PTSP podstanar

Ratni invalid nakon 17 godina u odori još čeka na stan

Boris Pavelić

PTSP-u unatoč, ratne godine nisu ga učinile nasilnikom, Novosel se pita treba li postati problematičan da bi došao do stana za svoju peteročlanu obitelj



Virovitičanin Siniša Novosel ratovao je pet godina, a potom još dvanaest bio hrvatski vojnik. Danas je 46-godišnji vojni umirovljenik i ratni invalid s PTSP-om, koji s peteročlanom obitelji živi u podstanarstvu.


U studenome 1991. dragovoljno je postao vojnikom 127. virovitičke brigade HV-a. Prema službenome ratnom putu, u zapadnoj Slavoniji »svo je vrijeme na prvim crtama bojišnice bio permanentno izložen egzistencijalno ugrožavajućim situacijama«, a »bio je i svjedok ranjavanja i pogibije suboraca«.


No to je bio tek početak: ratovao je u Posavini, a u veljači 1992. postao je gardistom virovitičke 81. gardijske bojne »Kumovi«. S tom je postrojbom prošao sva preostala ratišta do kraja rata: južno bojište, bitke uoči Oluje na livanjskom ratištu, oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča, Oluju, i potom oslobađanje zapadne Bosne od Drvara i Jajca do Mrkonjić grada i prilazima Banjoj Luci. Posjeduje niz ratnih odlikovanja. Umirovljen je 2007. PTSP-u unatoč, ratne godine nisu ga učinile nasilnikom: ostao je kakav je i bio, blag, povučen i miroljubiv, privržen supruzi Sandi, pažljiv i nježan otac trima kćerima.   

Težak život


A već je i prije rata imao sve uvjete da postane problematičan. Majka ga je s tri godine zauvijek napustila, otac posve zanemario, premda su živjeli vrlo blizu jedan drugome. Odrastao je s bakom u jednom selu pored Virovitice. Ali baka je onemoćala, i poslije prvog razreda osnovne poslala ga u virovitički dom za nezbrinutu djecu, ustanovu čije su štićenike u Virovitici običavali zvati »domčanima«, s mješavinom poruge i grižnje savjesti. Kada je 1984. navršio osamnaest, morao je napustiti ustanovu, pa je do rata u podstanarskim stanovima preživljavao od sitnih poslova, u provinciji koja ga je upoznala kao jednog od rijetkih koji su uspjeli odoljeti iskušenjima što ih donose usamljenost i samoća. Danas je Siniša Novosel otac triju vedrih i uspješnih kćeri, koje na posebnome mjestu čuvaju dvadesetak medalja za postignuća u sportu i drugim mladalačkim djelatnostima.





Novosel ima pravo na stan, ali je 1.697 na državnoj listi, izjavili su našem listu iz Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Na listi tog ministarstva za Virovitičko-podravsku županiju, međutim, na trećem je mjestu, i ne razumije zašto se ta tri slučaja ne mogu riješiti. Iz virovitičke gradske uprave doznajemo da je 2004. tražio stan, ali nije dostavio potrebne dokumente, pa ga više nemaju u evidenciji. »Gospodin Novosel se usmeno obratio gradonačelniku Kirinu prošle godine koji je nekoliko puta zvao Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i ministra osobno da bi saznao status gospodina Novosela kao tražitelja stana ili kuće. Kad je Ministarstvo 2007. godine podijelilo ključeve 32 stana hrvatskim braniteljima u Virovitici, gospodin Novosel nije imao trajno riješen status invalida Domovinskog rata, pa nije mogao ni tražiti niti dobiti stan«, stoji u odgovoru gradske uprave. U međuvremenu je dobio trajni invaliditet, pa je 20. listopada 2009. opet podnio zahtjev. U ministarstvu kažu: »Realizacija prava na stambeno zbrinjavanje gospodina Novosela ovisit će o raspoloživim sredstvima te njegovoj poziciji na listi prvenstva za 2011. godinu, na kojoj se nalazi na 1.697 mjestu«. Postoji, ipak, i tračak nade, jer u ministarstvu kažu da bi se u Virovitici opet trebali graditi stanovi za ratne stradalnike. »Ukoliko se taj projekt realizira, i zahtjev gospodina Novosela će se sukladno zakonskim propisima uzeti u razmatranje«.



Kada je počeo rat, imao je 25. Tada je dobio prvi pravi dom u životu: grad mu je dodijelio ruševni smještaj u zgradi iz osamnaestog stoljeća u središtu grada, ali i to je bilo dovoljno. Tu se njemu i Sandi rodila prva kći. Problemi su počeli 1997., kada je zgrada izgorjela. »Nismo imali pravo na zamjenski stan. Smjestili su nas najprije u hotel, s prognanicima, pa u motel izvan grada. Potom smo do 2000. živjeli u gradskom stanu od nepunih četrdeset kvadrata za 550 kuna mjesečno, s uglovima uvijek punim vlage. Tada nas je već bilo petero: nas četvero smo spavali na rastegnutom kauču, a beba pored nas u kolicima«, pripovijedaju Novosel i supruga.


U gradskoj upravi kažu da su Novoseli za taj stan ostali dužni 8.800 kuna za najamninu. Obitelj to ne opovrgava, ali tvrdi da im je prethodni gradonačelnik govorio da ne moraju plaćati ništa. Kako bilo, dug je oprošten. Činjenica je da im je grad pomagao, premda nije imao zakonsku obvezu – to potvrđuje rašireno uvjerenje da petogodišnji gardist i ratni invalid s troje djece ima pravo na pomoć, premda to svatko odbija provesti.   

Kirinovo »Bit ćeš riješen«


U Novoselovu »Ugovoru o službi u gardijskim brigadama« od 15. veljače 1994. izrijekom stoji kako dobiva pravo na »povoljan kredit za kupnju i gradnju kuće ili stana«. Nikada se ništa od toga nije ostvarilo, premda nadležno Ministarstvo obitelji, branitelja i generacijske solidarnosti potvrđuje da Novosel ima pravo na stan. Danas su podstanari i plaćaju 1.100 kuna, a žive od Novoselove vojne mirovine. Supruga ne radi. Problem nije samo u tome: umjesto da mu jasno kažu može li ili ne može dobiti stan, i kada to može ili ne može očekivati, pothranjuju mu lažne nade, što ga uvijek iznova razočara. »5. srpnja ove godine u 9.15 telefonom me nazvao gradonačelnik Ivica Kirin. Rekao mi je da se dovršava gradnja zgrade za branitelje. Doslovno mi je rekao: »Nemoj više nikoga zvati, ni ministarstvo, u toj ćeš zgradi biti riješen s još dva, tri policajca«, pripovijeda Novosel.


I nije »riješen«. Nije to bilo prvi put da mu gradonačelnik Kirin – gotovo vršnjak, kojeg je Novosel u malome gradu upoznao davno prije političkog uspona – obećaje riješiti životni problem. »Kada je u Virovitici bila premijerka Kosor, bio sam odlučan probiti se do nje i reći joj o čemu se radi. Nisam uspio, njezini terijeri nisu me pustili da prođem. Kirin je to vidio, probio se do mene, i rekao: »Nemoj raditi probleme, bit ćeš riješen«. Ni tada nije »riješen«.   

Nepravda


Novosel je ljut jer svuda oko sebe vidi nepravdu. »Kad je počeo rat, nisam htio provaljivati u lijepe, ali tuđe stanove. Zadovoljio sam se derutnim gradskim stanom. Kasnije se nisam gurao. Da samo vidite kako su dijelili stanove, uzimali provizije za njih, i da vidite tko je sve dobio stanove, ljudi koji bojišta nikad nisu ni vidjeli… Tražio sam grad da mi dodijele jednu kuću u vlasništvu grada, ali gradonačelnik je rekao da će je uskoro rušiti, pa da nema smisla da onamo selim, samo da bih uskoro morao iseliti. Bilo je to prije sedam, osam godina. A kuća i danas ondje stoji«, kaže Novosel.


»Pa moram li napraviti neku glupost, da dospijem na televiziju, da cijela zemlja o meni pripovijeda, pa da tako dobijem stan? Je li to jedini način da ostvarim svoje pravo?«