Dejan Nemčić, rodom iz Garešnice, 30-godišnji profesor geografije. Ime koje valja zapamtiti, jer je čovjek koji mijenja svijet nabolje. U Africi on je »muzungu« – bijeli čovjek, koji tamošnjoj djeci pomaže da postanu nešto u životu, a u Hrvatskoj je nastavnik kojeg djeca obožavaju, i zbog kojeg postaju bolji, plemeniti ljudi. Zahvaljujući njemu, njegovoj volji i hrabrosti, u afričke su zemlje lani, i ponovno ove godine, otputovale tone i tone školskog pribora za djecu, koje su prikupila hrvatska djeca, ali što je još i važnije, na tisuće doza lijeka protiv malarije – bolesti od koje u Africi djeca najčešće umiru. U Europi jedna doza lijeka košta 200 kuna, u Africi samo pet, no njima nedostižnih. Spasio je na tisuće dječjih života, lijek odnoseći direktno u afrička sirotišta, bolnice i udruge.

»Odmalena imam potrebu pomagati slabijima, siromašnima, a Afrika me fascinira kao kontinent koji je svijet otpisao, i u kojem zbog bolesti, siromaštva, korupcije i kriminala djeca nemaju niti osnovno. Tamo jedna obična olovka ili papir djeci zlata vrijede, a mijenjaju njihov život, za koji priliku imaju samo oni koji imaju i školu. Ta djeca i našu djecu uče, međutim, da škola i znanje znače bolji život. U Africi nakon nastave djecu treba tjerati kući, oni su male spužve koje žele znati što više i što bolje«, priča nam Dejan. Prošle je godine za nesebični trud u pomaganju afričkoj djeci dobio i nagradu »Ponos Hrvatske«, što ga je dodatno motiviralo da i ove godine nastavi svoj humanitarni rad.

“Možemo zajedno”

Ove je godine u njegovoj humanitarnoj akciji sudjelovalo više od sto hrvatskih škola, a aktivno su se uključili i mnogobrojni vrtići, gradske knjižnice, fakulteti i hrvatske tvrtke. Škole diljem Hrvatske i njihovi ravnatelji samostalno su se organizirali te prikupili različite korisne stvari za afričke mališane, izuzetno velik broj učitelja i učiteljica se uključio sa svojim razredima, potičući volontiranje, ali i razvijajući svijest učenika o tome koliko je važno pomagati drugima te promovirati solidarnost. Prikupljeni školski pribor i donacije za lijek protiv malarije Nemčić je uručio školama u Tanzaniji, koje je posjetio i prošle godine, a ove godine i školama u Malaviju i Mozambiku.

Dejan Nemčić, rodom iz Garešnice, 30-godišnji profesor geografije. Ime koje valja zapamtiti, jer je čovjek koji mijenja svijet nabolje

Iz svog drugog posjeta Africi, u kojoj je boravio čitav kolovoz, vratio se neki dan, s novim, još većim planovima. Sve je počelo prije šest godina, kad je okupio nekoliko prijatelja u Garešnici kako bi zajedno učinili nešto da pomognu afričkoj djeci. Njihov entuzijazam, nažalost, nije trajao dugo pa je Dejan, koji je tada radio u tamošnjoj školi, planove nastavio smišljati sam. Osnovao je udrugu »Možemo zajedno«, počeo tražiti sponzore, zacrtao si dva cilja – u Afriku slati školski pribor i lijek protiv malarije, od koje svakih nekoliko sekundi umire nekoliko djece.

U veljači prošle godine je preko izdavačke kuće edukativnih materijala Profil Klett, čiji je i autor udžbenika za geografiju, s idejom izašao u javnost, povezao se sa školama širom Hrvatske te od djece počeo sakupljati olovke, bilježnice, gumice, sve što su djeca htjela pokloniti vršnjacima u Africi. Kroz akciju »Jedan medo – jedan život« počeo je prikupljati i dječje donacije od pet kuna, »medvjede« koji u Africi znače izliječenje od malarije.

Prošle je godine na taj način, obilazeći hrvatske škole i pričajući im o Africi, prikupio nekoliko tisuća kuna, ove godine i više, oko osam tisuća kuna, čime je, u nekim slučajevima i pet do dvanaest, priča nam, spašeno puno dječjih života. Lijek kupuje u Africi, gdje je puno jeftiniji, a onda ga odnosi u sirotišta, škole, sela. Njegova se akcija nastavlja, jer sljedeće ljeto tamo ide opet.

Nevjerojatan narod

»Kad stignem u Afriku, obilazim gradove i sela, najsiromašnije i najzabačenije krajeve, u kojoj je malarija vrlo česta. Do jednog sam sela od grada putovao 19 sati, starim autobusom. Spavam pod vedrim nebom, živim s tim ljudima, jedem s njima najskromniju hranu, spravljenu od brašna i vode, riže. Živio sam i s plemenom Masai nekoliko dana, nevjerojatan je to narod.

Gdje stignem, predajem djeci geografiju, za koju sam im ove godine odnio i nekoliko tisuća geografskih karti koje su izradili hrvatski učenici sami. Afrička djeca karte nemaju, a ovo što sam im ovog kolovoza odnio prava su mala remek-djela koja su ih oduševila, s potpisima hrvatskih vršnjaka«, priča Nemčić.

Odmalena imam potrebu pomagati slabijima, siromašnima, a Afrika me fascinira kao kontinent koji je svijet otpisao, Kaže Dejan Nemčić / Foto Nenad REBERŠAK

U kolovozu je u Afriku donio i kontejnere građevinskog materijala, jer je, potpuno sam, u gradu Monduli na sjeveru Tanzanije organizirao gradnju nove škole za petstotinjak afričke djece. Preko udruge je kupio zemljište veličine četiri nogometna stadiona, i dogovorio gradnju koja će započeti ove jeseni, a škola, nada se, početi s radom iduće ljeto. Imat će i vrtić za najmanje, kao i kuću za učitelje. Građevinski materijal prikupio je od nekoliko hrvatskih građevinskih tvrtki.

»Ukupno, sve će to koštati sto tisuća eura, koliko košta manji stan u Zagrebu. U tu je cijenu uključena kompletna gradnja i oprema. Bit će to jedna od najmodernijih škola u tom dijelu Afrike, a u dvorištu će biti postavljena i pametna solarna klupa »Steora«, koju je donirao mladi hrvatski inovator Ivan Mrvoš, s ciljem promocije obrazovanja i održivog razvoja te korištenja zelenih izvora energije«, kaže Nemčić. Afričkoj djeci u toj školi povremeno će ‘predavati’, odavde, hrvatski učenici.

Vlastita reforma

»Umjesto da ih ja u školi ispitujem gradivo, oni će svoje znanje prenositi afričkoj djeci preko ekrana, uživo«, najavljuje mladi nastavnik koji je i inače već, kako nam otkriva, napravio vlastitu reformu nastave geografije. Između ostalog, vlastitom opremom se na svojim satovima preko skypea povezuje s prijateljima na svim kontinentima, pa čak i na Antarktici, a oni onda njegovom razredu pričaju o gradovima u kojima žive, pokazuju im znamenitosti i specifičnosti svojih zemalja.

Djeca ih prate u realnom vremenu, postavljaju pitanja, dobivaju odgovore iz prve ruke. Vide svijet, makar preko ekrana, a ne samo iz udžbenika. Nemčić se na taj način povezao i s hrvatskim školama u SAD-u, čiju djecu na taj način povezuje s djecom u svojoj školi pa razmjenjuju informacije, znanje, sprijateljuju se. U SAD-u je dobio mnoge ponude za posao, da dođe raditi u tamošnje hrvatske škole, no otići ne želi. Kad bi morao Hrvatsku zamijeniti nekom drugom državom, otkriva nam, bila bi to neka afrička zemlja.

Dok s profesorom Nemčićem sjedimo u centru Zagreba i razgovaramo, prilazi nam dječak od 14 godina, predstavlja se kao Karlo iz Čakovca. Kao da ga je poslao svemir, od nas troje koji sjedimo, on se obraća baš Nemčiću, i moli ga za pomoć, da mu da novac da kupi koju bilježnicu i olovku. Sad će osmi razred, u Zagrebu je samo par dana s majkom, koja je trenutno u bolnici, ima još braće i sestara. Ne želi da ga slikamo, ispričava se što nas odbija, boji se da će ga, kaže nam iskreno, zezati u školi. Nemčić mu odgovara kako »ima puno bilježnica i olovaka« pa dogovaraju susret na istome mjestu kroz par sati. Dječak pristaje, i, presretan, odnosi kući paket prepun školskog pribora.

S Amerikancima, međutim, radi na još jednom projektu u koji su ga pozvali prije godinu dana – lansiranju rakete u svemir, koja će signal i slike otamo slati kroz 73 dana, počev od 1. prosinca ove godine. Na njih će se moći »prikopčati« i Nemčićevi učenici pa svoj planet pratiti uživo iz orbite. Projekt se zove »8. kontinent«, a Nemčićeva je najveća briga oko njega hoće li ga u Hrvatskoj imati kome pokazati. Iako zvuči nevjerojatno, ovaj briljantni nastavnik od lipnja posao više nema. U školi u okolici Zagreba u kojoj je do kraja ove školske godine radio istekao mu je ugovor, i sad je u potrazi za novim mjestom. Kaže da mu se, unatoč svim projektima u kojima sudjeluje, nikad dosad nije javilo niti naše Ministarstvo obrazovanja.

Nijemo ministarstvo

»Ministarstvo obrazovanja Tanzanije, države koja je od Hrvatske veća 17 puta, i u kojoj ćemo graditi školu, javilo mi se samo tjedan dana nakon prvog mog boravka tamo, zahvaljujući mi na svemu što sam za njihovu djecu napravio.

U Hrvatskoj takav poziv ni nakon više godina nisam dobio pa ću se u Ministarstvo pokušati sam pozvati na razgovor«, kaže nam Nemčić, koji želi pričati o reformi obrazovanja, o tome kako obrazovanje država treba prilagoditi djeci, a ne obrnuto.

»Djeca moraju moći na satu pitati, interesirati se, učiti na primjerima, promatrati svijet, žuditi za znanjem. Mi koji ih učimo, i imamo čast od njih stvarati nove ljude, djeci moramo biti na usluzi. Sve je više razvoda brakova, zlostavljanja u obitelji, ekonomskih problema, i ako djeca sigurnost i savjet ne mogu pronaći ni u školi, ostaju prepuštena sama sebi«, naglašava.

Muzungu

Kad je odlazio iz škole u kojoj je do lipnja radio, djeca su, priča nam, ronila suze, oprostiti su se došli i njihovi roditelji, potpisivala se peticija da ga se u školi zadrži, što je bilo nemoguće jer se na posao vraćala kolegica s rodiljnog dopusta. Nada se da će novu školu naći uskoro, jer ga Amerikanci iz austronautskog tima »Sinergy Moon« čekaju da s raketom u svemir pošalje i, Nemčićeva je ideja, pismo hrvatskih učenika čovječanstvu, kao i bocu istarskog terana.

»Znate zašto baš teran? Čak i Amerikanci znaju da se zbog vina svađamo sa Slovencima, pa sam odlučio tako nas pomiriti«, kroz smijeh kaže Nemčić. Osim ovog, radi i na projektu Virtualnog globusa, koji će povezati djecu u školama širom svijeta, a koja će međusobno na taj način onda drugima predstavljati svoju zemlju.

Nova profesorova pošiljka za Afriku odlazi uoči Božića pa tek što se otamo vratio, već je ponovno krenuo u obilazak hrvatskih škola. Putuje sam, o vlastitom trošku, spava gdje stigne i ako stigne, radi danonoćno.

»Do jedan, dva sam bio na nastavi a onda putovao po cijeloj državi, sam. Djeci dajem sve što mogu, to je moj poziv i moj život. Afričkoj djeci škola znači bolji život, a povezivanje hrvatske djece s afričkom našu djecu uči plemenitosti, i prihvaćanju drugačijeg.

Ne mogu vam opisati sreću afričkog djeteta koje je dobilo svoju prvu olovku, običnu olovku, ali ni sreću hrvatskog djeteta koje mu je tu olovku poklonilo. Zahvaljujući ovom projektu, naša djeca znaju da mijenjaju svijet, postaju mali ljudi koji znaju da to mogu«, zaključuje svoju, tek započetu priču ovaj mladi čovjek. Prije četrdesete će, nema sumnje, učiniti i brojna druga čuda.