RAZORENI GRAD NA NOVOM POČETKU

Ljudi koji su u Petrinji sve izgubili upozoravaju: “I poslije 95. se ulagalo u kuće, a ne u radna mjesta, ljudi će nam otići ako to ponovimo”

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Ljudi će nam se iseliti, otići, i što ćemo onda? Ne bi se trebala napraviti greška kao ‘95. kad se ulagalo u kuće i zidove, a ne u radna mjesta. Isto će se i sada desiti ako se usmjerimo samo na građevine. Ljudi ne mogu i neće jesti zidove, već će otići trbuhom za kruhom. Prvo treba pokrenuti poduzetništvo. Što će ljudi u gradu ako nemaju frizerski salon ili gdje kupiti dio za auto, smatra Ivančica Kudlek



Nebojan. Kad se cestom ide iz Petrinje put Gline, u jednom trenu valja krenuti s glavne ceste mrvu desno pa cestom lagano. Automobil klizi cestom, a okolo čistina. Zapravo, ako ste novinarske sreće, otvori se pred vama čistina i bjelina jer snijeg je taman obilno napadao.


Holivudski tipovi bi tu snimali filmove, neznalice će – znamo iz prve ruke – razjapiti čeljusti od ljepote, a ljubitelji adrenalinskog turizma, paintballa recimo, samo će se slatko nasmijati jer njima put do Nebojana nije nepoznanica.
Oni tu i dolaze zbog širine i čistine te dakako »Adrenalinske avanture na Banovni« što je nudi Capriccia centar. Ili, što ga je nudio centar, jer potres je i u Nebojanu promijenio sve. Da sve bude gore, nije potres Ivančici Kudlek uništio u dobroj mjeri ono što su ona i suprug u Nebojanu gradili, već je praktički do temelja uništio njen frizerski salon smješten u samom centru Petrinje.


Uža i šira obitelj


Na drvenom zidu pred paintball kućicom, onom improviziranom, građenom da se gosti imaju gdje ugrijati nakon avanture, koja je cijeloj obitelji, i široj i užoj, sada dom, stoji i Goetheov citat: »Priroda je knjiga koja na svojim listovima nudi mnogo sadržaja.« Bome, obistinilo se to u Petrinji i okolici na najgori mogući način, jer očito nisu svi ti sadržaji dobri i dobronamjerni. A krenulo je prije koju godinu baš dobro. Od prodaje kuće na moru zaradili su se novci taman da ulože što u Nebojan, što u salon.


Ta prašina, taj jauk, taj vrisak, taj lom, cijeli grad je bio crn



Onaj strašan potres Ivančicu i njenu stariju kćer zatekao je u salonu. Taj užas se, veli, ne da opisati. A zapravo je dan počeo po njih dobro, tako što im je navratio statičar da provjeri stanje zgrade poslije onog manjeg potresa koji je Petrinju zadesio dan ranije, pa zalijepio na zgradu zelenu naljepnicu.
– Bilo je pet do 12 kada sam došla na posao. Došle smo kći i ja dvije minute prije statičara koji je rekao da se zgrada kozmetički treba dotjerati, ali da je stabilna. Malo me to iznenadilo, kako stabilna kad je sva popucala. Nije prošlo ni 20 minuta, skuhale smo kavu i odlučile izaći na prozor popiti je, nas dvije i kolegica. Da smo izašle, sve tri bismo bile otpisane. Međutim, u tom trenutku je ušla mušterija, otvorila vrata i pitala može li šišanje. Pogledali smo se tko će. Kći je krenula skidati jaknu, da će ona. Ja sam se držala cijelo vrijeme za šalicu kave, kao za ne znam što. Kava me zalila, bacalo od jednog štoka na drugi, u trenutku smo čuli samo pucanje, sve se zacrnilo od dima. Ta prašina, taj jauk, taj vrisak, taj lom, to se ne da opisati. Kad je stalo, cijeli grad je bio crn. Nekako smo se izvukle, čak nas je i taj gospodin doslovce gurao iz ruševina van. Neopisiv osjećaj. Nikad ga ne bih nikom poželjela, priča nam Ivančica.
A onda strepnja dok se pokušavalo doći do ostatka obitelji. Telefoni nisu radili, u Nebojanu je ostala mlađa kći s prijateljicama jer su dogovarale tu doček Nove godine. Curama se prevrnuo ormar i zatvorio im vrata, jedva su van izašle pokraj nadstrešnice koja se nagnula.

– Napravili smo ovdje centralno, stavili novu PVC stolariju, uložili u posao, salon uredili jer će danas sutra i djeca raditi sa mnom. Jedna je kći frizerka i bila je sa mnom u salonu kad se urušavao, mlađa je rekla da bi išla u tu struku, a onda smo u 20 sekundi ostali ovdje bez ruralne kuće za odmor i u gradu bez salona. Pa trenutno živimo u ovoj paintball kući, sretni smo što je imamo. Jedino mjesto gdje se možemo skloniti, priča nama Ivančica Kudlek.


Onu prvu noć nakon potresa u kućici ih je bilo 20, bez struje jer je struja došla tek četvrti dan od najjačeg udara. Trebalo je dočekati i statičara da vidi je li što potrgano, bojali su se prije toga ući u kuću.
– Prvu noć smo se grijali uz logorsku vatru pred bungalovima. Drugu su nam prijatelji poslali plinske grijalice, a tek smo se treći, četvrti dan malo pribrali. Bili smo u šoku jer i kći i ja smo bile u salonu kada se urušio. Od straha nismo mogle sebi doći. Tri dana nismo znali ni što bi, ni kako, priznaje Ivančica.


Obiteljska toplina


U Nebojan su svratili volonteri, dio od one gomile volontera i volonterki što su pohitali pomoći razrušenom kraju. Pogledali su paintball kuću i rekli da je cijela, dali ideju da se u njoj boravi, pomogli pri čišćenju svega što se u njoj porušilo. Suprug je sanirao peć, prijateljica dovezla vešmašinu, pomalo su počeli spašavati i gdjekoju stvar iz kuće koja je zaslužila crvenu naljepnicu. Šalimo se, pa velimo da smo mi očito došli kad su sve sredili. Jer, u kućici ima topline, one obiteljske. Bit’ će da je i zato tu svaki dan barem 15 ljudi na ručku.



Pa tko sve navrati!? – pitamo.


– Brat je tu, njegova djevojka, dijete, tu je za vrijeme potresa bila i moja mlađa kći i njene dvije prijateljice, a onda je i njihova mama došla k nama tih prvih večeri, pa starija kći s djetetom, zet, ujak, ujna, bratić, prija, prika, svi su bili kod nas. Svi smo se stavili na ‘rpu kraj te logorske vatre. Jer tu večer je treslo konstantno, svaki sat vremena je bio potres. Tu noć prvu smo stajali uz logorsku vatru. Drugu smo ušli u bungalove i tu smo se osjećali sigurno. Drvene bungalove, jer svi koji su imali zidano, bojali su se u to ući. U tom drvenom smo svi spavali jedni do drugih, priča Ivančica.


Drveni »luksuz«


Kućica napravljena od dasaka danas se čini raskošna, luksuzna. A zapravo, fali svega. Suprug Miroslav Milošić radi u trgovini autodijelova koja je također u centru Petrinje, tri-četiri trgovine dalje od frizerskog salona, pa je i ona zaslužila crvenu naljepnicu za rušenje. Tko zna hoće li gazda trgovine uopće nastaviti s poslom. Salon ne radi, od turizma u Nebojanu nema ništa, zaposlenici čekaju kako će se sve to rasplesti. Sve je, kažu domaćini, sporo i države još nema i ne nudi konkretnih rješenja i ideja.


– Iz grada su nas zvali pitali bismo li pristali na to da dobijemo nekakav kontejner pa da nastavimo frizersku djelatnost. Naravno da smo rekli da bismo, ali smo isto tako svjesni da u ovom porušenom gradu neće biti posla kao što ga je bilo prije 29. prosinca. I tada je bilo slabo zbog COVID mjera, puno toga nije radilo, a što sad nakon ovoga očekivati – ne znam. Ako država neće pomoći, mi smo ovdje zaboravljeni, ističe Ivančica.


Samo, dodaje ona i to, država 25 godina pomagala nije, pa je ovaj kraj ostalo k’o neko slijepo crijevo, zaboravljen od svih.


– Da je sve obnovljeno kako treba kad smo se vratili ‘95., ‘96. godine, ne bi se ovakvo čudo desilo. Ali, to je sve samo krpano. Ljudi su radili što su mogli i znali s onim novcima što su ih imali, veli Ivančica.
Od države se očekuje pomoć. Možda bi, smatra, sve išlo i brže da se ljudima da novac pa da nanovo grade sami. Nitko ne zna koliko će obnova trajati, godinu, dvije, pet.


– A grad bez poduzetništva, grad bez života, ne može biti grad. Ljudi će nam se iseliti, otići, i što ćemo onda. Ne bi se trebala napraviti greška kao ‘95. kad se ulagalo u kuće i zidove, a ne u radna mjesta. Isto će se i sada desiti, ako se usmjerimo samo na građevine. Ljudi ne mogu i neće jesti zidove, već će otići trbuhom za kruhom. Prvo treba pokrenuti poduzetništvo. Što će ljudi u gradu ako nemaju frizerskog, ili gdje kupiti dio za auto, smatra Ivančica.


Veliko gradilište


Pred potres, zadnjih godinu-dvije, Petrinja je bila veliko gradilište. Osjetila se, kaže Ivančica, malo pozitivnija priča.


– Živjeli smo u nadi da ćemo imati dobre ceste, kanalizaciju, vodu, struju. Neka mjesta ni prije rata nisu imala ništa od toga. Ali potres je katastrofa. Ja bih to nazvala apokalipsom – kaže Ivančica.
Ivančica Kudlek rođena je Petrinjka. Suprug joj je iz Glinske Poljane. Adrenalinski centar počeo je nicati prije pet godina na njenoj djedovini, obiteljskom nasljeđu. Put poljoprivrede nisu krenuli jer su znali da joj neće moći u potpunosti služiti s obzirom na poslove koje rade, a poljoprivreda traži da joj služite 24 sata na dan. Naum im je zato pao na kontinentalni turizam. Krenuli su ni od čeg, samo od terena. Prvu godinu imali su tek šator u dvorištu. A onda pomalo dalje; aktivirali OPG, gradili ruralnu kuću za najam, aplicirali na razne fondove i poticaje gdje god se moglo.



– Pet godina smo konstantno ulagali, sve što smo zaradili, tu smo uložili, a da nismo ništa za sebe odvojili. Prije tri godine smo napravili i bazen kraj kuće. Ta jačina potresa je bila tolika da je vodu iz bazena diglo metar u zrak, potrgalo ogradu i sav se bazen izlio na dvorište, priča Ivančica.
Posla je bilo, počeli su im dolaziti gosti iz cijele Hrvatske. Podršku imaju i od TZ-a Petrinja, od Županije, grad je, kaže Ivančica, bio uvijek na njihovoj strani. Ove je godine trebalo sve zaživjeti baš kako treba. Da bi se dogodilo, što se dogodilo. S druge strane, frizerski salon otvoren je 10. lipnja 1996. godine.


– U gradu imamo jako puno frizerskih salona, sve su to moje kolegice i jedan kolega i svi jako dobro surađujemo. Svi smo povezani. U ovom gradu nitko nikom nije bio konkurencija, svatko je imao svoje mušterije i svatko je radio svoj dio posla. A sada je strašno puno frizerskih salona u Petrinji porušeno, mislim da smo trenutno na dva, tri u kojima postoji mogućnost da se posao nekako pokrene. A ljudi zovu, kažu, trebali bi se šišati. Gdje? Kako? – pita se Ivančica.


Teško pitanje


Gdje? Kako? Što će biti dalje s poslom, životom, budućnošću?


– To je jako teško pitanja. To se pitamo svi, baš svi, i nitko ne zna odgovor. Najteže vam je živjeti bez planova. Da kažu, 1. veljače će krenuti, 1. ožujka će krenuti… Ništa ne znamo. Samo čekamo. Svaki dan je isti, petak, svetak, subota, nedjelja. Jedno deset puta u danu postavljaš si pitanje: »Što ćemo mi sad!?« Ni kratkoročno, ni dugoročno ne znaš »što ćemo mi sad«, priznaje Ivančica.
Priznaje ona da nakon snažnog potresa pet dana i nije funkcionirala normalno, a onda se usmjerila na to da, ako može, pomogne drugima.


– Tu prvu noć nakon potresa zvali su me ljudi, svi moji prijatelji iz cijele Hrvatske, i pitali kako mi mogu pomoći. Rekla sam: »Nikako.« Tu prvu večer, taj prvi dan ništa mi i nije trebalo. U šoku si, ni ne znaš što ti se desilo. A kad sam drugo jutro izašla van, kad sam vidjela 20 ljudi koji su vani, napisala sam objavu na Facebooku i pitala ima li tko plinskih grijalica, kruha i paštete da nahranimo te ljude. U tom trenutku toliko je ljudi počelo dolaziti u dvorište i nositi sve što treba, toliko toga je bilo da mi za 15 godina ne bismo mogli to pojesti. Sve smo podijelili. Koliko god smo mogli pomoći, pomogli smo, priča Ivančica.


Svega se tu od potresa naovamo događalo. Ne da se to ni naslutiti sad, kad je napadao snijeg i kad se sve idilom nekom čini.
– Da je prošle godine pao ovaj snijeg, možda bi nam i bila idila. Ovaj trenutak, ovaj snijeg, nama samo znači napast. Studeno je, blato je, nemaš se gdje kao čovjek okupati. Idemo u drugu kućicu gdje je kupaonica, pa mokri opet natrag van. U ovom trenu nije nam milo. Djeca vole snijeg, ali vidim da se jutros nitko nije snijegu obradovao, kazuje Ivančica.
Djece je u njih petoro, s nama sjede Marko Milošić i Elena Kudlek. On je treći srednje, a ona osmašica. I majka je, sudeći kako im se glave u znak odobravanja kreću, u pravu. Nije ovo snijeg za veseliti mu se. COVID i potres i snijeg kojeg ovoliko nije bilo jedno četiri godine.


Nema odustajanja


Najgore će, čini se nama, biti ako mi ovaj kraj i opet zaboravimo.
– Nitko od nas domaćih ne bi ništa zamjerio ljudima, jer ljudi su stvarno pokazali veliko srce, snagu i moć. Ali, svi smo mi svjesni i da svi ti ljudi koji su kod nas bili ovih dana imaju svoj život, imaju svoju djecu, imaju svoju borbu i da će morati nastaviti živjeti i raditi u svojim gradovima. Ono čega se bojim je da bismo mi ovdje mogli ostati zaboravljeni od naše vlade i države.


Za nas nitko nije pitao dugo, dugo vremena, pa se bojim hoće li nas i sada pitati kako smo i što smo. Vjerujem, iskreno se nadam, da će nam država pomoći, ali s obzirom na situaciju, nismo baš toliko veliki optimisti, iskreno će Ivančica.


Ljudi će, kad se sve toliko-koliko smiri, ići tamo gdje su navikli ići

Grad Petrinja kani poduzetnicima dati kontejnere u kojima bi makar nekako mogli nastaviti raditi. Grad će naći i lokaciju, a Ivančica Kudlek smatra da ne bi bilo dobro staviti sve obrte, pa tako i frizere, na isto mjesto. Smatra ona da će ljudi, kad se sve toliko koliko smiri, ići tamo gdje su navikli ići, tu tražiti svoj salon. Zato su frizeri mišljenja da bi nešto kontejnera moglo biti kraj središnjeg parka, dio u gornjem gradu, dio u donjem, dio na Sajmištu… Hoće li tako i biti, ostaje vidjeti, makar se ovaj čas čini da je namjera da svi budu zajedno na Sajmištu u kontejnerskom gradu što se upravo gradi.

Ono što je jedino sigurno, jest da odustajanje nije opcija. Makar je i Ivančica netom nakon što je zatreslo i nakon što se rušilo imala, kako kaže, svakakvih misli, i ružnih i crnih i onih da će ostaviti sve i otići negdje daleko.
– A onda sam rekla – ne mogu! Ako sam se mogla vratit ‘95. kada sam imala priliku otići, a nisam, ne mogu i neću otići ni sada. Jednostavno ćemo pokušati skupiti glave i svu snagu da krenemo ispočetka, po ne znam koji put, poručuje Ivančica.


Mladost potvrdno kima glavom dok Ivančica govori: »Nigdje nije bolje nego kod svoje kuće.« Puno je svijeta na ovom stradalom području što jednako tako misli.
– Svi smo vezani za ovaj kraj. Evo i zašto. Istjerani smo iz svojih domova ‘91. godine i do ‘95. smo se vukli po tuđem. Prošli smo već mi izbjeglištvo, tu tugu, jad i čemer. Pet godina nismo bili na svome i kako onda sada napustiti svoje i otići!? Svi pitaju zašto ne odemo. Rijetko je tko s Banovine pristao otići, jedino što su pokušali malu djecu skloniti na par dana, ali većina razmišlja da će se i oni i djeca vratiti. Svi pravi autohtoni Petrinjci su vezani za svoj kraj, pojašnjava Ivančica.


I psihijatri i psiholozi


Bit će zato opet i adrenalinske avanture u Nebojanu, i šišanja u Petrinji. A kad smo već kod šišanja, bila je ovo idealna prigoda da riješimo i jednu vjekovnu dilemu, onu vole li frizerke i frizeri kad mušterije s njima pričaju dok ih se šiša, odnosno koja je količina razgovora pristojna ispod koje se i preko koje ne bi smjelo!?


– Frizerke su vam i psihijatri i psiholozi, a onda kad dođemo kući, moramo se prvo dobro resetirati, smije se Ivančica.


Frizer, kako kaže, zna sve što se u gradu događa, samo je pitanje hoće li to zadržati za sebe ili će naokolo razglasiti.
– Većina kolega nastoji pomoći ljudima, jer kad čovjek dođe u frizerski salon, dođe se ošišati, urediti i rasteretiti. A kako se ta energija prenosi, kad dođemo kući, kažemo svojima: pustite nas 15 minuta na miru, veli Ivančica, na što joj sad suprug potvrdno kima glavom.


– Frizeri, veli ona, vole pozitivne priče, vole se nasmijati, vole šalu, humor i većina ih je jako komunikativna.


– Jako je mali broj frizerki koje šute, a ja znam reći i to da one koje šute nikada neće biti pravi frizeri.


Pravi frizeri moraju biti komunikativni i moraju davati nadu i tješiti druge, zaključuje Ivančica.
– Znači, eto mene na šišanje, pa makar u kontejner, čim proradi – prijetimo se.
– Dogovoreno, na to će odmah Ivančica Kudlek, Petrinjka koja će, nema sumnje, sve nanovo i to tako da bude još bolje.