Što uopće zovemo ljubavlju i kako danas definiramo ljubav i romantiku? Pitanja su to koja smo postavili Loreni Zec i Miji Mudri, psihologinjama koje se bave temom ljubavi – ali ne one koja nas ispunjava i usrećuje. Kao stručnjakinje udruge SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava, uoči Valentinova, dana koji slavi ljubav, otvorile su temu ljubavi koja boli i koja se često zadržava iza zatvorenih vrata.

Valentinovo povezujemo s romantikom i lijepim gestama, velikim i malim, s dvoje zaljubljenih koji šetaju gradom ruku pod ruku, držeći ružu kao simbol svoje ljubavi. No koliko je ta slika stvarna, a koliko preuzeta iz filmova, pjesama, popularne kulture i društvenog okruženja kojem smo izloženi? Valentinovo nam često nameće sliku ljubavi kakva bi ona trebala biti, pritom hraneći nerealna očekivanja i učvršćujući postojeće odnose moći.

– Mislim da ne možemo samo tako definirati ljubav, zato što je to jako kompleksna tema. Bitno je reći da svatko može definirati ljubav na svoj način, naravno, ali da ta ljubav ne smije ograničavati i umanjivati nikoga, kaže Lorena Zec, psihologinja i koordinatorica razvojnih aktivnosti u udruzi SOS Rijeka.

– To može biti ljubav između partnera, ali i ljubav roditelja prema djetetu ili između prijatelja. Dakle, ljubav je kada drugoj osobi daješ slobodu da raste, razvija se i bude ono što jest – i da to isto zahtijevaš i za sebe, objašnjava.

Društvena definicija

Naša »društvena« definicija ljubavi oblikovana je svime što nas okružuje – ne samo popularnom kulturom, nego i odgojem, tradicionalnim vrijednostima i povijesnim obrascima. Sve to zajedno snažno utječe na način na koji doživljavamo ljubav i partnerske odnose.

– Od toga se ne možemo odmaknuti. To je činjenica. Ali možemo sami sebe potaknuti kritički promišljati ljubav – kako izgleda moja definicija ljubavi ili partnerskog odnosa i gdje sam je usvojila. Jesam li doma gledala mamu i tatu, ili sam gledala Disneyjeve crtiće ili »Seks i grad«. Kada prihvatimo da je sve to na nas utjecalo, možemo napraviti iskorak i reći si: sada ću pokušati sama vidjeti što meni od svega toga doista treba i koje su za mene zdrave ideje ljubavi i odnosa, objašnjava Lorena Zec.

Lorena Zec / NL arhiva

A što o ljubavi poručuje Valentinovo? Prema Miji Mudri, jedan od ključnih elemenata njegova imidža su velike geste, uz koje se automatski veže i očekivanje zahvalnosti.

– Ako partner napravi veliku gestu, dolazi do prisile velike zahvalnosti. S velikom gestom dolazi i zahvalnost, bila ta gesta poželjna ili ne, dodaje, jer se, kako kaže, podrazumijeva da ljubav mora upravo tako izgledati.

No kako bi ljubav doista trebala izgledati? Upravo s tim pitanjem u udrugu SOS Rijeka često se javljaju žene koje se u svojim odnosima ne osjećaju dobro – bilo da je riječ o suptilnim oblicima kontrole ili o teškom emocionalnom i fizičkom nasilju. Mnoge od njih osjećaju da nešto nije u redu, ali taj osjećaj ne uspijevaju pomiriti s uvriježenom predodžbom o tome kakva ljubav »treba« biti.

Foto iStock

– Dolaze žene koje opišu svoje osjećaje i svoj partnerski odnos i mole za pomoć. No kada krenemo propitivati, često pitaju: pa zar ne bi to tako trebalo biti? Pitaju se nije li problem u njima, opisuje Zec.

Kao posebno grub primjer navodi žene koje su doživjele seksualno nasilje od strane muža.

– Kažu: »Ali to mi je muž i tako to treba biti. Ponekad moram popustiti i pristati na seksualni odnos čak i ako ne želim, to tako mora ići.« Zbog toga se osjećaju loše i imaju poteškoće same sa sobom, ali se još nisu odmaknule od ideje da to zapravo ne mora biti tako, kaže Zec, podsjećajući da je prisilan seksualni odnos u braku u Hrvatskoj zakonom zabranjen.

Istodobno, centru se javljaju i žene koje ne mogu jasno imenovati nasilje, ali osjećaju da odnos ne bi trebao izgledati kako izgleda. Opisuju ponašanja partnera koja im štete i stvaraju probleme, no ne znaju kako se iz takvog odnosa maknuti, niti jesu li ta ponašanja namjerna.

– Pitaju se je li to uopće nasilje ili je to jednostavno nešto što se u vezama mora tolerirati – jer upravo na takve odnose smo naučili, upozorava Zec.

Toksični odnosi

Posljednjih godina sve se češće govori o toksičnom ponašanju u partnerskim odnosima, odnosno o takozvanim toksičnim vezama. Iako loš odnos ponekad doista ostaje samo to – loš odnos – važno je znati razlikovati toksičnost od nasilja, iako granica između njih može biti mutna i zbunjujuća. Problem dodatno otežava činjenica da se takvi obrasci ponašanja u društvu često veličaju, opravdavaju ili maskiraju kao ljubav. Takvi narativi prisutni su posvuda: u filmovima, crtićima, slikovnicama, ali i u pričama koje dijelimo s prijateljicama.

– Neke stvari predstavljene su kao romantične i kao dokaz ljubavi, ali ako malo zagrebemo ispod površine, vidimo da se zapravo radi o igri moći, kontrole i straha, upozorava Lorena Zec.

Foto iStock

Upravo strah, objašnjava, predstavlja ključnu razliku između toksičnog i nasilnog odnosa.

– Kada nas žene pitaju koja je razlika između toksičnog i nasilnog odnosa, moj odgovor je uvijek – strah. Ako osjećamo strah od druge osobe, prešli smo iz razine toksičnog u nešto drugo. Ako moramo prilagođavati svoje ponašanje i umanjivati vlastite slobode kako ne bismo izazvali reakciju druge osobe, onda to više nije samo loša veza ili loša komunikacija, ističe Zec, vraćajući se pritom na pojam slobode.

– Sloboda je ljudsko pravo, ultimativno ljudsko pravo. I ako nismo slobodni u partnerskom odnosu, onda to nije ljubav – to ne može biti ljubav. Tada taj odnos ne služi sigurnosti, rastu i razvoju, nego nečemu posve drugome, naglašava.

Jedan od najčešćih problema u nasilnim odnosima, nastavlja Zec, upravo je pitanje moći i kontrole. U patrijarhalnom i toksično-maskulinom društvenom okviru moć i kontrola često se vežu uz ideju uspješnog i »kvalitetnog« muškarca, dok su žene naučene takvo ponašanje doživljavati kao romantično.

Kao primjer navodi situaciju u kojoj muškarac samostalno odluči da će svaki dan dolaziti po partnericu nakon posla.

– I u ponedjeljak, i utorak, i srijedu, i četvrtak, i petak. Zato što ima auto, slobodan je i doći će. To zvuči fantastično, ali ako žena nema nijedan dan u kojem on neće doći po nju, ako nema izbora i ako mu kaže: »U utorak ipak nemoj jer idem na kavu«’, a on se uvrijedi ili se ipak pojavi – to je kontrola. Ili ako se nenajavljeno pojavi s ružom dok je ona na kavi s prijateljicom jer ju je samo htio vidjeti. Lijepo je ako se dogodi jednom, ali ako postane obrazac ponašanja, ako se ponavlja u različitim varijacijama, situacijama i kontekstima, onda to više nije romantika, objašnjava Zec.

Zatomljena intuicija

Govoreći o Valentinovu i njemu svojstvenim grandioznim gestama, članice udruge SOS Rijeka često se susreću s velikim buketima cvijeća koji dolaze nakon nasilnih scena – vikanja, razbijanja mobitela ili odvaljivanja vrata nogom. To, upozoravaju, nije romantika. Cvijeće i pokloni ne mogu i ne smiju služiti kao opravdanje za nasilje.

»Imala sam osjećaj da nešto nije u redu«, rečenica je koju su djelatnice centra čule nebrojeno puta – ne samo od svojih korisnica, nego i od mnogih drugih žena. Taj bazični instinkt, osjećaj u trbuhu, odnosno intuicija, ima duboke evolucijske korijene. Tijekom razvoja ljudske vrste žene su, zbog potrebe za preživljavanjem i brigom o potomstvu, razvile snažniju intuiciju, a istraživanja sugeriraju da ona ima i svoju neurobiološku osnovu. Unatoč tome, mnoge je žene ne slušaju, već svjesno prelaze preko tog unutarnjeg upozorenja.

– Mislim da je, između ostalog, odgovor i tema ovog razgovora – zato što je bio dobar, divan i drag, kaže Lorena Zec. Korisnice se, objašnjava, često prisjećaju lijepih trenutaka: svakodnevnog pripremanja doručka, putovanja, pomoći i pažnje, zbog kojih su zanemarile nelagodu koju su osjećale. Odluku su donijele racionalno – on je, kako kažu, na papiru bio savršen: imao je dobar posao, bio je pristojan, svidio se prijateljicama, majka je govorila da će biti fantastičan partner, obećao je financijsku sigurnost. Uz sve te argumente, jezivi osjećaj u trbuhu ostao je potisnut.

No kada nelagoda preraste u strah, stvari postaju jasnije.

– Kada osjetimo strah, to je već daleko uznapredovalo i tada se više ne propitujemo. To je faza u kojoj on ima moć. Strah je kada shvatiš da će doći reakcija na nešto što napraviš, a od te reakcije te hvata strah, objašnjava Mia Mudri.

Mia Mudri / NL arhiva

Potiskivanje vlastitih osjećaja, ističu psihologinje, uči se od najranije dobi. Kada dijete padne, često mu se kaže: »Nemoj plakati, nije strašno«, umjesto da se prizna njegova bol i strah. Slična poruka šalje se i djevojčicama kada im se zadirkivanje opravdava rečenicom »tko se tuče, taj se voli«, čime ih se uči da vlastiti osjećaji nisu ispravni niti važni.

– Emocije su tu s razlogom – govore nam da nešto nije u redu, a mi ih cijelo vrijeme učimo potiskivati, dok one ugodne veličamo. Kada se osjećamo lijepo i počašćeno, to nam je razumljivo. Onaj neugodni dio koji ne razumijemo i o kojem nas nitko nije učio, jednostavno prekrijemo. Zato nam je puno lakše ploviti u pozitivnim osjećajima i ignorirati one negativne, objašnjava Mudri.

Ipak, intuicija se može ponovno probuditi. Čak i kada je dugo bila potiskivana, moguće ju je vratiti i to tako da učimo vjerovati sebi. Lorena Zec smatra da u tome veliku ulogu imaju male, sigurne zajednice žena u kojima se iskustva mogu dijeliti bez straha, ali i vidljivost takvih tema u medijima. Prepoznavanje vlastitog iskustva u iskustvima drugih, naglašava, često je prvi korak prema tome da žena ponovno počne vjerovati sebi.

– Mislim da nam informiranje, čitanje relevantnih članaka, praćenje tema i pronalaženje pouzdanih izvora može pomoći da naučimo što je u redu, a što nije. Kada smo nesigurne, prostor za manipulaciju je veći. A kada smo informirane i educirane u zajednici, znamo koje su činjenice i lakše prepoznajemo granice, poručuje Mia Mudri.

Kad je ljubav izlika

Problematična je i rečenica »ne moraš nikad raditi«, koja se često prikazuje kao romantična ponuda, a zapravo može postati zamka. Njome se ženi postupno oduzimaju financijska samostalnost, društveni krug i samopouzdanje, zbog čega joj je kasnije znatno teže napustiti odnos. Jednako tako, društveno prihvaćen, a potencijalno opasan obrazac jest i pretjerana prisutnost u životu partnerice.

– Stalno se provodi vrijeme zajedno, šalje se hrpa poruka, »Nazovi me kad izađeš iz autobusa da pričamo«… To može biti zaista lijepo, ali ako je obrazac ponašanja takav da nemamo pravo izbora i druga će se strana naljutiti ako odbijemo, onda to više nije romantično, nego nametljivo ponašanje. Ako mi netko u noći pošalje 300 poruka u kojima 300 puta piše da me voli, a ja sam tu osobu zamolila da mi poruke ne šalje, to nije romantika. To je kazneno djelo nametljivog ponašanja, upozorava Lorena Zec.

Opasan može biti i tzv. obrambeni stav, odnosno potreba muškarca da »štiti« svoju partnericu jer on, navodno, zna bolje kakvi su drugi muškarci, kakva je njezina obitelj ili kakve su njezine prijateljice. Takvo ponašanje često vodi izolaciji, a dodatne crvene zastave su omalovažavanje kroz šale te laganje o zajedničkim interesima kako bi joj se što više približio. Riječ je o obrascima koji su česti u romantičnim filmovima, a kojima gotovo uvijek slijedi – oprost.

Ideja viteza na bijelom konju koji se bori sa zmajevima, penje u najviši toranj i spašava čednu princezu duboko je usađena u kolektivnu predodžbu idealne ljubavi. Upravo takav narativ često stvara uvjerenje da će neželjene velike geste muškarcu osigurati partnericu, koja mora biti zahvalna, a zauzvrat se od nje nešto očekuje – pa i seksualni odnos. Zbog takvih romantičnih mitova nametljivo se ponašanje nerijetko tolerira do samih granica, sve dok ne postane prekasno.

Suptilna ljubomora

Jedan od najočitijih znakova kontrole i posesivnog ponašanja, koji se u društvu često banalizira ili opravdava, jest ljubomora. Iako se nerijetko prikazuje kao dokaz ljubavi, ona može biti jedan od ključnih mehanizama ograničavanja slobode u partnerskom odnosu.

– Kad pričamo o ljubomori, bitno je reći da je ljubomora emocija, osjećaj koji je evoluirao s razlogom. Svaki osjećaj ima svoju svrhu i zbog nečega postoji, pa je tako i ljubomora legitimna kao osjećaj. Ne trebamo reći da nitko nikad ne smije biti ljubomoran. Međutim, ako zbog svoje ljubomore umanjujemo slobode druge osobe, onda smo zabrazdili – tada to više nije opravdano, objašnjava Lorena Zec.

Ljubomora se može manifestirati vrlo otvoreno, ali i na suptilne, teško prepoznatljive načine. S ponašanjima koja uključuju otvorenu kontrolu djelatnice centra susreću se kada partner od partnerice traži šifre za društvene mreže i mobitel, kada je prati, nadgleda ili joj ograničava kretanje. Suptilniji oblici kontrole često dolaze upakirani u privid brige ili komplimenta, kroz rečenice poput: »Ne moraš se šminkati, meni si lijepa«, »Nemoj baš u tim hlačama izaći, tko zna tko će te gledati« ili »Ne moraš ići na poslovni domjenak, možemo radije nas dvoje nešto zajedno raditi«. Iako naizgled bezazleni, takvi obrasci ponašanja ukazuju na nepovjerenje i potrebu da se partnerica promatra kao vlasništvo.

Kontrola se nerijetko usmjerava i na fizički izgled i životne izbore. Lorena Zec i Mia Mudri u svom radu čule su i izjave poput: »Samo ku*ve rade nokte« ili čak »Samo ku*ve idu na fakultet«.

– Ponekad su vrlo kreativni. No zajednička nit je uvijek ista – ne vjeruju da žena može sama donositi odluke pa osjećaju potrebu odlučivati umjesto nje. A čak i ako sama odluči, prema njihovom uvjerenju, odlučit će da ga prevari jer, kako kaže pjesma Daleke obale, »sve su žene ku*ve«. Muškarci imaju duboko ukorijenjenu ideju da su žene sklone prevari i time opravdavaju vlastito ponašanje, ističe Zec, dodajući da su, paradoksalno, muškarci ti koji češće varaju.

Nasilje i konflikt

Nijedna ljubav nije savršena i svađe u partnerskim odnosima su normalne. Ipak, važno je razlikovati konflikt od nasilja, a ključna razlika leži u razmjeru moći. Kako pojašnjava Mia Mudri, u konfliktu se partneri mogu posvađati zbog stresa, umora ili teških okolnosti, no pritom ostaju ravnopravni. U takvom odnosu obje se osobe osjećaju dovoljno sigurno da izraze vlastite potrebe i stavove, ali i da čuju ono što druga strana ima za reći.

S druge strane, o nasilju se ne radi onda kada partneri nisu jednaki – kada jedna osoba počinje umanjivati sebe, prilagođavati vlastito ponašanje i prešućivati svoje potrebe kako ne bi izazvala reakciju druge strane ili kada u odnosu postoji strah.

– Taj strah može biti: ‘Ako napravim ovo, on će se naduriti. Ako ovo napravim, neće mi se javiti na telefon 24 sata. Ako ovo napravim, propast će nam cijeli dan jer će on dignuti nos, radije onda neću reći, radije se neću suprotstaviti’, objašnjava Lorena Zec, dodajući da se upravo kroz takve situacije jasno vidi i osjeti nesrazmjer moći u odnosu.

Mudri i Zec, u vrijeme Valentinova, ženama koje preispituju svoj odnos poručuju da imaju pravo osjećati se dobro u vezi, imaju pravo reći svoje mišljenje i imaju pravo reći »ne«. Imaju pravo predomisliti se i biti slobodne.

– Imate pravo ne prihvatiti velike geste, osobito ako su vam nelagodne. Imate pravo odbiti muškarčevu gestu i odbiti pružiti nešto zauzvrat, čak i kada mislite da se to od vas očekuje. Možda je upravo to jedna od strašnijih strana Valentinova – očekuje se ne samo da gestu prihvatimo i budemo zahvalne, nego i da nešto damo zauzvrat. No ne moramo ništa dati zauzvrat, ni kada je gesta poželjna, ni kada je nepoželjna«, zaključuje Mudri.