Zagrebačka policija priopćila je jučer da je uhitila jednu mlađu osobu nad kojom provodi kriminalističko istraživanje zbog požara Vjesnikovog nebodera koji je izbio u ponedjeljak navečer.

“Adolescentski mozak traži opasnost, rizike, a u kombinaciji s tinejdžerskim osjećajem besmrtnosti i neranjivosti, uz stav »meni se ne može ništa dogoditi«, to ih dovodi u ovako opasne situacije”, tumači psihološku pozadinu ovog događaja psihologinja Gordana Buljan Flander.

Nekad je bilo više aktivnosti

– Oni iz dosade rade takve stvari jer im to postaje zabava. Nekad smo u osnovnoj školi imali sve moguće aktivnosti, nisu nas roditelji razvozili. Išli smo u školu na literarnu sekciju, na dramsku sekciju, na sviranje, košarku. Imali smo jako puno sadržaja, i to besplatnih, kojima smo se bavili. Danas djeci ne nudimo mnogo izvanškolskih aktivnosti koje su besplatne i gdje ih ne trebaju razvoziti roditelji, navodi psihologinja okolnosti koje mlade vode u rizična ponašanja. U dva istraživanja, koja je provela 2013. i 2019., 95 posto tinejdžera koji sate i sate provode na društvenim mrežama izjavilo je da bi radije provodili vrijeme u druženju s vršnjacima i u slobodnim aktivnostima. Ali nemaju tu opciju.

Drugi je motiv kojim su vođeni – popularnost.

– Oni moraju biti popularni, i to ovdje i sad. Da su to snimili i stavili na društvene mreže, postali bi popularni. Danas se lajk ne dobiva na tome što si najbolji u matematici, nego na ovako nešto, ilustrira Buljan Flander koja izlaz vidi u prepoznavanju potreba i interesa mladih te prepoznavanju rizične djece i obitelji i pravodobnoj intervenciji. Danas smo se u Hrvatskoj, upozorava, u zaštiti djece vratili 30 godina unatrag.

Djeca nisu interesantna političarima

– Čini mi se da nikad nije bila ovako loša situacija u zaštiti djece otkako ja radim, a to je više od 40 godina. Jer djeca nisu interesantna političarima, nisu glasači, ne određuju budžet, niti tko će biti na vlasti. Jako smo ih zanemarili, poručuje.

Tinejdžeri koji su ušli u Vjesnikovu zgradu i uzrokovali požar, smatra, vjerojatno su svjesni toga što su napravili jer vide posljedicu, ali bilo bi jako važno da se s njima radi.

– Važno je ne samo kazniti ih, nego i raditi s njima da se izbjegnu buduća takva ponašanja, veli psihologinja. Na pitanje koliko su tu odgovorni roditelji, kaže kako ima roditelja koji su zaista nesuradni i ne poznaju svoju djecu, ali ima i onih koji se zaista trude.

– Ali to su godine kad su vršnjaci važniji od obitelji. Ima djece koja su stvarno iz dobrih obitelji, pa ipak popuste pritisku vršnjaka. No ipak je uz roditelja s kojim mogu razgovarati, kojem se mogo povjeriti, puno manja šansa za takva ponašanja, zaključuje.