ZAGREB »Odlazi šator iz našeg malog grada…« Ova parafraza stiha Đorđa Balaševića jučer ujutro mogla se s pravom pjevušiti u Savskoj 66, gdje već 412 dana, pod bijelim šatorom, stoluju prosvjednici koji se javnosti predstavljaju kao zastupnici cjelokupne populacije branitelja u Hrvatskoj. Još uvijek se oni okupljaju pred zgradom Ministarstva branitelja, ali jedan od predvodnika prosvjeda Đuro Glogoški najavio je da im teku posljednji dani na spomenutoj adresi.

Priličan trošak

O tome sve znaju i pod šatorom pa nam Anđelko Burilo, Slavonac s dalmatinskim korijenima, već po dolasku potvrđuje da se prosvjednici spremaju na odlazak.

– Najveći problem su financije, kaže nam kroz razgovor Burilo, a zatim odmah prelazi na drugu temu dodajući da povijest treba staviti na svoje mjesto, da se jasno zna da je država stvorena u Domovinskom ratu.

Potom nam govori kako ovih dana funkcionira organizacija prosvjeda.

– Ljudi više ne dolaze autobusima, nego automobilima, ali to je za njih priličan trošak. Znate, tko dođe tu potrošit će stotinu do dvije stotine kuna. Popit će piće s prijateljima, nešto će kupiti, a to je u ovim vremenima svima priličan trošak, kaže Burilo. Kad primijetimo da će najtužniji zbog odlaska prosvjednika biti ljudi koji su pod šator dolazili da se nahrane, sugovornik nam odvraća da se u pojedine dane na ručku i večeri u Savskoj 66 znalo skupiti i do 250 ljudi.

Pod šatorom u Savskoj i jučer je bilo živo. Zatekli smo tamo dvadesetak ljudi. Časnica Hrvatske vojske Dajana Varadin napravila nam je kavu. I ona je čula što su odlučile vođe prosvjeda i nije zbog te odluke sretna.

– Ta odluka nije dobra, ali ne odlučujemo svi. O prosvjedu odlučuju organizatori. Krivo mi je kao psu jer će prosvjed biti završen. Mislim da odluka nije dobra je vidite da je politička situacija nestabilna i ne zna se što će se dogoditi, kaže nam sugovornica.

Politički kusur

U istom tonu tekao je razgovor s ljudima zaduženim za ogrjev, koji su se iza šatora u Savskoj okupili oko željezne peći. Svi su oni pomalo tužni jer će šator u Savskoj uskoro biti samo uspomena. Navikli su se, kažu, na druženja.

– Hrvatsko žrtvoslovno društvo ostaje jedini prostor slobode, rezignirano kaže jedan od njih. Drugi, koji je do maloprije u HOS-ovoj uniformi stražario pred šatorom, govori nam o svom ratnom putu. Bio je u HOS-u od početka do kraja. U jednom trenutku kaže da ljudi ne bi smjeli živjeti u prošlosti, a kad ga podsjetimo da je i uniforma koju nosi odavno stvar prošlosti, on odgovara:

»Ja tu uniformu nosim iz poštovanja«. Društvo se onda vraća svakodnevnim zadacima. Ništa ne govori da su vođe prosvjeda odlučile ukloniti šator, niti se o uklanjanju pod šatorom naveliko priča. Tek će, rekosmo, kad ih upitate, ljudi izraziti žalost zbog takve odluke. Šatoru u Savskoj teku zadnji dani. Ljudi koji su se pod njim družili tražit će novo mjesto susreta. Vjerujemo da im Savska 66 neće biti zadnje okupljanje, ali to je već stvar političke odluke onih koji prosvjede počinju i završavaju, ovisno o potrebama političkog trenutka. Prosvjednici koji se njihovim pozivima na okupljanje odazivaju tek su politički kusur. Njih se ne pita ni kada će prosvjed početi, ni kada će završiti.