Ne čujemo često da 25-godišnjak objavi knjigu, kao što je to učinio Vlatko Smiljanić s knjigom »Čaruga – životopis slavonskoga razbojnika Jovana Stanisavljevića 1897. – 1925«. Situacija je još zanimljivija kad saznate da je već sa 16 godina objavio biografiju Mare Matočec, hrvatske spisateljice, aktivistice i političarke, te priredio i uredio Sabrana djela Mare Matočec, objavljena prije tri godine. Sudjelovao je i u izradi dokumentaraca o spomenutoj prvoj hrvatskoj političarki te slavonskom razbojniku, »Čaruga – ogledalo vremena«.

Rodom iz Virovitice, danas je student povijesti na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu te je objavio i desetak znanstvenih radova, a za onaj o odgojno-obrazovnoj kulturi u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata u svjetlu dokumenata sukobljenih strana dobio je Rektorovu nagradu za individualni znanstveni rad prošle godine, a 2018. je dobio i Pročelnikovu nagradu kao najbolji student završne godine preddiplomskoga studija Povijesti. Vrlo bogat životopis za jednog mladog čovjeka pa smo pretpostavili da ljubav prema povijesti traje od osnovnoškolskih dana.

– Točno, nastavnici su me poticali na natjecanja iz povijesti, kako znanja, tako i samostalnoga istraživačkoga rada. Prvi samostalni istraživački rad u sklopu državnoga natjecanja iz povijesti u Novom Vinodolskom 2010. godine napisao sam na temu političkoga djelovanja Mare Matočec. Osvojio sam prvo mjesto u javnoj obrani toga istraživačkoga rada i postigao najviše bodova. To me posebno ohrabrilo za daljnje bavljenje poviješću, a taj rad je temelj biografije o Mari Matočec, koju sam objavio u listopadu iste godine.

Biografija je utemeljena na dotadašnjim istraživanjima ove značajne hrvatske žene, a moj rad se temelji na proučavanju i interpretaciji njezinoga obiteljskoga arhiva. Iako je od objave prošlo gotovo deset godina, još uvijek me intrigira Mara Matočec kao povijesna osoba, tako da se i dalje bavim njezinim životom i djelom, kaže Smiljanić.

Mitovi i legende

Dotaknuli smo se i njegove nove knjige o Jovanu Stanisavljeviću Čarugi te pitali što ga je potaklo na bavljenje tim slavonskim razbojnikom.

– Prije svega, to je sredina iz koje dolazim. Nema osobe u Virovitici koja nije čula za Čarugu i koja ne zna barem neku priču o njemu. Međutim, sve te priče prošle su mnogo komunikacijskih kanala i time postale mitovi i legende o Čarugi, u kojima je bila značajno narušena povijesna istina. Stoga, odlučio sam na temelju povijesnih izvora, sudskih spisa i relevantne literature sastaviti životopis Jovana Stanisavljevića Čaruge, najpoznatijega hrvatskoga razbojnika 20. stoljeća. Dakle, u knjizi nema mjesta mitovima i legendama. Tu je isključivo istina utemeljena na sudskim spisima, novinskim tekstovima i literaturi koja se bazira na povijesnim izvorima, opisuje Smiljanić.

Naslovnica knjige “Čaruga”

Zanimalo nas je i kako je teklo njegovo istraživanje Čarugina života te kojim se izvorima koristio i koliko je bilo teško doći do podataka koji su ga zanimali i bili mu potrebni.

– Istraživanje je ukupno trajalo gotovo devet godina uz prekide. Koristio sam se dokumentima dostupnima u Državnom arhivu u Osijeku, slavonskim i podravskim periodičkim publikacijama i svim knjigama koje su objavljene na hrvatskomu i srpskomu jeziku o Čarugi. Moram priznati da je bilo dosta teško razlučiti imagologiju i povijesnu stvarnost Čaruginoga lika i (ne)djela jer je riječ o čovjeku koji je postao dio urbanih i ruralnih legendi kontinentalne Hrvatske, kaže.

Pitali smo ga da nam više kaže o samom Čarugi.
– On je, prema svemu sudeći, koristio državno i društveno neuređenje Kraljevstva SHS poslije Prvoga svjetskoga rata. Bio je ubojica, razbojnik i kriminalac koji je prvenstveno mislio na sebe, a sve »ortake« je plaćao sitnim dijelom plijena koji je ukrao. Pri tomu ističu se i bježanja iz zatvora te brojne ljubavne veze koje je nemoguće utvrditi. Ipak, ljubav i neuredan život su ga koštali. Otprilike dvije godine prije uhićenja i sudskoga procesa otkriven mu je sifilis, koji je sve više narušavao njegovo tjelesno, ali i umno zdravlje. To je do sada ostalo nedovoljno istaknuto u Čaruginomu životu, a objašnjava sve procese koji su uslijedili, opisuje Smiljanić.

Ogled vremena

Mladi znanstvenik ističe da je Čaruga »predstavljao jedinstven ogled vremena u kojemu je živio«.
– Unatoč tome što se predstavljao kao zaštitnik siromašnih i obespravljenih, borac protiv lokalnih moćnika, sva je zlodjela činio kako bi prvenstveno sebi osigurao egzistenciju i povlašteni položaj. Iako je kasnije stvoren kult ličnosti, on je ipak bio rezultat usmene predaje koja je trajala sredinom i drugom polovicom 20. stoljeća te su pritom mnoge činjenice bile uveličane ili umanjene. Mislim da je iskorištavao seljake do najveće moguće mjere koju je mogao, tako da bi mu oni bili vjerni saveznici u pljačkama, a njima bi davao »mrvice« plijena, kaže Smiljanić.

Nešto više rekao nam je i o skupini Kolo gorskih tića (KGT) koja je, prema njegovim riječima, bila zakašnjela zelenokaderaška skupina.
– Riječ je o odbjeglim vojnicima iz Prvoga svjetskoga rata koji su se prometnuli u razbojnike. Isprva, KGT vodi Božo Matijević, simpatizer komunističke revolucije koji je pod krinkom te ideologije želio pljačkati bogate i »skupljati« novac za tiskarski stroj kako bi širio boljševičke ideje po Hrvatskoj. No, ubrzo je stradao u oružanomu sukobu s oružnicima, a Čaruga je preuzeo vodstvo KGT-a. Tu je on potpuno zanemario političku komponentu Tića i nastavio pljačkati isključivo zbog stjecanja vlastitoga bogatstva.

Dotakli smo se i kraja Čarugina života koji je zbog svojih zločina kažnjen na smrt vješanjem pred više od tri tisuće svjedoka.
– On je 20-ih godina 20. stoljeća bio zasigurno najpoznatija osoba diljem Kraljevine SHS. O tomu svjedoče brojni medijski napisi. Stoga je njegovo javno vješanje bio društveni spektakl koji je posebno slikovito opisan na stranicama Hrvatskoga lista, osječkim novinama koje su najpažljivije pratile Čarugin sudski proces. Bilo je tu mnogo ljudi, a sve samo kako bi se uvjerili da je Čarugina ubilačka i pljačkaška misija bila završena, kaže Smiljanić.

Pitali smo ga za komentar tvrdnje da je Čaruga tijekom sudskoga postupka uživao u medijskoj pažnji te da su se osobito isticale njegova arogancija i samouvjerenost »velikoga vođe« koji će pobjeći i nastaviti sa zločinima.
– Naravno, time se nastojao tješiti za sva zlodjela koja je počinio. Ipak, u knjizi je očito da sva ta arogancija i samouvjerenost s danima sudskoga procesa sve više opada jer Čaruga postaje sve više svjestan da ga čeka smrtna kazna.

Učiteljica života

U drugom dijelu razgovora pitali smo Vlatka Smiljanića više o njegovim interesima i promišljanjima. Smatra li da je bliže istini ona maksima da je povijest »učiteljica života« ili poznatih P + 6N, Povijest nažalost nikada nikoga nije ništa naučila.

– Povijest je zasigurno učiteljica života. Svi moramo iz nje učiti, koristiti njezinu metodologiju prilikom životnih promišljanja, ali i pažljivo uočiti sve one pogreške koje je čovječanstvo činilo kako ih ne bismo ponovili. Povijest nam se ponovo pokazala važnom i u sadašnjoj krizi s koronavirusom. Što reći kada znamo da je karantensko suzbijanje širenja zaraze povijesno rješenje koje datira u sredinu 14. stoljeća, a ideja je proistekla iz Dubrovačke Republike? Eto, povijest je ponovno pronašla jednostavno i učinkovito rješenje problema. Dakle, važno je poznavati povijest jer samo tako si možemo osigurati bolju sadašnjost i kvalitetnu budućnost, kaže Smiljanić.

Pitali smo ga kojih bi se još povijesnih tema volio dotaknuti u budućnosti. Zadnje je pisao o komunističkim zločinima u Virovitici.
– Najviše me zanimaju hrvatske povijesne teme od 16. do 20. stoljeća, a pri tomu bih istaknuo političku i kulturnu povijest, povijest moga rodnoga grada Virovitice, te povijest školstva. Mislim da nije dobro usmjeriti pažnju prema samo jednoj znanstvenoj grani. Time se samo postiže tromost povijesnih tema, a onda možemo govoriti o reciklažama činjenica. Suvremena povijesna znanost to ne treba.

Nove teme

Znanosti trebaju nove teme, novi interdisciplinarni i kulturološki pristupi, koji će svaku povijesnu osobu, zajednicu ili proces čim bolje kontekstualizirati i pojasniti, smatra ovaj mladi znanstvenik.

– Primjerice, nedavno sam sudjelovao na znanstvenomu skupu o poratnim komunističkim zločinima predstavivši zavičajnu temu o komunističkim zločinima u Virovitici. To je za mene bio novi izazov s temom koja je posebno intrigantna u hrvatskoj historiografiji, ali to stvarno ne treba biti. Najvažnije je prikazati povijesnu istinu temeljem izvora i postavljanja povijesnoga događaja u lokalni i globalni kontekst.

Ni slučaj komunističkih zločina u Virovitici niti malo ne odudara od ustaljene prakse lokalne komunističke represije, već je samo jedan u nizu takvih primjera. Zato je važno imati širinu u modernoj i suvremenoj povijesti. Niti jedan događaj nije slučajan. Svaka povijest ima svoju povijest, zaključuje naš sugovornik.

A kakvi su mu konkretni planovi za budućnost, nakon završetka fakulteta?
– Ako me pitate hoću li ostatiti u Hrvatskoj – ostat ću. Planiram upisati poslijediplomski studij, nastaviti sudjelovati na znanstvenim i stručnim skupovima, pisati i objavljivati radove te baviti se hrvatskom modernom i suvremenom poviješću. Nadam se da će moj hobi iz školskih dana postati i mojim budućim poslom. Ako posao radite iz ljubavi, sve drugo će biti dobro. A što će dalje u životu biti, to ćemo tek vidjeti. Svaki je dan novi izazov, pozitivan je Smiljanić.