Prvo su prognoze Europske komisije dale naslutiti da stvari s proračunom stoje bolje no ih prikazuju katastrofičari koji zagovaraju rezove, a onda su to potvrdili i preliminarni podaci Ministarstva financija: deficit je tri milijarde kuna manji no ga je oprezno planirala prošla vlada, i to zahvaljujući rastu proračunskih prihoda, a opada i udio deficita u BDP-u jer i on raste, više no je itko očekivao. Prošla vlada je dakle nedvojbeno uspjela pokrenuti gospodarstvo, pronašla je formulu rasta u zadnjoj godini mandata, nikakvi rezovi, nikakva pretjerana štednja, upravo suprotno, metoda malih koraka i porezno rasterećenje dohodaka opet su rezultirali povećanom potrošnjom, što nije ništa novo, već stari ekonomski zakon jedine antirecesijske politike koja je ikada dala rezultata, one kejnezijanske.

Milanović i ekipa uspjeli su tek pri kraju mandata, i u zadnjoj su godini fakat profunkcionirali kao prava vlada, no bilo je to dovoljno samo za neutralan politički rezultat, u kojem je totalni politički autsajder, Most, prevagnuo po ideološkom ključu, i sada imamo vladu koja se bavi sama sobom – ona tjednima bira ministre, pomoćnike, zamjenike, ona otvoreno računa koliko kome pripada, djeluje kao raštimani orkestar, no što je još i najgore – ne donosi odluke, gubi vrijeme, otkriva toplu vodu, ponavlja da nešto mora reformirati, jer je to bila mantra kojom su dobili izbore: »nužne reforme« koje bi valjda trebali provoditi stručnjaci iz Metkovića, a Tim Orešković specijalno je za to doletio iz Kanade. I sada, gle vraga, ispostavilo se da u proračunu i nemaju što puno reformirati, gospodarstvo se malo diglo pa se proračun počeo sam uravnoteživati, govoriti o nekim velikim rezovima postaje bespredmetno. Reforma pak javne uprave više i nije na dnevnom redu, upravo suprotno, energiju troše upravo na popunjavanje silnih fotelja, dok su konkretni projekti i investicije na čekanju.

Odgovornost premijera

I što dakle ostaje od tog ‘velikog reformskog paketa’? Čini se, samo ideološke reforme, koje su nam namijenili, one u resoru kulture, koji se kontaminira ksenofobnim ili nazadnjačkim porukama, a preko njih i cijelo društvo. I sada se vidi da su priče o tzv. struci poslužile da na vlast dođe radikalna desnica koja je nakanila »prosvjećivati« društvo. Otpor na koji su naišli, a koji pruža građansko društvo, Oreškovića valjda još i čudi, pa je potpuno pogrešno ovdje na odgovornost pozivati samo pojedinačne ministre, ministra kulture, ministra branitelja, ili bilo kojeg drugog člana vlade. Za sve njih na koncu je odgovoran premijer. Ako ne osuđuje relativiziranje antifašizma, sam ga relativizira. Ako ne reagira na kršenje ljudskih prava i slobodu govora – sam ih krši.

Premijer je izgleda doveden da ne talasa, da drži na okupu slabu konstrukciju izvršne vlasti, da povezuje, da priča o zajedništvu, da po potrebi kroz njega progovaraju njegovi politički pokrovitelji, te da stalno ponavlja da je iz biznisa. No, ne bi smio podcjenjivati »struku« koja se zove politika. Političko umijeće ozbiljan je posao, još od Aristotela, i banalizirati ga, znak je političke neozbiljnosti. Osim toga, i jedna od rejting agencija jasno kaže da je minus što novi premijer nema političkog iskustva. To bi moglo značiti da se njime može manipulirati. Nažalost, sada to koristi predsjednica države. Način na koji se prema njoj ophodio bivši premijer sada dobiva dodatno značenje. Nije sve u struci – još je više u karakteru.

Teška zadaća

Što se ekonomije tiče, stvari se sada kreću po toj nekoj slabašnoj inerciji, no ne bude li nova garnitura počela ozbiljnije shvaćati svoj posao, a to znači, bar donijeti proračun, bar zaokružiti vladu bez zaista više nepodnošljivog rastezanja, te ako baš nema nikakvih novih ideja, a onda bar nastaviti u pravcu koji se dosad jedini pokazao učinkovitim – bez prevelikih potresa, bez nepotrebnih rezova, jer rezovi nisu sami sebi svrha – ako BDP raste, potreba za njima iščezava. Ako dakle ne prihvate odgovornost oko koje su tako grčevito pregovarali, optimizam koji se tek malo probudio, kopnit će, i zemlja koja je otišla jedan korak naprijed, lako bi mogla natrag skliznuti dva. Velika bi to bila šteta, jer dizati je iz novog gliba, bilo bi još teže. I vani se ponovno osjećaju naznake usporavanja, središnje banke, Fed i ECB, usporit će dodatno sa zatezanjem monetarne politike da se ne ugrozi rast, pa Hrvatska ne smije prokockati ovu šansu. Najjača karika ove vlade zasad je ministar financija Zdravko Marić koji sudeći po njegovim izjavama stoji na zemlji, ne razbacuje se rezovima, govori o potrebnim investicijama, jačanju domaće potražnje, te ispravno detektira da ni rast od 2 posto nije dovoljan. Marić rezonira, onako, skroz normalno, postavlja realne i ne tako neambiciozne ciljeve, a upravo je to ono što nam treba, metoda malih koraka koja će polako ali sigurno jačati sve komponente BDP-a pazeći da mjere koje se uvode uvijek imaju veći pozitivan efekt od negativnog. No, pred njim je još najteži ispit – državni proračun, koji nije samo računovodstvena formalnost, on bi trebao odražavati strategiju vlade. Budući da ne znamo kakva je, de facto se od Marića očekuje da je kroz proračun osmisli. Dosta teška zadaća. I sam Orešković je to nekako tako definirao – uzeti gdje nema povrata, dodati tamo gdje bi povrat mogao biti veći.

No, gomila političkih interesa, koje je zapravo donio Most, a amenovao Božo Petrov, da se ne zaboravi, plus radikalno desničarenje pojedinaca iz HDZ-a, koje se ni ne pokušava obuzdati, dapače podižu se tenzije i tako im rastu krila, ukazuju na jedno – ideologije su važne, svugdje ih i uvijek ima, pa je stoga bolje da su u startu transparentne, kako bismo znali na čemu smo i kako bi većina mogla jasno odvojiti dobro od zla.  A tu nema relativizacije. Velika je to poruka biračima koji se stalno ufaju u neki treći put pa na kraju svi skupa dobijemo najgoru moguću radikalizaciju.