Zabrinjavajući pravac razvoja

Redizajnirani Milanović nema vremena za nezgodne teme?

Jasmin Klarić

Željka Markić već priprema svoje legije za skupljanje potpisa za referendum o promjeni Ustava oko izbornih pravila i to onako kako ih ona zamišlja. Popriličan je to politički rebus za one koji imaju »puno važnijeg posla od promjena izbornog zakona i Ustava« 

Zoran Milanović je u svojoj premijerskoj karijeri imao izjava koje su, blago rečeno, čudile javnost. Od onih posvađanih sa činjeničnim stanjem (Finska u kojoj nije bilo građanskog rata), preko uvredljivih (Špičkovina), do onih koje su, zahvaljujući medijskom tretmanu dobile debelo predimenzionirani status nevjerojatnih gafova (cijev iz Gunje ili slučajna država). Međutim, izjava o tome da vladajući »imaju puno važnijeg posla od promjena izbornog zakona i Ustava« pokazuje cijeli niz potencijalno vrlo zabrinjavajućih pravaca razvoja na domaćoj političkoj sceni.  

  Ustav je, u ovom slučaju, nešto manje bitan. Iako vrišti za izmjenama, pogotovo oko referendumskih pravila. Ona, naime, omogućavaju dobro motiviranoj grupi aktivista da de facto preuzmu vođenje državne politike. Naime, pokazalo se da najveći problem – skupljanje potrebnog broja potpisa (10 posto birača) nije nesavladiv. Uz dobro raspoređenu ekipu, već je u nekoliko navrata u zadnjih godinu dana taj broj premašen (brak, ćirilica, outsourcing), a sprema se skupljanje potpisa za izmjene Ustava oko načina biranja zastupnika, te, moguće, i oko monetizacije autocesta.


  Kad se skupi tih deset posto potpisa, dosta je da samo jedan jedini birač na dan referenduma ode do glasačke kutije (i u nju ubaci važeći listić) i Ustav ili zakon su promijenjeni.


  Jasno je da je ovakvo preliberalno uređenje referenduma (posloženo kako bi lakše prošao referendum o ulasku u EU), tempirana bomba za svaku vlast. Predstavnička demokracija ima svoje mane, ali i svoje goleme prednosti u odnosu na direktnu, pa je u tom smislu vrlo vrijedno primijetiti kako su se nekadašnji (lijevi) bučni zagovaratelji direktne demokracije poprilično stišali nakon uspjeha homofobnog referenduma o braku.




  Uglavnom, ovakvo ustavno rješenje pitanja referenduma, u principu inače dobrog i potrebnog začina i korektiva predstavničkoj demokraciji, je bomba koja otkucava i mogla bi još koji put osramotiti Hrvatsku kao na lanjskom antigej derneku.


  No, realno, vladajući vrlo slabo stoje s većinom potrebnom za promjene Ustava. Dvije trećine glasova u Saboru su pokušali dohvatiti početkom ove godine, ali se HDSSB u zadnji tren povukao, tako da je cijela operacija pala u vodu. Unatoč opasnim rupama u temeljnom državnom aktu, dakle, teško da se Ustav u dogledno vrijeme može promijeniti – barem u Saboru. A da Kukuriku koalicija inicira referendum kojim bi se smanjio referendumski nered je ipak politički preriskantno, pogotovo u izbornoj godini.


  Dakle, nije točno da vlast »nema vremena« za izmjene Ustava. Oni za to jednostavno nemaju političke snage. Nemaju dovoljno ruku, a nije im ni uputno u posljednjoj trećini mandata ulaziti u sumnjive političke trgovine širokog tipa kakve prate donošenje gotovo svakog akta za koji je potrebno dvije trećine saborskih glasova.    

Strah od »kontejnera«


Priču o tome kako »nemaju vremena« za izmjene izbornog zakonodavstva je, međutim nemoguće opravdati. Za izmjene tih propisa je dovoljna obična većina s kojom koalicija dosad nije imala nikakvih problema. Da, bilo bi lijepo da se izborni zakon mijenja konsenzusom s HDZ-om i ostatkom oporbe, ali »lijepo« je jedno, a »realno« drugo. Udruge predvođene GONG-om su pokrenule priču na koju bi se valjalo tek nakačiti i pokrenuti javnu raspravu. Pokušati naći zajednički jezik s HDZ-om. Ako ne ide, dogovoriti se unutar koalicije o potrebnim promjenama – nužnim i zbog upozorenja Ustavnog suda u nejednakim izbornim jednicama, i – odglasati.


  Sve skupa, posla dva do tri mjeseca za maksimalno desetak ljudi. Naravno da SDP ima i vremena i ljude koji bi to mogli odraditi.


  Međutim, očito nije problem ni u vremenu, ni u živoj sili.


  Problem je u javnosti. Odnosno, o tretmanu kojem će se podvrgnuti, uvijek atraktivno, izborno pregovaranje i dogovaranje. Komentari u kojima će se nizati riječi poput »propast gospodarstva«, »dugovi«, »nezaposlenost« i »kontejneri« u usporedbi s brutalnim »a oni se svađaju oko toga kako će se birati političari za zauzimanje fotelja«. Toga se Milanović boji i zato prodaje besmislenu priču o »važnijem poslu«. Naravno da se jedna vlast može baviti i gospodarstvom, krajnje ozbiljno, i nizom svih mogućih drugih, »društvenih« tema.


  Problem je samo u tome što je očito premijer u procijepu između niskog rejtinga i sve sitnijeg broja dana koji su preostali do izbora, odlučio odigrati kartu zabrinutog i mudrog vođe kojemu je na pameti samo gospodarski oporavak. Možda ta »prodaja imagea« i upali kod birača, međutim, činjenica je da su izmjene izbornog zakonodavstva nužne i izvedive.


  No, ono što je dobro i nužno očito više nema puno šansi u sudaru s onim za što se smatra da očekuje javnost…


   Markić cilja i SDP i HDZ


Ipak, teško će, vrlo teško, biti izbjeći otvaranje političke teme izbornog zakonodavstva na ovaj ili onaj način. Jer Željka Markić već priprema svoje legije za skupljanje potpisa za referendum o promjeni Ustava oko izbornih pravila i to onako kako ih ona zamišlja. Potpisi bi se imali skupljati u rujnu, a sam referendum bi onda, bude li sve u redu, »pao« taman negdje usred izborne 2015. godine. Popriličan je to politički rebus za one koji imaju »puno važnijeg posla od promjena izbornog zakona i Ustava«. Naime, ovdje im se događa da doslovno, »brdo« dolazi »Muhamedu« i da će se politika, osim ako Markić ne propadne u skupljanju potpisa u što nije uputno vjerovati obzirom na dobro organiziranu i financiranu ekipu koja stoji iza njene udruge, morati baviti i Ustavom i izbornim pravilima.


  Doduše, promjene koje Markić najavljuje da će predložiti (prije svega preferencijalni glas, sniženje praga za liste i ukidanje praga unutar samih lista) nisu pretjerano omiljene ni u jednoj velikoj stranci, ni SDP-u, ni HDZ-u.


  Za razliku od homofobnog referenduma, čiji je ishod bio lakše predvidiv nego ime pobjednika Hrvatske nogometne lige, u ovom slučaju su stvari puno složenije. Ovdje Željka Markić nije šampionka desnice koja juriša na »nenarodnu« i »izopačenu« vlast u zaštiti »narodnih običaja«, ovdje su na ciljniku i SDP i HDZ, a prije svih njihova vodstva.


  Kakav će odgovor na to te stranke pripremiti bit će jedno od najzanimljivih političkih pitanja u sezoni jesen/zima 2014./2015. godine. A kad se gruda zakotrlja, moći ćemo se samo s podsmijehom prisjetiti priča o tome kako vlast »ima pametnijeg posla«.