Pacijent osjeća da ga svijet nepošteno tretira. Osjećaj je kompleksniji od ljutnje, spaja ljutnju i bespomoćnost i stvara želju za osvetom
Žrtve ratnih trauma u Hrvatskoj obuzima »sindrom ogorčenosti«, upozorio je jučer u Zagrebu psihijatar u Ministarstvu branitelja Mladen Lončar, i sam hrvatski branitelj i žrtva ratne traume.
Lončar je govorio na tribini koju je Centar za suočavanje s prošlošću Documenta organizirao u povodu jučerašnjeg UN-ova Međunarodnog dana podrške žrtvama mučenja. Upozorio je kako terapeuti sve više zapažaju »sindrom ogorčenosti« u žrtava ratnih trauma i tortura u Hrvatskoj. Liječenju tih pacijenata svakako ne doprinosi česta odbojnost javnosti prema oboljelima od posttraumatskog stresnog poremećaja, kazao je Lončar.
»Sindrom ogorčenosti« (Posttraumatic embitterment disorder, PTED) relativno je nov psihijatrijski pojam koji je, prema Wikipediji, 2003. formulirao njemački psihijatar Michael Linden. On je ovako opisao utjecaj PTED-a na psihu: »Pacijent osjeća da ga svijet nepošteno tretira. Taj je osjećaj kompleksniji od ljutnje, spaja ljutnju i bespomoćnost, i stvara želju za osvetom«. »Samo, osveta nije lijek«, upozorio je Linden. Ljudi koji trpe PTED često ne žele liječenje, jer osjećaju da bi se svijet morao promijeniti, ne oni.
U Hrvatskoj je trenutno šezdesetak azilanata, koji su u pravilu žrtve mučenja ili ratova u zemljama iz kojih su pobjegli, upozorila je Emina Bužimkić iz Documente. Oni ne dobivaju primjerenu psihijatrijsku i psihološku skrb. »Za nekoliko godina bit će ih nekoliko stotina ili tisuća. Ne posvetimo li se primjerenoj integraciji i rehabilitaciji tih ljudi, Hrvatskoj prijeti efekt pariških predgrađa«, upozorila je.
Prema UN-ovoj definiciji, koju je navela predsjednica zagrebačkog Rehabilitacijskog centra za stres i traumu Zdenka Pantić, mučenje je namjerno nanošenje boli od osoba javne vlasti radi namjernoga širenja terora i u miru i u ratu. Voditeljica Documente Vesna Teršelič kazala je kako se ne zna točan broj izravnih žrtava ratnoga mučenja u Hrvatskoj. Documenta izrađuje arhivu osobnih ispovijesti žrtava trauma od 1941. do danas, ali taj posao ni izbliza nije gotov. U Domovinskom ratu, kazala je Teršelič, broj žrtava mučenja može se samo približno odrediti, ako se ima na umu da je postojalo ukupno »nekoliko desetaka mjesta zatočenja«, odnosno »pritvora, zatvora i logora« u kojima su zatočenici trpjeli torturu. Izrijekom je spomenula zatvore na Bučju, u Lori, Kerestincu i u Pakračkoj Poljani.
Zdenka Pantić kazala je kako partnerske zemlje Hrvatsku smatraju »zemljom sposobnom da se brine za žrtve mučenja«. Teršelič je naglasila kako bi bilo važno da Hrvatska, kada postane članicom EU, svoja iskustva nametne kao temu na razini Unije, jer EU nema službu za takve probleme.
Zanemareni i sudionici mirovnih misija
