U dijelu inozemne javnosti popularna je misao »Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena.« Posebno je došla do izražaja za vrijeme prosvjeda u SAD-u, gdje su prosvjednici rušili različite kipove, npr. kipu Kristofora Kolumba u Bostonu odrubljena je glava, što je potaklo komentare i usporedbe s vizigotskim pljačkanjem Rima 410. godine, koje dočarava slika francuskog slikara Joseph-Noela Sylvestrea »The Sack of Rome by the Barbarians in 410«.

Označavaju li prosvjedi u SAD-u, kao i porast raznih ideologija svojevrsnu prekretnicu u suvremenoj civilizaciji ili samo jasnije ocrtavaju tendencije koje u društvu postoje već dulje vrijeme, svjedočimo li padu povjerenja u liberalne ideje, kako reguliramo slobodu govora, i o drugim temama, razgovarali smo s dr. sc. Darkom Polšekom, redovitim profesorom na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Naličje Zapada

– Suvremeni ikonoklazam u Americi, Britaniji i nekim drugim zemljama podsjeća nas na nedavna ISIS-ovska rušenja spomenika, primjerice u Palmiri i drugdje po Siriji. Za takvo uništenje spremno potpisujem misao povjesničara Simona Shame: »Puno riječi trošimo na raspravu što civilizacija jest ili nije, ali kada se pokaže njezina suprotnost, u svoj svojoj brutalnosti i okrutnosti i netoleranciji i žudnji za uništenjem, onda odjednom spoznajemo što je civilizacija. Spoznajemo što je civilizacija zbog šoka pred neposrednim gubitkom, kao ranjavanje tijela naše humanosti.« Postoje i nenasilni načini preispitivanja vrijednosti skulptura, nekima simboliziraju socijalne pojave, poput institucije ropstva, s kojima se ne slažemo.

U Belgiji su skulpture kralja Leopolda sklonjene u muzeje i njihov trenutni postav nesumnjivo svjedoči da se Belgijanci sada prema kraljevom djelovanju u Africi odnose kritično. Voltaire i Hume zasigurno nisu simboli robovlasništva, kao što to nisu niti Darwin, Mill ili Kant, premda su oni prvi imali dionice problematičnih trgovačkih društava, a potonji napisali pokoji problematičan odlomak. Kolumbo i drugi europski moreplovci za nas su u prvome redu simboli hrabrosti i istraživanja. Uništenje, pak, kršćanskih spomenika izraz je potpunog pomanjkanja bilo kakve povijesne perspektive. Takvi odlomci i životne epizode trebali bi nas navesti da detaljnije razmišljamo o problematičnim aspektima pojedinih ličnosti i epoha, kako bismo dobili cjelovitiju sliku socijalnog okoliša u kojem su živjele i djelovale te osobe, okoliša koji tvori i dio naše civilizacije. Tek ćemo tako, a ne ponavljanjem barbarskih obrazaca ponašanja, moći profitirati od znanja o »ranjavanju tijela naše humanosti«.

Po mom sudu, najgori je dio tog novog zapadnjačkog ikonoklazma činjenica da su u velikom broju slučajeva takvim barbarskim ponašanjem služe i sveučilišni nastavnici, i to upravo oni koji bi mlađoj generaciji trebali usaditi smisao prema povijesti i tradiciji, odnosno proširiti shvaćanja o kompleksnosti, ili ako hoćete – i o brutalnom naličju društava, kultura i civilizacija.

Koji su sve znakovi slabosti društva ili civilizacije?

– U svojim predavanjima služim se knjigama brojnih autora, Gibbonom, Toynbeejem te brojnim suvremenim autorima poput Diamonda, Taintera, Acemoglua i Robinsona, Fergusona koji se bave temama o nastanku, održanju i propasti društava i civilizacija. Za nas danas trebao bi biti najveći paradoks da u temelje civilizacije koja je svijetu donijela neviđeni napredak i bogatstvo, koja je svijetu omogućila da se tijekom posljednjih 200 godina održi i s manje od pola milijarde naraste na sedam i pol milijardi – po mjerilima cijele dotadašnje povijesti – razmjerno sitih, zdravih, obrazovanih ljudi u relativnom blagostanju, muškaraca i žena čija se prava poštuju više nego ikada ranije, dakle da u načine stvaranja takve globalne revolucije koju smo nekoć zvali »Zapadnom civilizacijom« danas više gotovo nitko ne vjeruje.

Da, i dalje postoji zloupotreba moći, postoji veliki nesrazmjer u bogatstvu, postoje otoci gladi i neimaštine, ali upravo nam je globalno obrazovanje i informiranost, kao i tehnologija stvorena iz vjere i pomoću institucija koje su štitile privatnost, autonomiju, ravnopravnost, participaciju i druge tekovine, omogućila da popravljamo svijet. I svijet se u posljednjih pedesetak godina doista i dalje nastavljao popravljati. Dvije trećine svijeta koje su prije 50 godina bile gladne, danas predstavljaju glavni motor svjetskog razvoja. Mi, Zapadnjaci, Europejci, to možda ne vidimo, jer premalo putujemo u te nekoć udaljene krajeve svijeta, premalo se o njima informiramo, pa ne znamo kakve su divovske korake učinili – kako su nas dostigli i po mnogo čemu – prestigli! Kao da smo umorni (kao iz one Kavafijeve pjesme o barbarima koji ne stižu) i više nemamo ni snage ni volje uplitati se u razmirice i ratove nama bliskih naroda, poput sukoba u Azerbejdžanu.

Usmjereni smo na sebe, o tim »dalekim narodima« u našim se sredstvima informiranja malo piše, i ta narcisoidnost, i manjak ideala, jedan je od glavnih razloga naše slabosti. Naravno, u te znakove krize treba pribrojati nevjericu u demokraciju, »imperijalno pretjerivanje«, kako je nekoć govorio R. Kennedy, odustajanje, odnosno financijska i idejna nesposobnost da ono što je Zapad u najboljim danima znao predstavljati, naime simbole slobode, poduzetnosti, autonomije, održimo i proširimo u onim krajevima koji tih blagodati još uvijek nemaju. Vojne intervencije u Afganistanu i Iraku trebale su biti takvo širenje demokracije, a naposljetku su se izrodile u svoju čistu suprotnost. Povlačenje iz tih zemalja simbolično je prikazao da Zapad veličinu više nema ni ideološki ni ekonomski.

A otkad je u Americi zavladao Trump, svima u svijetu prikazalo se ono ružnije naličje demokracije i Zapada. Kao da je svijetom odjednom zavladao opći turbo-folk, i umjesto da budemo ponosni na sve što je svijet u naletu liberalizma tijekom posljednjih par desetljeća uspio kreativno i ekonomski iznjedriti, zavladalo je stanje duha koje pita: »A jel’ naš?«

Gdje se u tom smislu nalaze globalizam i antiglobalizam? Kažete da smo sve više »usmjereni sami na sebe?«

– Nije problem kada se, na primjer, Poljska i Mađarska »uzdaju u se i u svoje kljuse«, ali to postaje problem kada to radi sve više udruženja i unija, a posebno otkako je i Amerika postala simbol zatvaranja te počela provoditi protekcionističke mjere. Vašim čitateljima možda je najpoznatija mjera zabrana da Google posluje s Kinom, kako bi se spriječilo da se superiorni kineski proizvodi prošire po Americi i cijelome svijetu. I samo taj podatak dosta govori o tome kakav je domet protekcionizma općenito. Kao i uvijek dosad u povijesti, narodi koji su odbili prihvaćati tehnološki superiorna rješenja naposljetku će nazadovati. A ako je riječ o demografski jedva održivim narodima, vjerojatno će se tim brže silom morati uklapati u neke drukčije i nove globalizirane saveze. Premda je Europa unija za mnoge ljevičare bila simbol takve »imperijalne globalizacije«, pokazat će se da je ona, ekonomski gledano, ustvari oduvijek bila protekcionistička. Ali kao i svaki protekcionizam, tako će i europski imati kratak rok trajanja.

Slabost tog protekcionizma nije samo u tome što se u Europi, osim automobila, više gotovo ni ne proizvode najsofisticiraniji proizvodi. U redu, u globaliziranome svijetu može se konkurirati svačime: uslugama, turizmom, kulturom i slično. Ali slabost tog protekcionizma vidim u tome što se u ime razrađenih »demokratskih ideala« koji vrijede u Europi, zaboravilo na narode koji bi rado bili dio »Europe«, ali koji navodno nisu dostigli »europski nivo«, premda po mnogo čemu jesu »Europa«. Mislim na Ukrajinu, na ostale balkanske zemlje, na Gruziju i Armeniju, pa i na Tursku. Odustajanjem od pridruživanja Turske, dobili smo »neprijatelja« koji se sada nemušto koprca u juhi vlastitog imperijalnog nasljeđa, ucjenjuje nas izbjeglicama i radi kaos u NATO-u, na Bliskome istoku i Kavkazu. Odustajanjem od Ukrajine prihvatili smo nove blokovske podjele kao činjenicu. Uostalom, zašto i Rusija ne bi bila dio »Europe«? A o pridruživanju Gruzije i Armenije, po mnogo čemu dijelova Europe, nikada uopće nije ni bilo govora. Sve smo te narode ostavili na vjetrometini, kao trske na vjetru, kao žetončiće za neko novo okretanje svjetsko-povijesnog ruleta. Premda je jasno da smo ih prepustili nekim drugim »imperijima«. »Što odvajamo a što razdvajamo zidom« pita se u jednoj pjesmi John Donne. Kakav je smisao tog europskog zida ako u svakoj sljedećoj socijalnoj katastrofi na granicama vojno moramo štititi »cordon sanitaire«?

Obrana liberalizma

Kako danas obraniti liberalne ideje?

– Ideje individualizma, slobode izražavanja, svijesti, poduzetništva, vlasništva, autonomija osobe, pravne države, zajedno s kapitalizmom kao ekonomskim »pokrićem«, pokazale svoj učinak u svim zemljama u kojima su postale dio tradicije. Ali naravno da one nisu univerzalni lijek za sve nepravde, nasilja, nepravilnosti i neučinkovitosti, kao što smo se svi nadali tijekom naše tranzicije… U što da vjeruju oni koji se bore protiv domaćih tirana? U bolje tirane? U državu kao brižnu majku ili božanskog oca? S ostvarenjem liberalnih ideja i ideala ima nekoliko problema. Ljudi koji protestiraju na ulicama, ponekad naoružani i u stanju »borbene spremnosti«, obično žele da im se sva nanesena zla na koja su svikli, uklone odjednom. Već ovaj gramatički pasiv slikovito govori: kako žele »da im netko obavi njihov posao«. Ali, kao što se kaže: »ni Rim nije nastao u jednome danu«. Kao što bolest koju smo godinama zapostavljali, ili gradili svojim lošim navikama, teško možemo izliječiti magičnim lijekom, tako se niti ostvarenje liberalnih ideala ne postiže jednokratnom »pobunom«. U takvim trenucima iskrsavaju lažni proroci, a njih ne manjka ni među međunarodnim uzorima i veličinama, koji obećavaju med i mlijeko – odmah.

Kao što vidimo danas na Zapadu, čak ni uzor-demokracije, sa stoljetnim tradicijama i liberalnim institucijama, nisu imune na teška prekoračenja. Što bismo onda mogli reći za narode koji slobodu gotovo nikada nisu ni imali? Društvene znanosti još nisu proniknule, i vjerojatno nikada ni neće uspjeti odgovoriti, kojim da se vremenskim slijedom ulažu energije u ostvarenje pojedinih liberalnih ideala. Francis Fukuyama u jednoj od svojih posljednjih knjiga, »Political Order and Political Decay«, posve neovisno o Trumpu, tvrdi kako se neka obilježja liberalizma u Americi polako rastvaraju, i kaže kako su neke druge demokratske zemlje poput Njemačke imunije na trenutne američke boljke (loša administracija, loše upravljanje javnim dobrima…) zbog toga što su u prošlosti imale vojničku administraciju i shodno tome dugu tradiciju visoko-obrazovane birokracije! Ako je u tome stvar, ima nade i za sovjetske građane.

Ali poanta je da se tradicije, ili tzv. socijalni kapital, teško mijenja. I ako o njemu ovisi uspješnost demokracije, možda su neki narodi osuđeni da svoj put u slobodu i sreću traže duže od drugih. Drugi su pak autori imali grublju ideju: prvo napravi ekonomski pomak, a potom stvaraj pravnu i ostalu slobodarsku nadgradnju. Treći su rekli: prvo napravi liberalni ustav, a ostalo će doći s vremenom. Činjenica da ne postoji univerzalni recept za ostvarenje liberalnih ideala ne znači da ne postoji baš nikakav!

Svjedočimo li porastu ideologija koje su naoko slične liberalizmu?

– Slijeva, to su marksistički ideali prema kojima je glavni problem u nepoštenoj kapitalističkoj distribuciji dobara i zasluga. Pogledate li međutim kako prolaze takvi ideali na demokratskim izborima, pa čak i unutar samih ljevičarskih stranaka, vidjet ćete vrlo skromne rezultate. To je zbog toga što će rijetki pristati na ekonomsku uravnilovku bez liberalnih sloboda i još više – bez konzuma koji ju prati. S desne strane političkog spektra postoje brojni pokreti koji blagodati liberalnih sloboda žele samo »za sebe i svoje«. O tome sam već rekao: premda takvi »ideali« mogu steći popularnost jer su »bliži biologiji«, oni također nisu dugog vijeka, čim se naime vidi kako »ideali za jedne« kolidiraju s »idealima za druge«. Uostalom, kada pristanete na takav ideal, uvijek će spontano stvoriti, neka nova hijerarhija, u kojoj vaši ideali više neće dominirati. Napokon, na obje strane političkog spektra, nalazi se i ideologija koja svoj socijalni supstrat nalazi u amalgamu nezadovoljnika kojim se lako populistički barata i za koji je bilo kakva ideologija »novog stanja« i učinkovitosti dovoljno dobra.

(Ne)ograničene slobode

Sloboda govora sve je više na udaru. Politička korektnost kao ideja kojom se želi izbjeći »vrijeđanje tuđih osjećaja« zapravo dovodi do toga da se malo toga više smije reći, ako nije u skladu s dominantnim narativom?

– Vrlo često čak i ljudima iz vlastite okoline moram reći kako sloboda govora, uostalom kao i sva ostala prava – nije neograničena. Liberalno se to koncipira kao »harm principle«: sloboda do granice ugrožavanja drugoga. Svaki demokratski ustav ograničava to pravo i postoje pravni okviri za vrijeđanje pojedinaca. Postoje sankcije za izmišljanje ugroza, na primjer vikati »požar« u kinu, ako nije istinito. Postoje sankcije za objavljivanje službenih tajni i tako dalje. Danas se s tim u vezi pokazuju dva problema: prvi je vezan za vrijeđanje kolektiva, religijskih skupina, rasa i slično. Budući da su liberalni ustavi pisani za zaštitu pojedinaca, vrijeđanje kolektiva (Charlie Hebdo) ne smatra se automatski vrijeđanjem pojedinaca, pogotovo ako je riječ o vrijeđanju, ili ismijavanju, nekih izabranih odlika nekog kolektiva kojem mogu pripadati. To možda nije intuitivno, i zato nastaju socijalni problemi. Sankcije koje za takvo izražavanje slobode govora neki kolektivi izriču ili provode neovisno o pravnom sustavu, ostrakizam na sveučilištima, muslimanski teroristi.

Zanimljivo je međutim, u vezi s formulacijom vašeg pitanja da se još uvijek u demokracijama svašta može reći, samo ako imate dovoljno »petlje«, tj. ako imate želudac da podnesete socijalne sankcije. Tada se naravno postavlja pitanje smiju li kolektivi pokretati svojevoljne sankcije protiv pojedinaca koji su narušili »ono što se ne smije reći«. Većina uglavnom pregovara s okolinom, i rijetko se u javnosti odlučuje za vrijeđanje upravo zbog straha od sankcija. Ali bitnije je pitanje zašto su takve neformalne, premda često oštre, sankcije proširene upravo u onim institucijama, na sveučilištima, među novinarima, koje bi trebale biti najslobodnije u jezičnom izražavanju?

Tlo za korupciju

Kako obrazovanjem očuvati slobodno društvo? Idemo li u Hrvatskoj po tom pitanju u dobrom smjeru?

– Prema liberalnoj teoriji obrazovanje čuva društvo. Najviše ga čuva u najnižim slojevima. Bez gotovo univerzalne pismenosti ne bi bilo globalizacije. Bez osnovnih komunikacijskih i inženjerijskih vještina Azija ne bi tako naglo ekonomski narasla. U Africi se pokazalo da obrazovanje dovodi do dramatičnog pada smrtnosti novorođenčadi i djece i do bitnih pomaka u zdravlju, higijeni i prehrani. Ali ideja da ćemo građanskim ili nekim sličnim odgojem očuvati i nužno popraviti visoko razvijena društva nije se pokazala točnom; ta ideja i sama je postala problem. Pogledajte najnovije, nenamjeravane, primjere posljedica duge tradicije građanskog odgoja u Francuskoj: ubojstva nastavnika ili najveći broj građanskih pobuna u Europi. Poanta obrazovanja nije da cijelo vrijeme imate ljude na ulici ili ubojice iza ugla. Očuvati slobodno društvo ne možete samo tako da pričate o slobodnom društvu. Pomaci se moraju dogoditi u nekim drugim socijalnim sferama.

Kada je riječ o Hrvatskoj, promjene u klimi klijentelizma i korupcije neće se dogoditi tako da o njoj nastavnici pričaju srednjoškolcima i brucošima, već tako da sustavno izbjegnete ili zabranite konflikte interesa, da i one neobrazovane, a pogotovo elite, naviknete na to da je nedopustivo zapošljavati i dobivati poslove po stričevima, tetkama, političkim »klijentima«, po političkoj podobnosti i slično. Bit liberalizma jest da država, državna administracija, predstavlja gotovo najbitniji uzrok problema. Sve dok država ima više od 60 posto vlasništva i sudjeluje s istim postotkom proizvodnje dobara, dok ima gotovo 100 posto udjela u školstvu, dok su brojke gotovo analogne i u uslužnom sektoru, tlo za korupciju neće se bitnije smanjivati. To naravno nije samo naš problem. Samo što je kod nas ta klima vidljivija negoli u zemljama s jačim tradicijama demokratske kontrole, u sustavima koji ozbiljnije i sustavnije kažnjavaju takva prekoračenja. Ali otkako smo dio Europe, mislim da postoje neki pomaci na bolje. I općenito: slijedit ćemo i njezinu dobru i njezinu lošu sudbinu. Možda će nam barem zbog toga biti lakše.