Premijer Orešković najavio je uvođenje eura kroz četiri godine za što bi kroz godinu, dvije javni dug trebali srezati za desetke milijardi kuna, ili prodajom poduzeća, što je već najavljeno, ili drastičnom štednjom, ili pak da BDP počne raste po dvoznamenkastim stopama, što je sve ocijenjeno nemogućim, pogotovo u svjetlu sporosti djelovanja ove vlade. Cilj bi naravno bio sa sadašnjih 86,3 posto udjela javnog duga u BDP-u taj omjer spustiti na 60 posto koliko traži Maastricht. No, guverner Vujčić rekao je jednu znakovitu rečenicu da »za prelazak na euro nije nužno ispuniti fiksni kriterij o smanjivanju udjela javnog duga u BDP-u na 60 posto, već je moguće i dovoljnom brzinom smanjivati udjel u javnom dugu, slijedom čega Europska komisija može odlučiti da smo vjerodostojni u tom pogledu i ‘odobriti’ nam prelazak na euro.« To praktički znači da za uvođenje eura formalno i nije potrebno doseći točno propisanu razinu udjela javnog duga u BDP-u, već je »samo« potrebno pokazati da postoji politička volja, odnosno dovoljno je postići trend smanjenja, pa se onda i s takvim performansama može ući u tečajni mehanizam kao pripremu za euro. 

Plaćamo najviše kamate

Jesu li to dakle priprema terena za labavljenje Maastrichtskih kriterija, a sukladno činjenici da ih ni veliki broj zemalja koje su u eurozoni ne ispunjava? Prema podacima Eurostata, u trećem kvartalu prošle godine prosjek eurozone bio je čak 91,6 posto javnog duga u BDP-u, što je blagi pad na godišnjoj razini, u odnosu dakle na treći kvartal 2014., i to sa tadašnjih 92,3 posto. Na razini Unije udio je u tom razdoblju sa 86,9 pao na 86 posto. Iz tih je podataka razvidno da je Hrvatska po udjelu javnog duga u BDP-u upravo na razini prosjeka Unije, dok je čak i nešto bolja od prosjeka eurozone. Naravno, eurozonu treba raščlaniti, pa je tako, prema podacima koje Hrvatska narodna banka za 2015. donosi u svojoj publikaciji Financijska stabilnost, pozivajući se na ocjenu Europske komisije i Svjetske banke, udio javnog duga u BDP-u Italije čak 133 posto, Portugala 128,2, Irske 99,8 posto, Grčke 194,8 posto, Španjolske 100,8 posto, Slovenije 84,2 posto, dok je Mađarska na 75,8 posto. To su dakle, uz Hrvatsku, zemlje EU s problematičnim udjelima javnog duga u BDP-u.

Većina, međutim, s Hrvatskom usporedivih zemalja, osim dakle Slovenije, koja nam je za petama, te Mađarske, dakle i Češka, i Poljska, potom Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Latvija, Litva, Estonija, imaju udio javnog duga niži ili daleko niži od potrebnih 60 posto. Sukladno tome, kažu u HNB-u, »i premija za rizik Hrvatske i dalje je znatno viša od premije za rizik usporedivih zemalja Srednje i Istočne Europe, s trendom povećavanja te razlike«. Drugim riječima, plaćamo najviše kamate u odnosu na usporedive zemlje regije, a po kamatama koje plaćamo pri vrhu smo i cijele Unije. Upravo te kamate onda akceleriraju i javni dug, pa se čini da je riječ o začaranom krugu, i tu dolazi do izražaja važnost trenda – ocjenjuje se namjera i održivost javnih financija, ali i cijele ekonomije, kroz potencijal rasta BDP-a, a tu Hrvatska očito ne kotira. 

Nemamo proizvoda

Naime, opet prema Eurostatu, većina zemalja koja ima javni dug dosta viši od propisanog, smanjivala je njegov udio u BDP-u u zadnjih godinu dana, a među njima pogotovo Irska i Grčka, dok su ga povećale Slovenija, Austrija, Cipar i  Hrvatska. Dođe li do rasta kamata na inotržištima za financiranje tog duga prije no se u domaćim javnim financijama ili pak na razini BDP-a desi vidljiv zaokret, mogli bismo pretrpjeti snažni eksterni šok koji bi udario i na proračun i na banke. Javni dug su zemlje Unije snažno povećale u krizi, neke su spašavale banke, primjerice Slovenija je imala taj problem, druge su fiskalnim stimulansima poticale gospodarstvo koje sada može vratiti nekim snažnijim rastom BDP-a, no Hrvatska je svoj fiskalni kapacitet potrošila na održavanje postojeće razine rashoda bez bitnijeg iskoraka u investicije. Kada se BDP krenuo oporavljati, taj je oporavak, uz izvoz, pogurala i potrošnja, a čim kod nas raste potrošnja, počinje rasti i uvoz, jer se većina robe široke potrošnje uvozi. To je poznata »sistemska greška« hrvatske ekonomije kojoj se može doskočiti samo proizvodnjom. Možemo se dakle koliko hoćemo pozivati na to da su i drugi zaduženi – nismo u poziciji postavljati zahtjeve. Ipak zanimljivo je kako se i sama Europa našla u situaciji da mora labaviti kriterije, jer se fiskalna izvedba članica otela kontroli. Pitanje je, dakle, što donosi ulazak u klub u koji je očito sve lakše ući?