Boli me, svakog me dana boli, ali najviše kad se približe dani u kojima je moja Škabrnja okupirana, porobljena, pregažena, boli me što do dana današnjeg nema ni jednog imena, ni jednog osumnjičenog, okrivljenog za masakr koji je učinjen jednom lijepom, mirnom, pitomom i radišnom mjestu, mojoj Škabrnji. Pa kako da normalan čovjek shvati da je tako nešto moguće, i to 26 godina nakon što je rat završio. Hajde, razumio bih da se imena zločinaca nisu mogla definirati, istražiti i pronaći u godinama rata. Ali da tog odgovora nema više od četvrt stoljeća nakon oslobođenja, to baš nikako ne mogu razumjeti, još manje da od toga svi koji bi mogli potaknuti odgovore okreću glavu.
Marko Miljanić, zapovjednik obrane Škabrnje iz ključnih, presudnih dana borbe za očuvanje slobode, danas živi mirnim životom. Kuća u masliniku, okružena s čak pet stotina stabala čije grančice simboliziraju mir, njihovom vlasniku, osobi koja ih brižljivo pazi i obrađuje, na žalost ne mogu donijeti spokoj. Jer nema mira dok nema pravde, dok krivci za zločin nisu kažnjeni. Kako pojasniti da nitko nije kriv što su u Škabrnji 18. studenoga 1991. godne poubijana 84 stanovnika od kojih je više od polovine bilo – civila. Vrlo mladih, starih, potpuno nevinih. Kako shvatiti da baš nitko nije kriv za takav pogrom u mjestu, općini koja ima nešto više od 1,7 tisuća stanovnika?

Kukavičko skrivanje

– Ma gledajte, još bih i mogao razumjeti da se zna tko su, pa da ih netko krije, da ih zemlja koja je dozvolila njihovo kukavičko skrivanje ne želi isporučiti Hrvatskoj, državi u kojoj su počinili zločin. Da, možda bih tako nešto i mogao razumjeti, koliko god tako nešto ne bih ni na koji način odobravao. Ali da baš nitko nije pronašao krivce za mrtve, za pravi pravcati pokolj kojem je cilj bio zauvijek izbrisati identitet i ljude Škabrnje, to nikako nije shvatljivo, zgraža se po tko zna koji put Miljanić.
S razlogom, jer Škabrnjani baš nikom ni na koji način baš ništa nisu nažao činili. Oduvijek predani radu na zemlji kao jedinom načinu privređivanja, rat su dočekali kao i većina hrvatskih ljudi, bez naoružanja, tek s ponekim lovačkim karabinom.
– Naravno da stanovnici Škabrnje nisu baš nikom davali bilo kakvog povoda za napad. Kako i bi, čime, zar golim rukama na avione i tenkove, na moćno naoružanje koje su posjedovali JNA i njezini paravojni pratitelji? Vidite, ja sam rođen u Škabrnji i u njoj živim. Ali ja sam također bio oficir JNA. Stoga sam vjerojatno jedan od najpozvanijih koji treba suditi, progovarati u ovoj temi. Dobro, naime, znam kakav je karakter stanovnika ovog mog plemenitog kraja, baš kao što znam i što je posjedovala JNA. Kao i to o kakvom se vojnom sustavu tada, s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina radilo, pojašnjava nam Miljanić.
Kao oficir JNA koji je velik dio svoje mirnodopske karijere proveo radeći oficirski posao u Malom Lošinju, Miljanić je zgrožen onim što se pripremalo u nekadašnjoj »narodnoj armiji« i 1990. godine javlja se na službu u hrvatsku policiju. Seli u Zadar da bi zahvaljujući svojim kvalitetama i iskustvu, ali i činjenici da je rođen u tom zanimljivom mjestu vrijednih ljudi, bio delegiran na mjesto ratnog zapovjednika obrane Škabrnje.
– Nikad, pa tako ni za ratnih godina, kao ni u vremenu nakon njih, koliko god bio ogorčen, tužan i bijesan zbog puštanja zločinaca bez kazne, nisam dijelio ljude ni po jednom elementu. Za mene su svi ljudi samo ljudi, onoliko koliko su ljudi. Srbi, Albanci, Bošnjaci, pravoslavci ili muslimani, svi su za mene apsolutno i uvijek jednaki. U svakom vidim samo njegove ljudske osobine, njegovu čovječnost, i samo ga prema tom elementu doživljavam. Kao poštenu, dobru i prijateljsku osobu. Ili ne. Takav sam bio dok sam službovao u JNA, takav sam bio u ratu, takav sam i danas, u miru. Silno sam sretan kad dođu do mene, ovdje u Škabrnju, svi oni divni ljudi koji su bilo na kojoj poziciji participirali u obrani Hrvatske. A vjerujte mi, znam što govorim, znam koliko je Srba branilo svoju domovinu Hrvatsku. Bilo da je riječ o stanovnicima gradova kao što su primjerice Rijeka ili Zadar, bilo da je riječ o stanovnicima sela kao što je to nama susjedni Donji Zemunik, ističe Miljanić.

Međunacionalna priča

A ističe tu međunacionalnu priču, pohvalu svima koji su branili Hrvatsku, kako bi još jednom iskazao koliko je pogubna priča s početka teksta, ona o svirepom zločinu bez kazne.
– Kad vam nema krivca, onda vam se rađa generalizacija. Pa su vam »svi Srbi jednaki«, drugim riječima, svi su mrzitelji Hrvatske i njezini neprijatelji. Naravno da nije tako, pa i sam svojim ponašanjem i onim što iznosim u javnost to potvrđujem. Ali, kako objasniti narodu koji se u slučaju Škabrnje borio kao David protiv Golijata, stanovnicima mjesta i obiteljima koje su skoro sve podnijele neku žrtvu, pojasniti takvo razmišljanje? Teško, jer dok se god ne pronađe krivac, to je kolektiv, nacija koja je činila agresiju, pojašnjava Miljanić.
Godine prolaze. Odgovora nema. Rastu, mijenjaju se generacije, umiru ljudi, dolaze neki novi. Dolazi svake godine 18. studenoga. Dođe i prođe. Bez odgovora, bez skidanja mučne situacije u kojoj se planski, kirurški precizno, baš genocidno ubijalo staro i mlado u Škabrnji, a da krivca nema.
– Često me progoni ta muka, taj bijes zbog zločina bez kazne. Posebno je jak nekoliko dana prije 18. studenoga. Iako mi je drago što ljudi suosjećaju sa Škabrnjom, vjerujte mi kao da osjetim neko posebno olakšanje, kao neko novo rođenje kad dođe večer tog teškog, zlosretnog dana. Kao da mi se te večeri neki teški teret iz duše miče. Na žalost, kratko to traje, jer slike se uvijek vraćaju, zaključio je naš razgovor Marko Miljanić, izuzetna osoba, veliki čovječni čovjek i ponosni zapovjednik obrane Škabrnje.
​Idu godine. Idu i tekstovi poput ovog. Marka Miljanića se u pravilu sjetimo, mi iz medija, u pripremi priloga za 5. kolovoza ili 18. studenoga. Nakon toga? Ništa. Sve po starom. Ubijao je neprijatelj svirepo, s potpunim nedostatkom bilo kakve ljudskosti. Domaći, susjedi, kao i oni koji su u raznim uniformama pristigli iz Srbije. I svima je to donekle poznato. Ali nikad procesuirano, pa čak i bez neke jasno izražene želje da se pokrene proces.
Škabrnjani su ponosni. Svojim su radom, kao i uz pomoć države, obnovili mjesto, podignuli poljoprivrednu proizvodnju na jedan iznimno visoki nivo. Žive i privređuju. I na neki način mole da ih se ne uznemirava. Dok se ne pronađu i kazne krivci, pa zbog čega da toleriraju bilo kakve političke elite koje bi, snuždene, željele doći u Škabrnju 18. studenoga? Ne. Ne treba im nitko u crnim limuzinama koji bi došao i još se brže vratio u spokoj metropole tog jednog jedinog dana. Škabrnji trebaju procesi koji će trajati – svakog dana. Sve dok zločin ne dobije kaznu, žrtva pravdu i smirenje, sve do tada Škabrnja neće biti zadovoljna. Ni ona, ni njezin istinoljubivi zapovjednik Marko Miljanić.