ZAGREB – Prošlo je točno godinu dana od zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020., a u tom razdoblju konstrukcijski nije obnovljena nijedna stambena zgrada u Zagrebu, pa čak niti pokrenuti radovi koji bi vodili kakvom-takvom roku dovršetka obnove. To je najkraća moguća rekapitulacija jalovih rezultata države i Grada Zagreba nekoliko mjeseci nakon donošenja potrebnog Zakona o obnovi i podzakonskim akata.

U snažnom potresu od 5,5 po Richteru koji je pogodio Zagreb i okolicu poginula je jedna djevojčica iz centra grada. Stradalo je više od 25 tisuća stambenih zgrada, a preko 400 je oštećenih objekata javne namjene. Povijesna donjogradska jezgra s pretprošlog i početka prošlog stoljeća teško je stradala. Pucali su zidovi u stanovima, rušili se stoljetni dimnjaci, krovovi i vijenci koji su svom silinom padali na tlo i uništavali parkirana vozila.

Sreća je u nesreći da su tog nedjeljnog jutra u 6, 24 sati zagrebačke ulice bile prazne što zbog neradnog dana što zbog pandemije. No, građani su netom nakon prvog udara pobjegli iz svojih domova i ubrzo napunili parkove i široke ulice, možda i previše blizu jedni drugima ali što dalje od nesigurnih zgrada. Mnogi od njih više se nisu usudili vratiti natrag. Ukupan broj građana koji je bio prisiljen napustiti domove penje se na oko 20 tisuća čemu treba pribrojiti i nekoliko stotina poslovnih subjekata, obrta i tvrtki s radnim mjestima. Oko 300 građana privremeno je bilo smješteno u sobama Studentskog doma »Cvjetno naselje«, a uoči početka akademske godine ponovo iseljeno, u gradski hostel Arena u sobe od 18 kvadrata. Oni sretniji potražili su privremeni smještaj kod rodbine i prijatelja ili u svojim vikendicama.

Komplicirana papirologija

Iako je potres na najgori mogući način razgolitio neefikasnost aktualne zagrebačke gradske uprave činjenica je da je pretežita nadležnost u obnovi na državi, resornom Ministarstvu graditeljstva i Fondu za obnovu. Prije svega glavni je problem bio u obimnoj i kompliciranoj dokumentaciji koji su građani bili prisiljeni mjesecima prikupljati da bi uoće aplicirali za obnovu i to pod uvjetom da su se svi suvlasnici pojedine zgrade uspjeli međusobno dogovoriti. No, kako to obično biva u labirintu birokracije građani su zapeli u prvim koracima i suočili se i s poznatom frazom domaće administracije »fali vam još jedan papir«. Generalno, problem u sporosti apliciranja za obnovu je u lošoj organizaciji cijelog postupka, kadrovsko-tehničkoj nepripremljenosti državnih institucija, a izvjesno i u izostanku financijskih sredstava za rekonstrukciju privatnih objekata koji bi pratili primjerene rokove obnove.

Na te sumnje su nam ukazali i naši nedavni sugovornici, suvlasnici zgrade u centru Zagreba smatrajući da nepotrebno kompliciranje s papirologijom i sporost birokracije u eri internet-komunukacije možda i nije tako slučajna. Ne treba zaboraviti da velike novce koje je Hrvatska dobila od Fonda solidarnosti EU-a, ukupno 683,7 milijuna eura isključivo je namijenjeno za zgrade javne namjene, poput objekata zdravstva, obrazovanja i kulture. No, ta sredstva moraju se utrošiti najkasnije do lipnja iduće godine prema ranije utanačenom 18-mjesečnom roku.

Resorni ministar graditeljstva Darko Horvat prošlog je tjedna objavio da je sveukupno zaprimljeno tek nešto više od 4000 zahtjeva za obnovu, a od tog broja riješeno je oko 1500 ali tek za formu hitnih popravaka. Isplaćeno je, tvrdi, 46 milijuna kuna pomoći. No, vrijedi podsjetiti da je prema izračunu Građevinskog fakulteta u Zagrebu u suradnji s ekspertima iz inozemstva materijalna šteta od potresa procijenjena na 42 milijarde kuna, što je trostruko veći iznos od ukupnog ovogodišnjeg Proračuna grada Zagreba. Državni tajnik u Ministarstvu Željko Uhlir otkrio je u medijima da u njihovom uredu na prikupljanju i obradu dokumentacije zahtjeva za obnovu radi tek 20 zaposlenika i da im Grad Zagreb sa svojim službama ne pomaže.

Također, jedan od značajnih uzroka koji će dugoročno usporiti obnovu jest plansko – izvedbene naravi. Iz Društva arhitekata Zagreb upozorili su da je promašaj napravljen u planu da se ide u obnovu pojedinačnih zgrada umjesto u obnovu kompletnih stambenih blokova. To bi bilo puno brže i efikasnije a u konačnici jeftinije od disperzirane »točkaste« obnove. Time bi se spriječila realna situacija da u budućnosti tek rekonstruiranoj zgradi u konstruktivnoj obnovi zaprijeti urušavanje dijela neke susjedne neobnovljene građevine. Primjer tzv. točkaste obnove loša je i uhodana praksa dugi niz godina u Zagrebu prilikom ranijih pojedinačnih obnova pročelja u sklopu spomeničke rente. No, čini se upozorenja struke nisu shvaćena ozbiljno. Paradoksalno, obnova na stradaloj Baniji koju je razorni potres pogodio devet mjeseci nakon zagrebačkog odvija se puno brže, među ostalim jer su pretežito u pitanju obiteljske kuće. No, obiteljske kuće prevladavaju i u zagrebačkom Markuševcu, epicentru zagrebačkog potresa, no tamošnji stanovnici kojima su se potpuno srušili domovi nisu doživjeli nikakvu bržu obnovu.

Informativni centar

Uoči godišnjice od zagrebačkog potresa predstavnici Ministarstva graditeljstva i Fonda za obnovu prošlog tjedna su tjedna otvorili Informativni centar za obnovu, najavljen kao« mjesto na kojem će građani dobiti sve potrebne informacije vezane uz postupak rekonstrukcije nekretnina stradalih u potresu, od podnošenja zahtjeva i prikupljanja dokumentacije do procesa realizacije«. Ministar Horvat, očekivano, nije mogao izbjeći pitanja novinara jesu li debelo zakasnili s otvaranjem ovakvog javnog servisa nakon višemjesečnih vapaja građana i novinskih članaka o mukama s kojima se susreću suvlasnici devastiranih zgrada. Ministar se pokušao opravdati kako prije pripreme logistike otvaranje ovakvog servisa ne bi imalo smisla. U najboljem slučaju unesrećenim vlasnicima postupak prikupljanja dokumentacija i detalji realizacije mnogima bi trebali bi biti jasni evo sad nakon godine dana od potresa, nakon uzaludno izgubljenih mjeseci, vremena i živaca.

Osim spomenutih hitnih intervencija na manje oštećenim zgradama, Ministarstvo graditeljstva zapravo nije ni odobrilo nijedan zahtjev za konstruktivnu obnovu na privatnoj imovini i proslijedilo ga nadležnom Fondu.

Bebe iz Petrove bolnice dirnule u srce

Snimke koje su obišle svijet nakon zagrebačkog potresa mnogima su se urezale u pamćenje. Neke od fotografija bile su posebno emotivne i dirnule u srce sugrađane. U dvorištu Petrove bolnice skupile su se majke s bebama u naručju zamotanim u dekama. Zajedno s trudnicama pobjegle su iz oštećene bolničke zgrade na hladnoću i vjetar. I još je zasnježilo, a bio je kasni ožujak i sam početak pandemije. U tom času nije se znalo hoće li udariti i treći potres nakon snažna dva jutarnja koja su natjerala Zagrepčane na bijeg. Liječnici i sestre radili su punom parom. Bebe je trebalo hitno smjestiti na toplo i sigurno. I to je bila prazna portirova kućica na ulazu u bolnici, zapravo kontejner s grijalicom, privremeno rješenje ali u tom trenutku jedino sigurno i spasonosno. Bebe su se jedna do druge poslagale i grijale dekicama uz priručnu grijalicu. Vojska i Bad Blue Boysi došli su u pomoć kako bi u kamione utovarili inkubatore i opremu. Sva nedonoščad iz jedinice intenzivnog liječenja prevezena je u KB Dubrava. Uoči potresa u Petrovoj na svijet su došle i dvije bebe.