Prije dvadesetak godina Eurosport je prenosio ragbi utakmicu Engleske i Francuske. Ragbi nije pretjerano zanimljiv sport, barem ne na ovim prostorima, ali pažnju gledatelja privukao je jedan veliki transparent. Pisalo je – »Remember Hastings«.

Tim su transparentom, svojevrsnim motivacijskim pokličem, navijači Engleske htjeli podsjetiti svoje igrače da je britanski otok posljednji put pokoren 1066. godine u bitci kod Hastingsa, a invazijska vojska došla je iz Francuske.

To je trebalo engleske igrače motivirati da se obrane i ne budu poraženi kao neki njihovi davnašnji preci prije više od 900 godina. Istodobno, time se htjelo poručiti da se onima koji dolaze iz Francuske ne zaboravlja ono što su napravili na Otoku niti nakon više od 900 godina. Eto, dakle, kako vrijeme ne liječi sve rane, kako protok vremena nije jamstvo da će povijesni sukobi biti izglađeni.

  Tjedan za nama, konkretno prošla nedjelja, bila je posvećena obljetnicama povijesnih događaja, a to na ovim prostorima obično znači da je bila opterećena prošlošću. Na ovim je prostorima problem u osnovi vrlo jednostavan – prošlost nikako ne bi da postane povijest. Ono živo, bilo u sjećanjima, bilo u pričama koje se prenose s koljena na koljeno, nikako ne bi postalo ono ponekad smireno, akademsko, što obično živi u knjigama. No, međunacionalne rane na ovim prostorima ponekad zacjeljuju brže nego li u Zapadnoj Europi. 

  Elegantno sprdanje s poviješću

  U Sinju je trčana 297. alka i bila je to odlična prilika da se po prvi put na toj sportsko-folklornoj tradicijskoj manifestaciji ukaže i veleposlanik Turske. Burak Özügergin taj je Turčin, prvi koji je smogao snage da nakon poraza osmanlijske vojske kod Sinja 1715. godine dođe u Cetinsku krajinu i potomcima pobjednika pogleda u oči.

Turski je veleposlanik bio zvijezda ovogodišnje alke, narod Cetinske krajine toplo ga je dočekao kao predstavnika poražene strane u bitci koja kod nas živi zahvaljujući alci, a u Turskoj za tu bitku zna možda kakav povjesničar specijalist.

Özügergin je davao izjave, intervjue, a sve je to zapravo sličilo na elegantno sprdanje s poviješću. Baš kao da ta bitka neizmjerno opterećuje današnje hrvatsko-turske odnose govorio je o potrebi okretanja prema budućnosti, govorio je o tome kako se »sam svijet promijenio od vremena koje oslikava Alka« (u »Slobodnoj Dalmaciji«), a »danas možemo obilježavati stvari koje su se dogodile u prošlosti i pronaći utjehu u ogromnim pozitivnim promjenama koje se događaju kada se nacije kreću od rata prema miru«.

Hrvatsko-turske ratne sjekire 

Blagodati su tih promjena velike jer sada možemo otkrivati tursku kulturu, ali neopterećeno, »bez tereta prošlih stoljeća kada smo u geopolitičkim podjelama bili na različitim stranama«. Stvarno čovjeku nije jasno je li se turski veleposlanik šalio ili je bio ozbiljan kad je izgovorio sve te rečenice, ali u oba slučaja ona govore o odnosu prema prošlosti i povijesti, ali i tome koliko ta prošlost/povijest može biti živa i intrigantna i početkom kolovoza medijski zanimljiva.

Njemu ili nekom njegovom nasljedniku preostalo je da jednoga lipnja ode u Sisak, jer ta je bitka iz 1593. godine i za Turke bila važnija nego li ona kolovoška sinjska iz 1715. godine, da se i tamo suoči s prošlošću, ako je ikako moguće ispriča, pa da jednom za svagda budu zakopane hrvatsko-turske ratne sjekire i razriješeni svi povijesni prijepori. Mi i Turci manje-više sve smo izgladili nakon nepuna tri stoljeća, Englezima i Francuzima niti njih devet nije dovoljno.

Besmislene hrvatsko-srpske svađe 

 Uglavnom, u ovih 17 godina mentalno se nije mnogo toga promijenilo. Čim jedna strana, hrvatska, spomene Oluju, pobjedu u ratu, agresiju na Hrvatsku, druga strana, srpska, spomene brojke o srpskim stradanjima u Oluji i nakon nje, sa standardno preuveličanim brojkama, NDH, Jasenovac, i zgrozi se nad time da takva država uskoro postaje članicom EU.

Sedamnaest godina nakon završetka vojnih akcija i operacija, rat se nastavlja u virtualnom prostoru. U tih 17 godina se, naravno, mnogo toga promijenilo. Međutim, pitanje je koliko su te promjene suštinske i koliko su duboke.

Sudeći prema komentarima na portalima (ne samo u ovom slučaju, uvijek je zabavno iščitavati komentare ispod tekstova o sportskim događajima, primjerice na portalu B92 i potpuno besmislena hrvatsko-srpska prepucavanja) bez obzira na to što dolaze nove generacije, nije se mnogo promijenilo u stavovima, ni prihvaćanju činjenica.

Promijenila se izvedba, pa se ratuje pridjevima i falsificiranim činjenicama u virtualnom svijetu, što je svakako lijepo poboljšanje u odnosu na pravo ratovanje u stvarnom svijetu.

  Povijest je uvijek dobar razlog za prijepore i razdvajanja. Ona, nasuprot raširenim blagonaklonim stavovima, razdvaja, a ta razdvajanja su događaji, zbivanja, procesi, u kojima se dodiruju države ili nacije.

One su se u tim zbivanjima i procesima spojile, ali posljedice tih zbivanja i procesa ih razdvajaju. Zato su procesi zacjeljivanja povijesnih rana spori i mukotrpni, a njihov rezultat neizvjestan. Nada u ipak nešto brži postupak mogu biti europske integracije.

Dovoljno je pogledati u kakvom su stanju i međusobnim odnosima bile europske države 1945. godine, a u kakvom, zadržimo se na tih 17 godina, 1962. godine. Godine 1945. smrtni neprijatelji, godine 1962. obilježavaju petu obljetnicu potpisivanja Rimskog ugovora i osnivanja Europske ekonomske zajednice.

No, niti to europsko blagotvorno spajanje nije, i nikad neće biti potpuno. Povijest će uvijek moći razdvajati. Uostalom, Nizozemci Nijemcima do danas nisu oprostili to što su im ukrali bicikle za vrijeme Drugog svjetskog rata.