ove okolnosti usred velike krize. S ovakvim rezovima i politikom kontrakcije, deficiti i dugovi se ne smanjuju, već su sve veći zbog sve manje potrošnje. Oporavka nema, a cijenu plaćaju cijele generacije.

  Prevelika državna potrošnja bila bi u Hrvatskoj problem i bez ove krize.

  – Velika državna potrošnja je kad više trošite nego što privređujete i u toj situaciji možete ili manje trošiti ili više privređivati. Ako je politika usmjerena na smanjenje potrošnje, onda gušite agregatnu potražnju i smanjujete proizvodnju. Takva je štednja zlo.

Neozbiljna igra riječi

Kako kaže premijer Milanović, mi ne štedimo nego se radi o tome da ne trošimo ono čega nemamo.

  – To je neozbiljna igra riječi koja nema veze s problemom. U svijetu se rezanje državne potrošnje uobičajeno naziva »stroge mjere štednje«. Svjestan sam da Hrvatska nema puno manevarskog prostora za odupiranje EU, pogotovo pred ulazak. Jasno je, međutim, da ni mi niti EU već pet godina nemamo nikakvih rezultata, već po treći put dosežemo dno krize. Ali, postoje zemlje koje su pronašle određena rješenja, treba, primjerice, vidjeti što činiti s tečajem kune. Devalvacija bi sigurno mnoge pogodila, ali pitanje je u ekonomiji što je veće zlo, bi li tiskanje novca bilo veće zlo nego ovo što sada imamo. Je li lošije to da ostanete bez posla ili je lošije imati inflaciju od 6 posto? O toj dilemi nema kvalitetne rasprave. Više smo ljuti na Milanovića, ne toliko zbog izostanka rezultata nego zato što na vidiku nema nikakve perspektive. Mjerama štednje ugasio je žarulju na kraju tunela.

  Koje su to oštre mjere štednje? Za vas je veliko odricanje smanjenje plaća u javnom sektoru za tri posto brutto, iz moje perspektive to je smiješno, to nije ni kikiriki. Meni i kolegama plaće su zbog krize daleko više smanjene, ali svejedno nismo išli cmizdriti na Markov trg i tražiti ostavku Vlade.

  – Pogriješili ste, trebate imati jaki i sposoban sindikat koji će štititi vašu cijenu rada. A što se nas tiče, uopće se ne radi o tri posto, Milanović reducira problem i banalizira. Nama je od početka krize standard pao za 20 do 30 posto, puno nam je toga ranije uzeto. Problem je i u onome što će nam tek uzeti, jer s ovakvom ekonomskom politikom usljed koje rapidno raste broj nezaposlenih, Vlada će vrlo skoro ponovo doći k nama s novim zahtijevima. Zato smo koncentrirani na promjenu smjera ekonomske politike.

Tražit ćemo oduzeto

Znate li vi koliko su plaće smanjene u privatnom sektoru, koliko je ljudi otpušteno? Kad se o tome govori na nekoj televiziji, vi iz dosade mijenjate kanal?

  – Vi ste pristrani. Razlika između javnog i privatnog sektora je puno manje bitna od suprotnosti između rada i kapitala te između rada i privilegija. Zašto ste svoju oštricu usmjerili na javni sektor umjesto na one tvrtke koje ostvaruju ekstra profite, zašto ne tražite od banaka i imućnih da daju svoj doprinos izlasku iz krize? Novca uvijek ima, ali ne za svakoga.

  Uvijek je tako.

  – Zašto ga uvijek nema za prosvjetare i javne službenike? Najlakše je zagrabiti u proračunu tamo gdje ne očekujete neke političke probleme. U javna poduzeća ne diraju jer tamo im je klijentela, niti u braniteljska prava ili poljoprivredne subvencije, pa onda prosvjetarima uvaljuju odgovornost za radnike pogođene globalnom krizom. Ali, ako se već odričemo, tražimo da nam se oduzeto na plaćama vrati kada u zemlji bude novca.

  Kad bih ja od svojih poslodavaca tražio da mi retroaktivno vrate novac koji sam izgubio smanjenjem plaća, vjerojatno bih samo izazvao njihov smijeh.

  – To su različite pozicije. Vi imate smanjene prihode jer su vam tiraže manje, ali prosvjetarima se narudžbe nisu smanjile, oni rade isto.

Hrvatski laburisti

Vi ste, dakle, jedan poseban svijet i tražite da vam ga nitko ne urušava.

  – Nije istina, ponavljam, mi dajemo, ali ne pristajemo da to radimo samo mi, a ako dajemo samo mi, onda su nam dužni jednom vratiti radi čuvanja razine cijene rada. Kad se tako postavim, onda štitim i vašu cijenu rada. Linić govori da je dosta s nenormalnom potrošnjom u državi i onda prosvjetarima smanji plaće. Zar je nenormalna potrošnja u školama u kojima nema niti toaletnog papira? To je ta kurvinska politika koja nema hrabrosti spriječiti pravo rasipanje državnog novca. Ona ne vodi brigu o učinkovitosti javnog sektora, koja je grozno niska, već tu neučinkovitost samo produbljuje rezanjem troškova rada. Ona udara u srce društva, u produktivni i kreativni rad. Nikad nismo bili protiv odvajanja kvalitetnog od nekvalitetnog rada pa i otpuštanja loših radnika. Ali, to nije posao sindikata.

  Neki ste dan rekli da računate s Hrvatskim laburistima, Ljubom Jurčićem i Darinkom Kosorom. Stvarno vjerujete da bi Dragutin Lesar, Nikola Vuljanić, Nansi Tireli, Jurčić i Kosor bolje upravljali državom nego Milanović, Linić, Vrdoljak i drugi?