Film »Mirotvorac« gledao sam s mješavinom poštovanja i nelagode. Poštovanja prema tragičnoj sudbini Josipa Reihl-Kira [1], a nelagode jer sam u tom istom (nesretnom) vremenu obnašao dužnost (ratnog) gradonačelnika Osijeka. I jer se u filmu, unatoč danom intervjuu njegovim autorima i iscrpnim objašnjenjima, uopće ne čujem – moju nazočnost u tom filmu autori su, vjerojatno zbog umjetničkih razloga, sveli na nekoliko usputnih kadrova mojeg zabrinutog lica. I tu i tamo tijekom filma netko od onih pet glasova nešto kaže o mojoj malenkosti!

A u tom (pred)intervjuu više od 45 minuta govorio sam ne samo o ubojstvu u Tenji nego i o svim okolnostima [2] koje su prethodile tom tragičnom događaju (osnivačke skupštine SDS-a na području općine Osijek, o svim onim orkestriranim zbivanjima nakon prikazivanja filma o M. Špegelju [3], o incidentima u Dalju, Ernestinovu, o tragičnom događaju u Borovu Selu, ali i o nekim nikada do kraja objašnjenim epizodama koje su toj tragediji prethodile, od toga tko je donio odluku da se dvije a ne jedna policijska ophodnja, kako to tvrdi jedan od »glasova« u filmu, u noćnim satima »provozaju« kroz Borovo Selo, koje je, usput rečeno, bilo izvan ingerencije PU Osijek, kome je palo na pamet da pokuša skinuti YU zastavu, što je dovelo do ranjavanja i uhićenja dvaju osječkih policajaca i što će kulminirati (nečijom!) nerazumnom odlukom da sutradan policija krene u akciju oslobađanja svojih kolega [4], koji su u to vrijeme već bili prebačeni u Srbiju.

Prešućivanje istine

Nadalje, u tom svom iskazu vrlo sam kritično govorio i o atmosferi u samome gradu, o političkom neiskustvu i nezrelosti pojedinaca koji su dobili povjerenje građana na izborima, o šoku dijela srpske zajednice, koji se nije mogao pomiriti s gubitkom političke i ekonomske moći koju je sve vrijeme socijalističke Hrvatske neograničeno konzumirao. U tom sam intervjuu veliku pozornost posvetio i ponašanju Jugoslavenske narodne armije (u to vrijeme zapovjedništvo osječkog garnizona JNA je u Tuzli, jer ne treba zaboraviti da je još krajem 1980-ih JNA provela novu teritorijalnu podjelu svojih oblasti, koje više nisu slijedile republičke/avnojevske granice), koja ne samo što nije priznala rezultate demokratskih izbora u Hrvatskoj i Osijeku (ni na jedan poziv nove gradske uprave, pa i one protokolarne, na sjednice u povodu Dan grada, Nove godine… predstavnici JNA u Osijeku nisu odgovorili, ali je zato u prostorijama Doma JNA u Osijeku krajem 1990. godine održana osnivačka skupština političke stranke Pokret za Jugoslaviju, tzv. generalske stranke, i tom se prilikom prisutnima obratio predsjednik te stranke, general Stevan Mirković, i obećao da će uskoro »Zlatka Kramarića nabiti na šiljak« [5], a njegov je govor bio popraćen burnim pljeskom) nego je i svojim aktivnostima (jedna od tih aktivnosti bila je i naoružavanje Srba) sudjelovala u dodatnom stvaranju napete atmosfere, atmosfere straha u gradu i okolici; ponašanju dijela lokalnih Srba i sastanku koji smo, u dogovoru s uglednim profesorom povijesti na FF-u u Zagrebu, D. Roksandićem, početkom listopada 1990. organizirali u gradskim prostorijama, gdje je profesor D. R. izložio svoje i više nego razumne ideje/projekcije o budućem statusu Srba u Hrvatskoj [6]. Ovdje nema potrebe reći da je D. Roksandić etnički Srbin! On je, prije svega, odličan profesor i naš dragi prijatelj i kolega.

Pokušao sam u tom razgovoru novinaru H. Zovku artikulirati svu kompleksnost situacije u kojoj civilna vlast nije raspolagala potpunom kontrolom nad događajima, ali je snosila punu odgovornost pred građanima. U konačnoj verziji filma taj moj glas je nestao! Jedna prijateljica mi je rekla da sam za autore tog filma očito potpuno nebitan lik, a jedan znanac mi je rekao da sam prikazan na razini »epizodističke nule«, o kojoj piše i Ranko Marinković u »Kiklopu«!

Da ne bude nikakve zabune, od autora filma ne tražim nikakvo priznanje [7] za svoju ulogu u tim vremenima, ali dužnost mi je upozoriti očito nekritičnu hrvatsku javnost, koja je oduševljena ovim pamfletom [8], da postoje i neke »bijele mrlje« u ovome filmu koje su naši autori svjesno preskočili. Jer kako drukčije objasniti da izjavi G. Ajduković, koja kaže da je dan uoči ubojstva, 30. lipnja, boravila u Tenji i dogovorila da će se 1. srpnja održati sastanak u Tenji kojem bismo i ja i Kir trebali nazočiti (ne trebam reći da ja o tome pojma nemam, da me G. A. nikada nije zvala, nikada nije obavijestila o svojim planovima…), ne suprotstave moju izjavu sa sastanka u prostorijama gradonačelnika (na sastanku je, među ostalima, bio i Kir), održanog u kasnim večernjim satima toga 30. lipnja, da će se ubuduće svi sastanci/pregovori održavati isključivo u prostorijama Skupštine Općine Osijek, jer je situacija u Tenji u međuvremenu eskalirala. Podsjećam: 27. lipnja na ulice Osijeka opet su izišli tenkovi JNA, čuveni »slučaj crvenog fiće«, ranjavanje dvaju hrvatskih policajaca nekoliko dana prije u okolici Tenje, a i sam sam tih dana, vjerojatno se radi o 28. lipnja, posjetio MZ u Tenji, došao sam sam, bez ikakve pratnje, uostalom, kao i uvijek, ali vrlo brzo sam se uvjerio da sa srpske strane ne postoji elementarna volja za bilo kakav ozbiljniji odmak od njihovih radikalnih stavova. Tom sam prilikom iznio prijedlog M. Tubiću, predsjedniku MZ-a, da zajedno, na nogometnom igralištu u Tenji, spalimo oružje i jedne i druge strane, te da nakon toga imamo zajedničku press konferenciju, na kojoj bi on trebao informirati hrvatsku/jugoslavensku javnost kako JNA naoružava lokalne Srbe… Naravno, on je taj moj prijedlog odbio, pa sam mu ja onda rekao da više ne želim sudjelovati u tim njihovim, srpskim, tragikomičnim predstavama, oni glume žrtvu, a uvjereni su da će JNA i S. Milošević riješiti sve njihove probleme, srušiti hrvatsku demokratsku vlast i da ćemo gledati svojevrsnu reprizu 1971., ali ovaj put to će se dogoditi uz pomoć vojske i sve će opet biti kao što je bilo i prije demokratskih izbora… Doduše, ni danas mi nije jasno zašto je Kir ignorirao moj stav/naputak – ja mu nisam mogao narediti – nego je, iz meni nepoznatih razloga, poslušao G. A. i otišao u Tenju… Također mi nije jasno zašto ni autorima filma ta moja izjava nije bila dovoljno intrigantna. Bar kao kontrapunkt! Ne bih želio špekulirati, pa ću čitateljima prepustiti da oni donesu svoj neovisni sud o namjerama autora. Doduše, veliko je pitanje koliko su oni stvarni autori ovoga filma!?

Moralna dihotomija

Ne pišem sve ovo da bih osporio moralnu veličinu Reihl-Kira. Naprotiv. No odbijam prihvatiti dramaturgiju koja jednu povijesnu tragediju svodi na pojednostavljenu moralnu dihotomiju: mirotvorac nasuprot indoktriniranim (naci)političkim strukturama. Povijest nije crno-bijeli svijet. Konačno, u Hrvatskoj se, u to vrijeme, politika nije kreirala u postajama PU, pa ni u osječkoj. I ova, osječka PU samo je slijedila gradsku (čitajte: moju) politiku!

Moja je javna i politička uloga tijekom rata – i prije i nakon njega – bila upravo ustrajanje na dijalogu, stalno smo govorili: na tuđu histeriju/paranoju, dragi građani, nemojte odgovarati vlastitom histerijom/paranojom; ne postoji kolektivna/etnička krivnja, nego svaka krivnja ima svoje ime i prezime, nemojte uzimati pravdu u svoje ruke, postoje institucije koje to čine… To nije samoproglašena etiketa. Za jasno artikulirane stavove o političkim prilikama u predratnom vremenu, za inzistiranje na razumu u doba rastuće histerije bio sam međunarodno prepoznat i nagrađen!

Zato me u filmu uopće ne pogađa osobna marginalizacija, nego pogrešan metodološki pristup složenim vremenima. Ako se već govori o mirotvorstvu, zašto se sužava prostor onima koji su ga također zagovarali? Ako sam bio relevantan sugovornik, zašto sam sveden tek na nekoliko kadrova? Time nije izostavljen samo jedan akter, nego je amputiran cijeli politički kontekst mirovnih napora.

Dokumentarni film nije neutralan zapis. On je konstrukcija. I svaka konstrukcija počiva na izboru: što uključiti, što izostaviti, komu dati interpretativnu težinu. U tom smislu, »Mirotvorac« jest snažna moralna priča, ali je daleko od ozbiljne i cjelovite političke analize. Svesti tako ozbiljnu priču na pet prilično nesuvislih glasova (na tu činjenicu upozorio je i G. Malić u svome osvrtu, recimo, na onu infantilnu lamentaciju o »neizbježnosti rata«, koji je navodno mogao biti manje intenzivan) uistinu pokazuje da su neke druge, ne baš časne, namjere bile u igri. Jadranka Reihl-Kir ima pravo ne razlikovati Tikveš od Karađorđeva, jer njezin suprug nije bio u Karađorđevu, ali njezina izjava da je u Karađorđevu F. Tuđman Kiru govorio o podjeli Bosne čista je ludost. Nimalo nevina! Naime, na tom sastanku u Tikvešu bio sam i ja i nije ni jednoga trenutka bilo riječi o podjeli Bosne. Na dnevnom redu bile su neke druge teme! Ali i ta njezina izjava prošla je u ovome genijalnom umjetničkom filmu!

Osijek 1991. nije bio pozornica s jednim protagonistom. Bio je to grad rastrgan između rata koji je dolazio i mira koji je izmicao. Civilna vlast, policija, lokalna zajednica, JNA, paralelno stvaranje hrvatskih vojnih struktura – sve su to bili živi akteri u drami čiji se rasplet nikako ne može svesti na jednu liniju.

Sužavanje dijaloga

Možda je problem upravo u tome što je prikaz kompleksnosti (tako u filmu posvema izostaje političko-povijesni kontekst, jer onih nekoliko nesuvislih rečenica koje bi taj kontekst trebale dočarati to svakako nije; konačno, i tu su se autori poslužili svojom omiljenom selektivno-redukcionističkom tehnikom) manje filmski privlačan od moralne parabole. Ali ako govorimo o istini, onda ona ipak mora respektirati višeglasje. Stoga sam i ja u ovome tekstu želio obraniti javni prostor od nepodnošljive simplifikacije autora ovoga filma. To ne znači da dokumentarni film nema pravo na selekciju, ali nema pravo na selektivnu istinu!

Zato ovaj tekst nije polemički osvrt protiv sjećanja na Josipa Reihl-Kira. On je polemika protiv sužavanja prostora dijaloga – paradoksalno, u filmu koji navodno slavi dijalog. Jer mirotvorstvo u ratnim uvjetima nikako ne može biti monopol samo jedne figure. Ono je, prije svega, jasan i konzistentan stav. U konačnici, pitanje koje ostaje nije tko je bio veći mirotvorac. Daj Bože da ih je bilo više! Iskreno, oko sebe onda nisam vidio ove koji se sada urbi et orbi pozivaju na te vrijednosti. Bili su u mišjim rupama, pisali su za opskurne tabloide (ST), a neki su, pak, strpljivo čekali koja će strana pobijediti i bili su prilično razočarani kada smo pobijedili mi. Zato je pravo pitanje: Zašto je u filmu o mirotvorcu bilo nužno priču o dijalogu tako reducirati? Do neprepoznatljivosti!

Film koji se predstavlja kao dokument o miru i tragičnoj sudbini Josipa Reihl-Kira zapravo se pokazuje kao djelo koje se koleba između dokumentarizma i interpretativne rekonstrukcije, ali bez metodološke discipline koju zahtijeva ijedan od ta dva pristupa. Umjesto povijesne rekonstrukcije dobivamo selektivno narativno oblikovanje, koje zanemaruje ključne aktere, prešućuje proturječja i, što je najproblematičnije, svjesno manipulira kontekstom događaja.

I ovo treba znati…

[1] U mojoj knjizi »Gradonačelniče – vrijeme je« (Mozaik knjiga, 1993.) jedno je poglavlje posvećeno upravo našem prijateljskom odnosu. I u toj knjizi donosim vrlo preciznu kronologiju zbivanja uoči samog ubojstva Josipa Reihl-Kira. Očito, ni te činjenice nisu dovoljno fascinirale našega redatelja, jer mu se, vjerojatno iz umjetničkih motiva, nisu uklapale u njegovu projekciju kako se to montira »objektivni film«!

[2] Bio sam slobodan autore podsjetiti na sve one političko-pravno-povijesne okolnosti koje su sudjelovale u procesu disolucije socijalističke Jugoslavije…

[3] Taj film prikazan je krajem siječnja 1991., a njegov autor bio je general A. Vasiljević! Ni u tom filmu, kao ni u Mirotvorcu, ne govori se da je JNA prije toga oduzela TO Hrvatske sve oružje – bit će da ni to nije bitna činjenica za naše autore, koje se, u mnogim detaljima, ne razlikuju previše od filmskog uratka YU KOS-a.

[4] U jednoj TV emisiji redatelj filma kaže da su mu poznati svi dokumenti vezani uz taj slučaj, ali kako je smatrao da iz umjetničkih razloga (sic!) nema potreba da i ovaj dokument uvrsti u film!? U filmu koji pretendira biti ozbiljan povijesni uvid takva redukcija postaje ozbiljan metodološki promašaj.

[5] Nešto slično izreći će i onaj nesretni general M. Kukanjac, zapovjednik 2. vojne oblasti JNA u Sarajevu. Nadasve je zanimljivo da mi je tu izjavu prenio upravo Josip Reihl-Kir. Nažalost, nikada ga nisam uspio upitati kako je on uopće stupio u kontakt s generalom M. K.

[6] Budući da je bila riječ o otvorenom sastanku, koji su osječki Srbi elegantno izbjegli, došlo ih je tek nekoliko, bili smo šokirani kada smo drugog dana u BG novinama, Politici i Večernjim novostima, pročitali što su o tom sastanku izvijestili njihovi osječki dopisnici R. Subotić i S. Nikšić. I kada smo ih upitali zašto to čine, nisu nam ništa odgovorili. Nekoliko dana poslije u prostorijama dopisništva Politike u Osijeku bila je podmetnuta bomba?!

[7] Konačno, neki drugi, puno relevantniji od naših šlampavih autora, opijenih »umjetničkim erosom«, prepoznali su moje djelovanje, pa su mi 1997. godine dodijelili prestižnu međunarodnu nagradu »A. Harimann« (samo da napomenem tu su nagradu, među ostalima, dobili i V. Havel, i A. Saharov, i M. Albright, kao i mnogi drugi ugledni pojedinci), upravo zbog toga što sam u nekim (ne)vremenima sustavno promicao liberalno-demokratske vrijednosti, što sam se zauzimao za politiku pomirenja, za principe građanske demokracije…

[8] I kada je u pitanju umjetnička vrijednost ovoga filma u cijelosti dijelim mišljenje Gordana Malića. Vidjeti njegov fb-post! Stoga ni ja nisam impresioniran kao što je to bio žiri u Puli i pojedini kritičari, koji su odmah uočili nevjerodostojnu izjavu jednog od likova na početku filma, ali poslije više ne primjećuju slične propuste!